Piše: Igor Koruga
Rijetko se može doživjeti do vrha ispunjena Mala koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, onakva, recimo, kakva je bila u četvrtak, 16. travnja od 20 sati, na slavljeničkom koncertu ciklusa Glazbene staze. Slavilo se naime sedamnaest godina prisustva na zagrebačkoj glazbenoj sceni, unutar kojih se organiziralo preko sedamdeset različitih koncerata s nekoliko stotina solista, komornih i vokalnih sastava, orkestara i umjetnika potpuno različitih žanrova, a dodatno se tražilo još jedno zajedničko i nadahnuto djelovanje ansambla, odnosno putovanje glazbenom stazom, ovoga puta sakralnom i južnoameričkom. Neobičan spoj jamčio je i odgovarajuću recepciju liturgijske glazbe obojane ritmikom, melodikom i harmonijskom bojom argentinskog tanga u izvedbi proširenog ansambla Glazbene staze, mezzosopranistice Dine Jularić Ivančić i Oratorijskog zbora crkve sv. Marka – Cantores Sancti Marci pod vodstvom maestra Jurice Petra Petrača.
Slava nakon sedamnaest godina
Uglavnom neznajući što ga čeka, auditorij je toplo pozdravio uvodnu izvedbu Piazzolline Ave Marije (Tanti anni prima – Prije mnogo godina), manje poznatu skladbu iz Bellocchijevog filma Enrico (Henrik) IV, koju je za prošireni sastav aranžirao argentinski violončelist José Bragato (1915-2017). Sastavljena od dva dijela, oba sa širokim, sentimentalnim melodijskim linijama i modernim, disonantni(ji)m akordima, skladba je bila osjećajno izvedena, s kvalitativno nadmoćnim triom pijanistice Ive Ljubičić Lukić, violinistice Đane Kahriman i violončelista Andrije Šimića. Bila je to zapravo mala uvertira u središnje mjesto zbivanja koje je zauzela Misa a Buenos Aires – Misatango, skladba suvremenog argentinskog skladatelja i dirigenta Martína Palmerija (1965) koja je svoju slavu stekla tek sedamnaest godina nakon dovršetka, na prigodi u čast uzdizanja kardinala Jorgea Maria Bergoglia (1936-2025) u papu Franju, a to i ne čudi s obzirom na to da je upliv prekomjerno svjetovnog tanga ipak pomalo neodgovarajuć za djelo tako dubokog duhovnog ozračja. Svjetovnoj noti pridonio je i oratorijski zbor iz Markove crkve, prekomjerno okupljen za neveliku pozornicu (i instrumentalni ansambl), a potom i nesuglasan glede fine dinamike i suptilnih križanja vokalnih dionica. Doduše, isti pjevači u posljednjih su petnaestak godina osvajali zlatne medalje na međunarodnim natjecanjima u Zagrebu, Ohridu, Prijedoru, Rigi i Bratislavi, pa je bila čudna tolika razlika između njih i izvanredne mezzosopranistice koja je svoje senzualne i samouvjerene solo dionice otpjevala i odglumila maestralno. Međutim, ukupno uzevši, bila je to preuska zvučna slika programa koji je asocirao na promišljen i duboko ekspresivan duhovni žanr.
Onofrijeva neizmjerna vještina
S druge pak strane, mnogostruko zahtjevnija publika mogla je slobodno doći u Veliki Lisinski dan poslije, u petak, 17. travnja od 19:30 sati, gdje je odabrana skupina Zagrebačke filharmonije uistinu zablistala najvršnijim sjajem. Bila je to nesumnjivo (i) posljedica gostovanja Enrica Onofrija (1967), uglednog svjetskog umjetnika s višeslojnom karijerom violinista, utemeljitelja jednog od najkvalitetnijih komornih ansambla u povijesti izvedbene glazbe (Il Giardino Armonico) i u posljednjih dvadesetak godina vrsnog dirigenta. Svoju neizmjernu vještinu pokazao je već u opisu prvih taktova Haydnove četverostavačne Simfonije u D-duru, br. 96, Das Wunder (Čudo), na zagrebačkom nastupu najbolje izvedene. Onofrijev stil, primjenjen u oba slučaja klasičnih djela, bio je uzbudljiv, ritmički živahan (nipošto užurban) s pomno odmjerenim doprinosima gudača, udaraljkaša i drvenih puhača. Stavci Allegro, Allegretto i Vivace uključivali su nadnaravnu muzikalnost, prozračnost precizno odijeljenih glazbenih misli, a po potrebi i neobuzdanu snagu orkestralnog zamaha, dok su polagani stavci, Andante, Menuetto, i Andante cantabile, očaravali elegantnim fraziranjem i budnim pulsom. Haydnova skladateljska koncepcija zvučala je slično Mozartovoj, što je za praćenje bilo jednostavno, a za orkestar prezahtjevno, pa su se u Mozartovoj Simfoniji u C-duru, br. 41, KV 551, Jupiter, ipak dogodila nečujna usuglašavanja.
Filharmonijin solo kontrabasist
Osim Onofrija i gotovo cijelog orkestra, savršenu ocjenu također je zaslužio i Nikša Bobetko (1975), filharmonijin solo kontrabasist i redoviti profesor na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, koji je kao solist briljirao u virtuoznom Koncertu za kontrabas i orkestar u h-molu, br. 2, talijanskog kontrabasista i skladatelja Giovannija Bottesinija (1821-1889). Koliko je vremena Bobetko proveo najprije u pažljivoj analizi i proučavanju standardne interpretacije, a potom i svih finesa koje su nadilazile značaj nota, dinamičkih oznaka i ritmova, bilo je teško prosuditi, jer su s njegovim izvanserijskim nastupom bili neskriveno oduševljeni iskusni Enrico Onofri, kolege glazbenici i dojmovima (pre)zasićeni posjetitelji u koncertnoj dvorani. T
