ZAGREBAČKI KVARTET U ZAVRŠNOM KONCERTU SEZONE 2015/16. u HGZ-u

ZAGREBAČKI KVARTET U ZAVRŠNOM KONCERTU SEZONE 2015/16. u HGZ-u

4. lipnja, 2016.

Piše: Igor Koruga

Iako se tvorcima današnje instrumentalne glazbe s pravom mogu nazvati samo Joseph Haydn (1732-1809) i Wolfgang Amadeus Mozart (1756-1791), bilo bi neispravno zanemariti velik doprinos Ludwiga van Beethovena (1770-1827), posebno na području emocije i stila. Nesumnjivo jest da je Beethoven od rođenja posjedovao klicu genija te da je, generacijski gledano, živio u iznimno nezahvalnom razdoblju, no neosporno je također i da je bolje od svih inovirao glazbeni lajtmotiv boli, načelno neodmaknut od osjećaja ljubavi, nade i veselja, a utkan u skoro svaku skladbu koju je objavio. Kako su bol i drama oduvijek bile okosnice romantike, Beethovena se često svrstavalo u romantičarski umjetnički period, prije negoli u klasični kojem je zaista pripadao. Klasičarima su prije svega bili smatrani Haydn i Mozart – romantičari tek po razumljivom shvaćanju ljudskog u ljudskom životu (Haydn), ili po konciznom zazivanju nadljudskog i čudesnog u svom unutarnjem biću (Mozart) – za razliku od Beethovena koji je svoju punu emancipaciju i stilsku evoluciju najavio tek u svojoj kasnoj fazi, unutar glasovirskih sonata, simfonija i gudačkih kvarteta. Područja otkrivena u posljednjim glasovirskim sonatama Beethoven je dodatno istraživao u svojim ključnim gudačkim kvartetima (op. 127, 130, 131, 132 i 135), kao i u Velikoj fugi, na početku zamišljenoj u ulozi završetka opusa 130, no kasnije samostalno uobličenoj u opusu 133.

Violinisti različitih senzibiliteta

Gudački kvartet u Es-duru, op. 127, kojeg je uz iduća dva (op. 130 i 131) po proizvoljnoj cijeni od Beethovena naručio ruski knez Nikolaj Golicin, inače veliki ljubitelj glazbe i amaterski violončelist iz Sankt Petersburga, ove su srijede, 1. lipnja, u velikoj koncertnoj dvorani HGZ-a zvučno portretirali članovi Zagrebačkog kvarteta, u sklopu završnog, šestog koncerta sezone 2015/2016. Po mnogočemu četri ravnopravna glazbenika uspjela su precizno predočiti poznati kontrapuntski aspekt, skiciran u vrijeme završnih nacrta Devete simfonije i do vrhunca razvijen u spomenutoj Velikoj fugi, jednako kao i otvoreni ideal kantabilnosti, uvelike istaknut u dirljivom Adagiu oblikovanom poput suzdržane teme s virtuoznim varijacijama. U njemu su, unutar druge varijacije, evocirajući akrobatskim tonskim poskakivanjima dojam radosne dječje igre, posebnu usklađenost pokazali Marin Maras i Davor Philips, u osnovi violinisti različitih senzibiliteta. Oni su i s ostatkom kvarteta izvrsno komunicirali u valovitim pulsiranjima i u mudro postavljenim kontrapunktskim igrama u jednom od najoriginalnijih i najopsežnijih scherza u Beethovenovom opusu te u neočekivanim sub-dominantnim ulomcima u kojma je bilo i više nego dovoljno individualnih i skupnih interpretativnih kušnji.

U ¨pogrešnim¨ tonalitetima

U plesnom ritmu s odgovarajućom melodioznošću gudači su uvježbano došli do velebnog finala i katarzične kode, ali i do slijedećeg četverostavačnog Gudačkog kvarteta, ovoga puta u a-molu, op. 51, br. 2, iz pera iznimno samokritičnog Johannesa Brahmsa (1833-1897). Prve skice kvarteta Brahms je načinio dvadesetak godina prije objavljivanja, a posvetio ga je, kao i Beethoven, amaterskom glazbeniku i kirurgu iz Beča, Theodoru Billrothu. Brahmsova opsjednutost varijacijama i potpunim transformacijama tematskog karaktera primijetila se već u prvom stavku, interpretacijski iznimno zahtjevnom (i) zbog suprostavljanja dvodobnih i trodobnih ritamskih mjera. Priču prvoga stavka djelomično su olakšale gipke linije paralelnih oktava harmonijskog dijela sastava (viole i violončela), ali samo nakratko, dok se nije umiješala repriza osnovne teme u ¨pogrešnom¨ F-duru. ¨Pogrešnom¨ tonalitetu Brahms se vratio i u dijelu nostalgičnog menueta, uoči metrički nepredvidljivog i u svakom slučaju razriješavajućeg finala (Allegro non assai).

Abonentima na dar

Vrlo pozitivnom dojmu općeg razriješenja – djela, koncerta i sezone – doprinijela je i posebna ponuda abonentskih ulaznica, dakako za predstojeću sezonu. Ulaznice su bile nuđene po doista banalnoj cijeni, zapravo posve neodgovarajućoj. Posebno onom tko je pomislio na staru i otrcanu uzrečicu – kol’ko para, tol’ko muzike. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code