KOLUMNA METAMUZIKA

ZAGREBAČKI FESTIVAL KOMORNE GLAZBE

20. listopada, 2015.

Piše: Igor Koruga

Načelno se, u praćenju komorne glazbe, slike i opažaji mogu umanjiti, ili čak izbrisati previdom, smiješkom, pogledom, bilo čime što po prirodi stvari zaokuplja slušateljsko uho (i mozak) u bilo kojem trenutku. No, slušateljske se impresije mogu i zbrojiti i produbiti, recimo, u samotnoj šutnji u kojoj najčešće sazrijeva izvorni doživljaj, nešto začudno lijepo, smiono i originalno. Zapažanja predanog slušatelja istovremeno su rasplinutija i prodornija u slučaju izdvojenog nastupa, od zapažanja istog slušatelja izloženog desetini uzastopnih koncerata unutar svega devet dana. Misli ¨izdvojenog¨ obično su daleko tromije, zagonetnije, često i s primjesom tuge. Stoga bi se deseto izdanje Zagrebačkog međunarodnog festivala komorne glazbe, Zagreb Kom 10, ovih dana održano u HGZ-u od 9. do 17. listopada, moglo opisati skupno i u vedrijem tonu, kao presjek i/li ogled recentnih svjetskih zbivanja unutar najdelikatnijeg glazbeno-umetničkog žanra.

Neraskidive veze

Već godinama dosljedan koncertni kolaž tematski se nije bitno promijenio. Popularne Mozartove matineje i soareje zaiskrile su najljepšim pisanim draguljima u povijesti zapadno-europske glazbe u nedjelju 11. listopada, a romantična je večer prikazala neraskidivu vezu između literarnog predloška i fantazije (kod Brahmsa), kao i između programnosti i nacionalnih elemenata (kod C. M. von Webera i Dvořáka) samo dan ranije. Hvaljeni se pak koncert za djecu povezao s koncertom hrvatskih skladatelja u četvrtak 15. listopada, dok je barokna večer poslužila za pompozno zatvaranje jubilarnog izdanja sve značajnijeg zagrebačkog međunarodnog komornog festivala. Većih iznenađenja nije bilo ni kod glazbenika, izuzev Stefana Milenkovića koji se ovoga puta iz nekog razloga nije odazvao. Na svojim instrumentima svejedno su sjajno glazbovali violinisti Susanna Yoko Henkel, Boris Brovtsyn i Guy Braunstein, violisti Roland Glassl i Hrvoje Philips, violončelisti Monika Leskovar i Giovanni Sollima, pijanisti Ian Fountain i Milana Chernyavska, udaraljkaši Johannes Fischer i Hrvoje Rupčić, flautistica Gili Schwarzman, gitarist Petrit Çeku te klarinetist Andreas Ottensamer.

U improvizacijskoj ulozi

Neobičnost u programskom dijelu ipak se pojavila u srijedu 14. listopada, na koncertu njemačkog akustičnog ansambla Quadro Nuevo, žanrovski protegnutog između world musica i jazza, na kojem je najzanimljivije bilo to što su se ondje predstavili mahom domaći klasični glazbenici u za njih najzahtjevnijoj – improvizacijskoj ulozi. Poneseni ozračjem Arabeske, balkanskog swinga, melodioznosti stare Europe, dalekog Istoka i argentinskog tanga te čarolijom improviziranja, klasičari su se opustili u zanosnim solo dionicama: Petrit Çeku s gitarom na desnoj nozi, pomalo sramežljivo i pažljivo, a Giovanni Sollima strasno i virtuozno, harmonijski nepredvidljivo i raskošno, premda estetski skučeno, barem u usporedbi s tipičnim jazz glazbenicima. Izuzmemo li članove Quadro Nueva, impresivnije jazz iskustvo imao je jedino udaraljkaš Hrvoje Rupčić koji se uspio probiti do osjetljivih (među)igara s njemačkim glazbenicima te, između ostalog, dlanovima ispitati zvučnost i čvrstoću običnog drvenog stolca na kakvom se već desetljećima, ako ne i stoljećima, gnijezdi svaki posjetitelj i član HGZ-a.

Perfektni Zagrebački solisti

Uzevši mnogo toga u obzir, možda se ipak najznačajniji festivalski događaj zbio pod imenom Protiv šutnje, u petak 16. listopada. Na tom se svojevrsnom glazbenom slavlju nastojalo osvijetliti skrivljeno i skrivano, zatomljeno i zabranjivano, prešućeno i uništavano, odnosno na tragediju Holokausta i općenito na antisemitizam od sredine 19. stoljeća i Wagnerovog spisa Židovstvo u glazbi, pa do Hitlerovog sloma. Djela Weberna i Mendelssohna, pripadnika nepoželjne prošlosti, kao i Hannsa Eislera (1898-1962), Hansa Krása (1899-1944) i Erwina Schulhoffa (1894-1942), koji su okrutnome režimu gledali još direktnije u oči, dvojica od njih plativši i najvišu životnu cijenu, bila su praćena dirljivim tekstovima Bertholda Brechta, Thomasa Manna i Stefana Zweiga koje je kako treba pročitao pripovjedač i glumac Krešimir Mikić. Poseban naklon mogao se uputiti i Zagrebačkim solistima koji su u začudnom suglasju i perfektnom timingu pratili dvije solistice u Mendelssohnovom Koncertu za violinu, glasovir i gudački orkestar u d-molu MWV O 4.
Jednako se tako, na kraju cijele balade, mogla i morala odati čast, čestitka i hvala organizacijskom tandemu Susanne Yoko Henkel i Dalia Despota, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog nelake desetgodišnje ustrajnosti i posve vizionarskog pothvata, usko povezanog s edukacijom i neprocjenjivo vrijednom promocijom komorne glazbe u našoj maloj zemlji.T