U nijednom predmetu kod tih prisluškivanja Sven Mišković i njegova grupa u nijedan spis nije dostavila dokaze, da je sukladno direktivi, Hrvatska bila obaviještena da se prisluškuju građani na njenom teritoriju, što je uvjet prve valjanosti takvih podataka. Sven Mišković na ovakav način gradi svoju nadmoć u hrvatskom pravosuđu, i legalizira špijunažu na teritoriju RH, odnosno dozvoljava da strane zemlje, odnosno članice EU, konkretno Francuska, krši suverenitet RH
Napisao: Darko Petričić
Splitska odvjetnica Doris Košta odlučila je alarmirati hrvatsku javnost s obzirom na sve češće nezakonito postupanje sudova, kako u sudskim postupcima tako i u donošenju rješenja i presuda. Međutim, pored nezakonitog postupanja sudova, zabilježena su i kršenja zakona od strane Državnog odvjetništva i državnih odvjetnika.
U konkretnom slučaju, u predmetu Državno odvjetništvo protiv Milakovića i Jandrića, Doris Košta tvrdi da Županijski sud u Zagrebu i Visoki kazneni suda RH, postupaju protuzakonito. Kao dokaz za svoje tvrdnje, Košta se poziva na odluku Ustavnog suda iz koje je vidljivo, te je nesporno utvrđeno, da se njezin klijent – branjenik branjenik nalazio dva mjeseca u istražnom zatvoru temeljem nezakonitog rješenja. Zbog svega navedenog, odvjetnica Doris Košta te kolege odvjetnici Antonio Marelić i Leona Balić, obratili su se za pravnu pomoć u EU, te su EU Komisiji uputili pritužbu, uz zahtjev za prethodno pitanje Sudu EU.
RH ne poštuje presude Suda EU
Odvjetnica Košta u obrazloženju svojih podnesaka prema EU, u kojima proziva i optužuje hrvatsko pravosuđe, navodi da Republika Hrvatska ne poštuje presudu Suda Europske unije u predmetu C-670/22, kojom je jasno propisana obveza da država članica mora biti obaviještena u roku od 96 sati od pokretanja nadzora i presretanja komunikacija građana na čijem teritoriju se vrši presretanje ( čl.31. Direktiva 41/14), uz obavezu da je okrivljeniku omogućena učinkovita provjera prikupljenih podataka i digitalnih dokaza.
U tom kontekstu Košta tvrdi kako je šef USKOK-a, Sven Mišković bio svjestan da je USKOK pokrenuo čitav niz kaznenih postupaka koji ne udovoljavaju standardima postavljenim navedenom presudom. Štoviše, takvim postupanjem omogućena je faktična i pravno neutemeljena masovna digitalna špijunaža tisuća građana Republike Hrvatske. Postupci su pokretani iako je bilo jasno da obaviještenost države članice, sukladno relevantnim europskim pravilima i direktivama, nije provedena. U svojim ranijim javnim izjavama, uključujući i istupe na stručnim skupovima (primjerice susret u DORH-a u Rovinju 05/25), Sven Mišković je tvrdio da Republika Hrvatska nije ni trebala biti obaviještena jer se radilo o kriptiranim uređajima koji navodno ne emitiraju signal te zbog toga lokacija uređaja nije mogla biti utvrđena. Takva tvrdnja predstavlja notornu neistinu, za što postoji vjerodostojan dokaz u obliku relevantnih stručnih vještačenja eksperta Saše Aksentijevića. Nakon toga je i sam Sven Mišković u kasnijim izvješćima odstupio od svojih ranijih tvrdnji, međutim unatoč toj promjeni stava obrani i dalje nisu dostavljeni dokazi o obaviještenosti države članice.
Košta tvrdi da postupanje Svena Miškovića u ovom predmetu ne dokazuje samo njegovo neznanje nego je to i prezentacija kršenja zakona i bahatog ponašanja, kako njega tako i sudaca. Sven Mišković tako spektakularno hapsi ljude, kao i bivši Mladen Bajić, temeljem EIN-a odnosno isporučenim policijskim izviješćima po Europolu pri čemu on i svi njegovi zamjenici brutalno iskazuju nepoštivanje presuda ESLJP i Europskog suda pravde.
U nijednom predmetu kod tih prisluškivanja Sven Mišković i njegova grupa u nijedan spis nije dostavila dokaze, da je sukladno direktivi, Hrvatska bila obaviještena da se prisluškuju građani na njenom teritoriju, što je uvjet prve valjanosti takvih podataka. Sven Mišković na ovakav način gradi svoju nadmoć u hrvatskom pravosuđu, i legalizira špijunažu na teritoriju RH, odnosno dozvoljava da strane zemlje, odnosno članice EU, konkretno Francuska, krši suverenitet RH.
Kao što u financijskim kaznenim djelima postoji tzv. „praonica novca“, tako u ovim kaznenim postupcima svjedočimo svojevrsnoj „praonici nezakonitih dokaza“, u kojoj se nezakonito pribavljeni podaci pokušavaju legalizirati kroz policijska izvješća i razne tablične prikaze (Excel dokumente) koji predstavljaju tek interpretaciju ili prepričavanje komunikacije. Obrani se pritom ne omogućuje stvarni uvid u izvorne podatke niti mogućnost njihove provjere, analize i osporavanja. Takvo postupanje u potpunosti je protivno temeljnim načelima i kogentnim normama kaznenog postupka i Kaznenog prava, kao i pravilima o prikupljanju i obradi digitalnih dokaza.
Nezakoniti dokazi
Košta, stoga, traži izvođenje dokaza kojim bi se utvrdilo je li Republika Hrvatska bila uredno obaviještena o provedbi mjera nadzora, kao i izdvajanje svih dokaza koji su pribavljeni bez takve obaviještenosti. Naime, takvi materijali predstavljaju dokaze pribavljene nezakonito, koji bi se mogli nazvati „plodove otrovne voćke“, koji prema temeljnim pravilima kaznenog postupka ne mogu biti korišteni u kaznenom postupku.
Povijesni pregled operacija presretanja komunikacija, u ovom slučaju, jasno pokazuje da je osnovna metoda nizozemskih i francuskih tijela bila presretanje komunikacija, dok pitanje osiguranja zakonitosti i dokazne valjanosti prikupljenih podataka očito nije bilo adekvatno razmotreno. Posljedično, nakon dostave i transfera podataka putem Evropskog istražnog naloga, USKOK zaprima već prethodno obrađene i filtrirane podatke, koje zatim – bez posebnog sudskog naloga – dostavlja policijskim službenicima radi sastavljanja službenih izvješća u kojima se komunikacija tek interpretira ili prepričava.
Košta smatra da hrvatski sudovi u ovim predmetima djeluje kao produžena ruka tužiteljstva što potvrđuje i činjenica da sudovi dopuštaju pokretanje istraga i podizanje optužnica na temelju policijskih izvješća, a ne na temelju izvornih digitalnih podataka. Takvo postupanje izravno je suprotno odredbama Zakona o kaznenom postupku, koje detaljno propisuju način postupanja s digitalnim dokazima, obveze suca istrage te precizno određuju koje osobe smiju provoditi pojedine radnje i na temelju kakvog naloga.
„Razlog takvog postupanja obrani je očit. Kada bi se poštovala zakonska pravila, svaki digitalni dokaz morao bi imati svojevrsni „rodni list“, odnosno potpunu dokumentaciju i meta-podatke koji omogućuju provjeru autentičnosti i integriteta dokaza. Upravo zato što takvih podataka nema, sudovi i tužiteljstvo pribjegavaju korištenju sekundarnih policijskih izvješća. Štoviše, zbog toga protiv pojedinih sudaca podnose se i kaznene prijave, jer je nesporno da suci poznaju zakon, ali ga u ovom slučaju svjesno ne primjenjuju, što predstavlja klasičan primjer zlouporabe položaja i ovlasti. Nažalost, praksa pokazuje da su sudovi i USKOK u Republici Hrvatskoj u ovim predmetima očito odlučili štititi nezakonitost dokaza, umjesto da štite zakonitost postupka i temeljna prava okrivljenika“, zaključuje Košta. T
