Upoznali smo se u vrijeme rata u Hrvatskom bojovniku gdje je bio izvršni urednik. U Velikogoričkom listu bio je urednik Ivi Pukaniću i o tome smo razgovarali dok sam pisao knjigu „Puki nacionale“. Pisao sam o njemu i u svome novom romanu.
Preko deset godina Joža je uređivao i pisao za naš portal Tjedno. Mi nastavljamo dalje s Božjom pomoći i uvijek ću u svome radu razmišljati što bi mii rekao i kako bi komentirao moje buduće poteze.
Zbogom Joža neka ti je laka, tebi tako sveta i draga hrvatska zemlja
Napisao: Dražen Stjepandić
Proteklih dana imali smo u našoj petnaestogodišnjoj povijesti možda i najveće tehničke probleme. Hakirani smo više puta s nekoliko strana. Tko nas je hakirao nisam pitao, ali pretpostavljam. Neki samo na taj način mogu privremeno srušiti neke naše napisane tvrdnje. Drugih argumenata nemaju.
Preokupiran tako raznim borbama, obvezama na stalnom poslu i liječničkim pregledima nisam znao da je moj zamjenik gospodin Josip Frković preminuo. Spokoj njegovoj duši. Počivao u miru.
Sada pokojni Joža
Prije smo mi imali trzavica, znao se naljutiti na mene, pa nismo komunicirali po nekoliko dana, mislio sam da se opet nešto naljutio. Novinari su specifični ljudi otprilike po nekoliko puta godišnje imaju žute minute. Urednik kao voditelj pa i malog novinarskog pogona to mora znati prebroditi.
Sada pokojni Joža je bio veliki domoljub i mislio sam da se ne slaže s mojim postupcima tijekom tih njegovih posljednjih dana na ovome svijetu. Na izrazito privatnoj razini ušao sam u sukob s Domagojem Margetićem i o njegovim lažima, krađama i manipulacijama objavio sam nekoliko tekstova u vrijeme kad je on srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića optužio za sudjelovanje u tzv. sarajevskom safariju. Jasno sam napisao i izjavio da o tome ne znam ništa i da bih volio da se to nije događalo, ali zlo i obijest se pojavljuju i gdje se to najmanje očekuje.
Tako premda sam to u seriji tekstova o Margetiću razvidno opisao, strpaše me u kontekst pristaše Aleksandra Vučića. Na društvenim mrežama stranice podrške Karolini Vidović Krišto i Marku Juriču postavili su pitanje jesam li srpski špijun?I sto je bilo na stranicama podrške St. Protiću u Srbiji i još nekim ilegalnim medijima.
„Ti si za Vučića.“ „Izdao si narod i državu“, dovikivali su mi neki na ulici ili preko mobitela. Zbog mog starog poznanstva s najpoznatijim beogradskim novinarom Milomirom Marićem na sred Jelačić placa Dražen Keleminec me nazvao četnikom. O tome sam također napisao tekst. Istodobno Margetić me optuživao za ustaštvo i fašizam.
U tome konglomeratu mislio sam da se i Joža od mene za neke vrijeme distancirao. Ne trebaju starijem čovjeku, iskrenom domoljubu, takve komplikacije. Uz to smo se malo razišli i po pitanju biskupa Vlade Košića, svojedobno, uoči potresa u Sisku, mi je obećao, ali nije dao obećani intervju. Ipak, baš zbog Jože, prenijeli smo barem stotinjak tekstova o aktivnostima Sisačke biskupije. Pomišljah da je sve to utjecalo na njegovo nejavljanje.
I onda kad se situacija malo slegla, stabilizirale se stalne objave, nazvao sam Jožu i automat je uzvratio da sam nazvao broj koji se ne koristi. Pomislih da nije možda završio u bolnici?
Istaknuti novinar
Pojma nisam imao da je u Sisku je u utorak, 3. veljače 2026. godine, na Gradskom groblju Viktorovac, uz vojne počasti te u nazočnosti obitelji, rodbine, prijatelja, suboraca i brojnih građana pokopan. Ne znam kako mi to nitko nije dojavio, ali eto dogodi se baš kao u onoj izreci- muž najkasnije sazna.
„Istaknuti novinar, urednik i publicist Josip Frković (14. ožujka 1946. – 1. veljače 2026.).
Misu zadušnicu predvodio je biskup Vlado Košić u zajedništvu s domaćim župnikom Robertom Jakicom. Na početku slavlja biskup je, u ime Sisačke biskupije i osobno, uputio izraze iskrene sućuti supruzi Katici, kćeri Maji i unuci Teni, kao i cijeloj obitelji, rodbini i prijateljima pokojnika.
U svojoj propovijedi prisjetio se osobnih susreta s pokojnikom te posvjedočio o dobroj i dugogodišnjoj suradnji kroz brojne domoljubne projekte kojima je Josip Frković bio duboko posvećen. Posebno je naglasio njegovu ustrajnu borbu za istinu, u kojoj se nije bojao otvarati teške i često prešućivane teme iz hrvatske povijesti.
U tom je kontekstu istaknuo Frkovićev angažman u inicijativi postavljanja „Bijelih križeva istine“, obilježja masovnih grobnica i stradanja žrtava komunističkih zločina tijekom Drugog svjetskog rata i poraća. Ti su križevi, kako je naglasio biskup, postali vidljiv znak sjećanja na nevine žrtve hrvatskoga naroda, ali i trajni podsjetnik na nepravde i zločine koji su desetljećima bili skrivani i prešućivani.
Na kraju je biskup istaknuo kako će Frković ostati zapamćen ne samo kao vrsni novinar, nego i kao istinski branitelj istine, čovjek koji je svojim pisanjem i javnim djelovanjem otvarao teške i prešućivane teme te ostavio dubok i trajan trag.
Josip Frković završio je osnovno i srednjoškolsko obrazovanje u rodnom Sisku, a novinarstvom se počeo baviti još kao gimnazijalac, šaljući priloge za Večernji list. Tijekom bogate karijere surađivao je s brojnim lokalnim i regionalnim medijima; bio je dopisnik i urednik u tjedniku Jedinstvo i Večernjem listu, dugogodišnji dopisnik Hrvatskoga radija te urednik i izdavač niza lokalnih izdanja. U Domovinskom ratu obnašao je novinarske i uredničke dužnosti u Hrvatskom bojovniku. I nakon umirovljenja 2007. godine ostao je aktivan kao autor na internetskim portalima sve do svoje smrti.“, napisano je na portalu Sisačke biskupije.
Upoznali tijekom rata u Hrvatskom bojovniku gdje je bio izvršni urednik U Velikogoričkom listu bio je urednik Ivi Pukaniću i o tome smo razgovarali dok sam pisao knjigu „Puki nacionale“. Pisao sam o Joži i u svom novom romanu.
Preko deset godina Joža je uređivao i pisao za naš portal Tjedno.
Mi nastavljamo dalje s Božjom pomoći i uvijek ću u svome radu razmišljati što bi ti rekao na moje buduće poteze.
Zbogom Joža neka ti je laka tebi tako sveta i draga hrvatska zemlja. T
