KONCERTNI POSLJEDNJI POZDRAV BRANKU OZRETIĆU

KONCERTNI POSLJEDNJI POZDRAV BRANKU OZRETIĆU

9. veljače, 2018.

 

 

Piše: Igor Koruga

Umjetnička djela životna su ukoliko govore, najčešće na način koji je bio uskraćen njihovim tvorcima. Govor se u svakom smislu luči posredstvom komunikacije u određenom trenutku, odabranom slučajno ili namjerno. Namjernim trenutkom mogao se okarakterizirati i onaj nedavni, s kojim je započeo peti koncert Zbora HRT-a iz Ciklusa Sfumato 2017/2018, u utorak 6. veljače u Velikoj dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda. Potresan i tužan, slučaj je bio povezan s naglim preminućem (nakon kratke i teške bolesti) dugogodišnjeg člana i solista Zbora HRT-a, Branka Ozretića (1959). Dirljiv oproštaj osmislilo je njegovo umjetničko društvo koje je svom omiljenom basu raskošnih glasovnih sposobnosti i uporišnom stupu ansambla od 1982. godine, ali ujedno i humoristu, karikaturistu, politologu, pjesniku i jezikoslovcu, nakon minute šutnje, zahvalilo biranim riječima kao i umjerenom šesteroglasnom izvedbom prigodne pjesme Višanina Jakše Fiamenga (1946), ¨Sutra će te ponit¨. Ozretić je, uokviren na fotografiji i na taj način položen na koncertrni glasovir, posljednji put prisustvovao nastupu svojih kolega kojih je, unutar Oratorijskog zbora crkve sv. Marka, Cantores sancti Marci, i Zbora HRT-a, bilo podosta.

Laboratorijska preciznost

Gostujući zbor uvodno je protumačio pomno odabrana djela lihtenštajnskog orguljaša i skladatelja Josefa Gabriela Rheinbergera (1839-1901): njegov najpoznatiji sakralni motet Abendlied (Večernja pjesma), op. 69, br. 3, za šesteroglasni mješoviti zbor, čiji je izvornik autor napisao sa svega 15 godina, te samostalne Kyrie i Gloriu iz Mise u Es-duru, op. 109, ili ¨Cantus missae¨. Ništa više od ispravnog i suzdržanog tumačenja, u što se publika mogla u potpunosti uvjeriti tek kada su na scenu stupili pjevači Zbora HRT-a i njihov umjetnički voditelj Tomislav Fačini (1975), nije pružio višegodišnji zborovođa i dirigent, Jurica Petar Petrač (1985). On je, iskreno vjerujem, dao sve od sebe, no nedostajala mu je laboratorijska preciznost, (nad)sluh i posljedična disciplina potrebna za razotkrivanje dubljih i suptilnijih vokalnih primjesa i preljeva, kakvu je, primjerice, Fačini dosegnuo već prilikom portretiranja profinjenog, Calme des nuits (Noćnog spokoja), op. 68, br. 1, iz pera klasicista oplemenjenog suvremenom francuskom tradicijom, Camillea Saint-Saënsa (1835-1921). Pastoralna atmosfera i jednostavna melodioznost, u stilu francuske renesansne šansone, nastavili su prožimati i Trois chansons, za mješoviti zbor, francuskog skladatelja Mauricea Ravela (1875-1937), u osnovi nesretnika koji je zbog slaboga zdravlja bio oslobođen služenja vojnog roka, te koji je s početkom Prvog svjetskog rata, kada mu je bilo već 39 godina, u nekoliko navrata pokušao silom ući u zrakoplovne snage.

Klobučarova završnica

Francusku glazbenu gozbu prekinuo je jedan od najvažnijih hrvatskih skladatelja općenito uzevši, Stanko Horvat (1930-2006), koji je, iskušavajući različite smjerove i izričaje, dosegnuo status stvaratelja novije hrvatske glazbe. Njegova su uglazbljenja stihova Gulliaumea Apollinairea (1880-1918), jednog od najutjecajnijih pjesnika XX. stoljeća i podupiratelja kubizma te preteće nadrealizma – imenovana kao Deux poèmes de Gulliaume Apollinaire – bila predstavljena, logično, dvjema pjesmama: Hier (Jučer) i Le pont (Most). Nasuprot prvoj konvencionalnijoj, druga je pjesm(ic)a bila umnogome izazovnija, nalik nizu zvučnih apstrakcija koje su nastojale opisati, linearno nečitljiv, karakteristični Apollinaireov kaligramski spacijalizam. Svestranu osobnost Jehana Alaina (1911-1940), glazbenika iz više razloga (bolest, vojska, brak, služba) udaljenog od akademskih načela i pogubljenog u bitci kod Saumura u lipnju 1940. godine, HRT-ovci su uspjeli naglasiti unutar opojne Chanson à bouche fermée (Pjesme zatvorenih usana), za mješoviti zbor, jednako kao i ukupne emocije u odabrane tri pjesme iz ciklusa Sept chansons (Sedam pjesama) Francisa Poulenca (1899-1963) te živopisne harmonije i efektne kontrapunkte u Debussyjeve Trois chansons de Charles d’ Orléans (Tri pjesme Charlesa d’ Orléansa). Koncertna završnica nije oskudijevala bučnim aplauzom, posebice nakon prozračne pjesme Ljubav i meditativnog madrigala s nestalnim metrom, Dječaku (iz Tri madrigala), našeg proslavljenog, nedavno preminulog orguljaša, skladatelja i pedagoga, Anđelka Klobučara (1931-2016). T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code