KOLUMNA METAMUZIKA

GLASOVIR U ŽIVAHNOM ALLEGRETTU

15. veljače, 2013.

Piše: Igor Koruga

Nakon već dosadnih cjelodnevnih oborina, u utorak 12. veljače, vedra se večer pokazala idealnom za koncert iz komornog ciklusa 3 plus / minus – Glazbene večeri u Muzeju Mimara u organizaciji zagrebačke Koncertne direkcije. Na drugome katu donjogradske neo-renesansne palače, u primjenjivoj koncertnoj dvorani, nastupio je kvartet Alisios Camerata u postavi – Mia Elezović, klavir, Radovan Cavallin, klarinet, Vlatka Peljhan, violina i viola te Branimir Pustički, violončelo – prihvativši se složenih izvedaba djela Frane Paraća (1948), Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756-1791) i manje poznatog bečkog skladatelja, dirigenta i vokalnog pedagoga Waltera Rabla (1873-1940).

PRODORNI KLARINET

Složni trileri klarineta, violine i violončela na samome su početku intonirali jedno od najčešće izvođenih djela hrvatske komorne glazbe, Paraćev Kvartet za klarinet, violinu, violončelo i glasovir, izvorno napisan nesretne 1991. godine za instrumentarij Alisios Camerate, zapravo isti onaj za koji je Olivier Messiaen, zatvoren u njemački ratni logor od 1940. do 1942. godine, skladao svoj čuveni Kvartet za kraj vremena. Obzirom na godinu nastanka i opće političko ozračje, Paraćeva se skladba pokazala vrlo komunikativnom i inventivnom, podatnom za praćenje i razumijevanje, kao i za oštriju, dinamički naglašenu interpretaciju. Njome su, naime, mladi glazbenici pokušali, a većim dijelom i uspjeli, uravnotežiti potisnuti zvuk gudača i glasovira s onim timbralno i akustički isturenim – klarineta, koji je, srećom, solističke dijelove jednostavačnog komada odlično interpretirao.

Nešto kasnije, u promijenjenoj poziciji, prodorni se klarinet nije uspio saživjeti s ulogom violine u Mozartovom trostavačnom Glasovirskom kvartetu u Es-duru br. 2, KV 493, te je, protivno namjeri skladatelja, stvorio žustri puhačko-gudački trio i zasjenjeni glasovir koji je, kad promislim, mogao biti bolje smješten na pozornici, ili pak s otvorenijom poklopnom pločom. U tako potisnutom kontekstu, Mia Elezović se prilično dobro snašla, no na koncu nije uspjela slijediti besprijekornu motoriku lijeve ruke te opću izražajnost majstorski skladane glasovirske partije, napisane u doba kada je Mozart bio na vrhuncu slave kao briljantni pijanist, dirigent i izvođač vlastitih komornih i koncertantnih djela. Sporiji Larghetto otkrio je zdravu ambiciju sve kvalitetnijeg domaćeg ansambla i, posljedično, neznatna vremenska kolebanja i nekoherentnost (po)vezanih dionica trio skupine koja je, najzad, sjela s glasovirom u živahnom Allegrettu.

KOLAŽNI KVARTET

Premda se Walter Rabl pri skladanju svog Kvarteta za klarinet, violinu, violončelo i glasovir priklonio mozartovskom Es-duru, instrumentaciju je osmislio poput Klobučara, Brkanovića, Ruždjaka, Paraća 1991. i Messiaena točno pedeset godina ranije. Djelo je navodno naišlo na odobravanje pokrovitelja skladateljskog natjecanja, Tonkünstlervereina, i predsjednika ocjenjivačkog suda – Johannesa Brahmsa. Brahms je vrlo skoro Rablov Kvartet preporučio izdavaču Simrocku koji ga je slijedeće, 1942. godine i objavio. Međutim, uzmu li se u obzir (samo)kritične sklonosti njemačkog genija i upitne vrijednosti kolažne Rablove skladbe, teško je za povjerovati u zapise o Brahmsovim simpatijama i pokroviteljskim ambicijama.

Ipak, nedoumicu donekle bistre aluzije na dijelove Brahmsovog Tria za glasovir, klarinet i violončelo u a-molu, op. 114, Lisztove Prve koncertne étide, Waldesrauschen, i, doista asocijativno, na Bachovo Umijeće fuge, BWV 1080. One ukazuju na zamjetno Rablovo glazbeno obrazovanje, ali i nedostatak kreativnosti. Uz to valja spomenuti i harmonijski, zapravo korepeticijski, vokalno tretirani glasovir namjestu kojeg bi, na primjer i za volju estetike, smislenije zvučala viola koja bi, pak, svojim jednim glasom, stvorila veću prozračnost sloga i umjetnički izazovniju – enigmu gudačkog kvarteta. Promjenom tempa u drugome stavku (Adagio molto – Andante ma non troppo) došlo se do, vjerujem, najzanimljivijeg momenta opsežnog četverostavačnog djela – jednostavne, konstruirane teme koju su Elezović, Cavallin, Peljhan i Pustički vrhunski upleli u znalački skladanu četveroglasnu fugu. Nažalost, istu je sam Rabl, prebrzo i u nedostatku invencije, uspio razriješiti, ustvari sabiti u patetični, unisoni tematski fortisimo.

Zadovoljna publika naposlijetku je pljeskom ispratila članove Alisios Camerate, ponajviše zbog opće izdržljivosti i otpornosti na Rablovo ¨grande finale¨, potom i odlične izvedbe svemoćne Paraćeve skladbe, a ništa manje i zbog snalažljivosti u izvedbenim neprilikama u posve autentičnim, dvoranskim akustičkim uvjetima.

Piše: Igor Koruga