ADAGIO STEVEA KUHNA U MALOM LISINSKOM

ADAGIO STEVEA KUHNA U MALOM LISINSKOM

11. svibnja, 2015.

Piše: Igor Koruga

Postoji točka na kojoj prestaje utjecaj razuma i počinje egzistencija duha, na kojoj kritika najčešće utihne, a najstroži analitičari, pod pritiskom nerješivosti, ukidaju svoje u osnovi efikasne metode. Ona je često vezana uz umjetničku intuiciju, teško raščlanjivu samo na nešto sustavno, rječju opisano, definirano pojmom, ili tobožnjim zapažanjem. Po cilju, putu i metodi, glazbena je intuicija vezana i uz svojevrsni numen, logos, duh, kâ, ili privilegij odabranih, to jest onih, sposobnih da u svega nekoliko usklađenih taktova – pogledom, ili jedva primjetnim pokretom – opišu svoju iznimnu senzibilnost prema naizgled običnim životnim pojavama. Života i svijeta svjesni smo i mi, obični ljudi, na svoj način, budući da se i životom i svijetom sve slobodnije krećemo, u dostupnosti svega pojmljivog, pa i koncertnih poslastica poput one, teško objašnjive, održane u četvrtak navečer u 20 sati u Malom Lisinskom, u okviru HDS-ovog ciklusa Jazz.hr/2015. Riječ je, naime, bila o nastupu jedne od trio postava američkog jazz pijanista, skladatelja i vođe sastava, Stevea Kuhna (1938), s perfektnom ritam sekcijom u kojoj su se u jedno stopili legendarni kontrabasist Buster Williams (1942) i bubnjar uglađena stila Billy Drummond (1959).

Zbiljsko životno iskustvo

Kako se svaki osjetilni dojam može opaziti tek pošto se odvoji od nekog drugog, trebalo je vremena, tijekom skladbi There Is No Greather Love Ishama Jonesa i Adagia Stevea Kuhna, unutar kojeg bi se na neki način uronilo u besprijekoran misaoni okvir trija, ili još dalje, u zbiljsko životno iskustvo. Cjelokupna jazz povijest i matematika improviziranja mogla se razvidjeti u nepretencioznom i protočnom zvuku sastava, određenom i usmjerenom, po prirodi stvari, Kuhnovim složenim klavirskim slogom. Ogromna unutrašnja sigurnost Stevea Kuhna, proistekla iz suradnji s Colemanom Hawkinsom, Chetom Bakerom, Ornetteom Colemanom, Donom Cherryjem, Billom Evansom, Modern Jazz Quartetom, Johnom Coltraneom, Herbiem Hancockom, Stanom Getzom, ali i s Davidom Finckom i Miroslavom Vitousom, doprinijela je, općenito, studijskom ugođaju, gotovo ¨s ploče¨, i posve intimnom doživljaju predzadnje priredbe HDS-ovog prestižnog ciklusa. Također u ravnoteži, ispravno artikuliran prema naprijed, s unikatnim harmonijskim potpisom i rijetkim ritmičkim darom, u svim je skladbama briljirao i sjajni kontrabasist i skladatelj, Buster Williams. Poseban i zaslužen prostor Williams je dobio u vlastitoj skladbi Magic Samba, ali i u klasičnijoj, Bernsteinovoj, Lonely Town, u kojoj je virtuozno, rekao bih vokalno, protumačio pojedine segmente svima znane teme iz drugoga stavka (Adagia) Rodrigovog Concierta de Aranjuez.

Usklađene veličine

U odnosu na obojicu vremešnih glazbenika, poklonika u pravilu završne ¨less is more¨ filozofije, odlično se, s nenametljivim perkusionističkim obrascima, precizno umreženim u linije kontrabasa i klavirske desne ruke (jedne od ponajboljih u povijesti jazza), pozicionirao i bubnjar Billy Drummond. On je, shvativši Kuhnove i Williamsove istovrsne asocijacije, afekte, pobude, osjećaje i htijenja, u sustav asimilirao svoje ideje, srećom u korist estetike nečeg već dovršenog, a ne nečeg što se dovršavalo. Završnica je, publici na volju, bila osmišljena međudjelovanjem Kuhnovih skladbi Trance et i Oceans In the Sky te glazbenog prikaza Kuhnovog Zoo-a. I u toj je, recimo trilogiji, trio američkih glazbenika portretirao arhitekturu velikog stila, imunu na iole nespretn(ij)u logiku u boji, tonu, sastavu i redu, kao i na vrijeme, tek povijesno gledano. Veličini stila odgovarala je i razina skromnosti na poslijetku duboko poklonjenih Amerikanaca, odanih publici i višestruko zahvalnih na podršci glazbenome žanru kojem su oni, i mnogi njima slični, u cijelosti posvetili vlastite živote.T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code