YURI IZ RUSKE VIOLINISTIČKE DINASTIJE REVICH

YURI IZ RUSKE VIOLINISTIČKE DINASTIJE REVICH

11. lipnja, 2016.

Piše: Igor Koruga

Na putu do zrelosti čovjek uglavnom prođe svoje najbitnije promjene. Na samome početku, uz intenzivnu čežnju i beskrajnu maštu, djetinjstvo ga tjera s mjesta, odvlači u nepoznato, dalje od kuće, obitelji i bilo kojeg unaprijed određenog modela. Vrijeme mu pomaže da shvati kako se mislima putuje brže i bolje. Onaj koji je uporan olakšanje pronalazi u disciplini kojom se približava slobodi vlastitog bića i zrelosti kakvu je dotad samo sanjao. U doba kulturnopovijesne fantazije 18. i 19. stoljeća na taj se način putujući svirač promaknuo u putujućeg virtuoza. Svojim je sviranjem publiku dovodio do zanosa, a često se nalazio i u ulozi skladatelja. Povijesnim vrhuncem umjetničke virtuoznosti još uvijek se smatra period omeđen Paganinijevim putovanjima po svjetskim metropolama, ranih tridesetih godina devetnaestog stoljeća, i prekidom Lisztove pijanističke karijere u rujnu 1847. godine, u dvojbenom stanju glede povijesti kompozicije.

Beskompromisni Yury Revich

Danas se virtuoznost podrazumijeva i pripisuje svakom profesionalnom izvođaču, pa se po prirodi stvari i ne ističe. Virtuozno je sviranje svojstveno sve mlađim, vizualno i scenski dorečenim umjetnicima, s hi-tech uređajima na notnim stalcima i sa sve komprimiranijim (i nažalost neprirodnijim) putevima do zrelosti iz snova. Jednog takvog, lani okrunjenog prestižnim nagradama Young Artist of the Year (International Classical Music Awards) i Young Musician of the Year (Beethoven Center Vienna), zagrebačka je publika mogla čuti ovoga utorka, 7. lipnja, na Završnom koncertu 62. sezone Zagrebačkih solista u Hrvatskom glazbenom zavodu. Radilo se naime o mladom violinistu, Yuryju Revichu (1991), iz prave ruske violinističke obitelji u kojoj su i otac i djed i pradjed njegovali ljubav prema istome instrumentu. Rođenog Moskovljanina dosad su umjetnički oblikovali pedagozi poput Galine Turchaninove i Victora Pikaizena s Moskovskog konzervatorija te Pavela Vernikova s Bečkog konzervatorija. Nakon premijernih nastupa na svim važnijim svjetskim pozornicama poput njujorškog Carnegie Halla, milanske Scale, dvorane Berlinske filharmonije, bečkog Musikvereina, lajpciškog Gewandhausa i dvorane Čajkovski, od prvog se zagrebačkog gostovanja s pravom očekivala senzacija koja je započela beskompromisnim tumačenjem osjetljivog trostavačnog Mendelssohnovog (1809-1847) Koncerta za violinu i orkestar u d-molu, MWV O 3. Blistavu točnost izvedbe Revich je slijedio u sva tri stavka, prepuna invencije i neopterećena strogim tradicionalnim konceptima. S neopisivom toplinom i zamjetnim volumenom tona, kao i s gotovo suprostavljenom čvrstoćom sviranja, Revich se nije mogao ne svidjeti publici koja je s oduševljenjem i ovacijama dočekala kraj silovitog tumačenja Carmen fantazije na Bizetove teme španjolskog violinista i skladatelja Pabla de Sarasatea (1844-1908). Vezano (i)pak uz cjelovit dojam, jedina se nesavršenost mogla uputiti vrlo nepraktičnoj, tobože umjetničkoj Revichevoj frizuri koja je neprestano zahtijevala nepotrebne i nimalo violinističke pokrete njegovom glavom i desnom (gudačkom) rukom.

Melankolija i drama

Najvišoj kvaliteti priredbe jednako su (u najmanju ruku) pridonijeli i Zagrebački solisti, s odličnim koncertmajstorom Sretenom Krstićem i sastavom gudača koji se, umjetnički gledano, mogao mjeriti s onim iz vremena Antonia Janigra i Dragutina Hrdjoka. Osim vrlo elastične i gipke pratnje, koju je Revich odmah nakon svoga nastupa posebno pohvalio, zagrebački su se gudači istaknuli i samostalno, i to u prilagođenoj Talijanskoj serenadi Huga Wolfa (1860-1903), Preludiju (obradi klavirskog komada) i fugi (iz suite Couperinov grob) Mauricea Ravela (1875-1937) te, konačno, u fantastičnoj adaptaciji Šostakovićevog (1906-1975) Gudačkog kvarteta broj 8 u c-molu, op. 110, dakako za gudački orkestar. I premda su zvučne slike veselja i lakoće talijanskog duha bile vrlo plastično oslikane, jednako kao i Ravelov snažan potencijal za atmosferičnu izgradnju i izražajnu muzikalnost, ukupno je ozračje najviše definirala melankolija i drama obrade Šostakovičevog najpopularnijeg kvartetskog uratka. Znamo da je, u Dresdenu 1960. godine, kompleksnom unutarnjom strukturom, koju su sudeći po izvedbi Zagrebački solisti do najsitnijeg detalja pomno proučili, Šostakovič uspio duboko zaći u srž tragedije Drugog svjetskog rata i tako odati veliku glazbenu počast svim žrtvama Hitlerova i Staljinova režima. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code