KOLUMNA METAMUZIKA

ČEŠKI ZVUK U CRKVI SVETE KATARINE

18. srpnja, 2015.

Piše: Igor Koruga

Složit ćemo se da je ravnodušnost prožeta iskustvom i ironijom pred svakom istinom, znala biti glavna karakteristika beznađa umnih ljudi, kao i njihovih izdvojenih krugova, u biti prirodno neshvaćenih od preživljavajuće gomile. Moderni svijet je s određenom namjerom ponudio istine čak i preko mobilnih uređaja, a time i beznađe. Brže nego ikad, spoznaje su počele dosađivati i stariti, svoditi se na (sve) jedno, štogod, obilježeno i pospremljeno u sve manjem i sve kontroliranijem svijetu. Voljom većine već se odavno služi nenametljivi i sveprisutni globalni diktat koji (fiktivnim) novcem onečišćuje sve, pa (i) glazbenu umjetnost. Nameće joj, potpuno neumjetnički, univerzalne standarde, mahom neprirodne, distancirane i neosjetljive na uvjetovani kulturno-povijesni senzibilitet rastuće (re)produktivne mase instrumentalnih virtuoza. Ispraznost novonastalog trenda zavela je mnoštvo, u to nema sumnje. Srećom, više u Americi, Japanu i zemljama Azije, a manje u Europi. Daleko od toga da novi trendovi nisu uzeli i europske žrtve, mi to najbolje znamo, ali Stari je kontinent, zaštićen inercijom, ostao nepromijenjen u nastavku davno započetog, višestoljetnog posla. U europskim se najvišim glazbenim učilištima skepsa, suzdržanost i bojažljivost podrazumijevaju kao plod mladenačke nesigurnosti, radoznalosti i nestrpljenja, dok se kreativni dio krotko i pažljivo nadovezuje na iskustva najprivilegiranijih umirovljenih glazbenika, tek iznimno opterećenih preuzetnim, akademskim i konzervativnim nasljeđem.

U posebnoj ulozi

Tako se uči i u Pragu, istinskom gradu kulture u kojem su se, kao dokaz svemu napisanom, od 2002. godine usavršavali i članovi praškog Pavel Haas Kvarteta, spomenimo, uz mentorsku pomoć Milana Škampe, legendarnog violista Kvarteta Smetana, članova ansambla Quartetto Italiano, Kvarteta Mosaïques, Borodin Kvarteta i kultnog Amadeus Kvarteta. Četvorka Pavel Haas upravo je u srijedu 15. srpnja u Crkvi sv. Katarine imala čast više nego zasluženo svečano zatvoriti ovogodišnje vrlo ugledne Zagrebačke ljetne večeri. Češki sastav svjetskog renomea nije imao namjeru eksperimentirati s programom, već se predstavio s iznimno hvaljenim tumačenjem Dvořákovog Gudačkog kvarteta br. 12 u F-duru, op. 96, Američkog, i Janáčekovog istovrsnog djela br. 2, nedvosmisleno nazvanog Intimnim pismima. Oba četverostavačna kvarteta najzahtjevnijoj su zagrebačkoj publici bila slično prenesena, sa čvrstom vezom violončela i prve violine supružnika Petera Jarůšeka i Veronike Jarůškove i neizmjerno muzikalnom podrškom drugog violinista Mareka Zwiebela kao i, u posebnoj ulozi s obzirom na Dvořáka, Janáčeka i Haasa, violista Pavela Nikla.

Janáčekovo nadahnuće

Tako je simptomatičan Dvořákov, ¨češki¨ zvuk, još prisutniji u kvartetu napisanom za boravka u Americi te lišen doslovnih folklornih citata, bio vjerno iznesen i u svakom suzvuku ostao točno osmišljen i postavljen. A pazilo se svesrdno i na dojam strukture djela, načelno u tradiciji njemačke umjetničke glazbe devetnaestoga stoljeća. Školovanje u njemačkoj tradiciji osjetilo se i u očekivano kvalitetnoj izvedbi strasnih Janáčekovih Intimnih pisama, obogaćenoj minucioznim ritamskim i melodijskim obrascima češkoga govora u kojima je pojedine, intrumentalno obojene riječi mogao prepoznati svaki poznavatelj češkoga jezika. ¨Luda ljubav¨ posve nedruštvenog karaktera, prema četrdeset godina mlađoj i udatoj Kamili Stösslovoj, moravskog je skladatelja nadahnula u čitavom nizu remek-djela. Tu su ljubav u glazbenom obliku sjajno osjetili i podcrtali supružnici Jarůšek, dok je violist Nikl, prema skladateljevoj zamisli u duhu viole d’amore, harmonijskom melodikom dominirao u svim stavcima.

Zanimljivo skladano

Peter Jarůšek, za nijansu istaknutiji od ostalih, na žalost nije mogao sudjelovati u estetski najdorađenijim Dvořákovim Minijaturama za dvije violine i violu, op. 75a, točnije u nepretencioznom četverodijelnom ciklusu, skladanom 1887. godine, zanimljivo skladanom za glazbenike različitih tehničkih kapaciteta. Dvořák je sebe, kao violista, postavio u ulogu neizostavnog harmonijskog temelja, najrazrađeniju je dionicu posvetio violinistu Janu Pelikanu, a gotovo amatersku učeniku Josefu Kruisu. Ono što je najbolje jest upravo to što se neobičan skladateljev duktus na zagrebačkom nastupu to nije mogao razotkriti, barem tonski, jer se i najtrivijalnija nota shvatila kao ključna poveznica, neizostavni prohodni ton, ili pak solistička minijatura, ovješena u tišini.T