Piše: Igor Koruga
U svom poticajnom ciklusu Glazbeni umjetnici Zagrebu Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika (HDGU) već godinama redovito i aktivno predstavlja najvrsnije (mlade) domaće nade, u objektivno najzahtjevnijem, solističkom i komornom obliku. Zato nije čudno da je uobičajena popunjenost njima namijenjenih koncertnih dvorana polovična, ili barem upitna i ovisna o grupama krhko obaviještenih domaćih i stranih posjetitelja koji u pravilu još nisu čuli za te sjajno obrazovane i nedovoljno (pre)poznate glazbenice i glazbenike. Slično stanje, dakle, glede publike bilo je i ovoga utorka, 28. travnja od 20 sati, u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog u kojoj su se valjano predstavile pulska sopranistica Patricia Žudetić (1993), dobitnica čak pet Rektorovih nagrada, i zagrebačka pijanistica Lucija Dogan (1993), pobjednica brojnih domaćih i međunarodnih pijanističkih natjecanja. Treba svakako istaknuti i rijetkost izdašnih dviju informativnih knjižica, s programskim sadržajem, biografskim i muzikološkim pojedinostima, ali i višejezičnim prijepisima stihova koja je unaprijed ukazala na profesionalnost i visoke kriterije organizatora zbivanja.
Šarmantna komunikacija
Bogat program započeo je na vrijeme, sa salonskim pjesmama Gioachina Rossinija (1792-1868) iz zbirke Les soirées musicales, Gaetana Donizettija (1797-1848) iz ciklusa Nuits d’Été à Pausilippe, Georgesa Bizeta (1838-1875) iz ciklusa Vingt mélodies, op. 21, i Francisa Poulenca (1899-1963) iz ciklusa Fiançailles pour rire. U njima se osjetila velika senzibilnost svih spomenutih skladatelja, njihova osjetljivost na sopranske glasove, muze onoga vremena i teme koje je vrlo vjerojatno bilo nužno javno izreći. A sve te ljubavne poruke, slatko-gorke sjećanja i političke etikete bile su i vrsno vokalno oblikovane, s dosljednom elegancijom, sugestivnošću, ekspresivnošću i iznimnom razgovjetnošću. Složeni izraz pratio je dakako i fino nijansirani glasovir Lucije Dogan koja je često, u živopisnoj suradnji, dirigirala, bešumno pjevala i još kojekako šarmantno komunicirala sa svojom kolegicom. U nastavku se odlično opisao i povijesno znameniti Danteov epski spjev Božanstvena komedija, odnosno njegovo trostavačno glazbeno utjelovljenje – Inferno (Pakao), Purgatorio (Čistilište) i Paradiso (Raj) – iz glave i pera pijanista i skladatelja Darka Domitrovića (1964).
Borbom za ljubav do kraja
Uspona u sonične stratosfere bilo je i u drugome dijelu koncerta koji je započeo triptihom solopjesama hrvatskog skladatelja i glazbenog pedagoga Blagoja Berse (1873-1934): Jelica, op. 73, na tekst generala, hrvatskog pjesnika i prevoditelja Petra Preradovića, te Oj, sanci, vi šareni sanci, op. 45, i Ja te ljubim, op. 46, na tekstove njegovoga brata, književnika i arheologa Josipa Berse. Ne gubeći hrvatski tekst iz vida, čak i u slučaju produženih, baladnih nota, Žudetić je vješto iznosila raznovrsne vokalne linije, s uzornom kontrolom daha i nevjerojatnom koncentracijom vokalne energije. Rijetko se ta energija doimala pomalo nesmiljeno, no nipošto u prikazu kasnoromantičarskog ciklusa Walzer – Gesänge (Pjesme valceri), op. 6, Alexandera von Zemlinskog (1871-1942), u kojem su obje umjetnice pokazale zrelo i duboko razumijevanje partitura, oštroumnu artikulaciju i međusobno poštovanje. Stoga su toskanske narodne pjesme u njemačkom prijevodu Ferdinanda Gregoroviusa zvučale podjednako emotivno i pastoralno: od svijetlih i živahnih jutarnjih raspoloženja do tužaljke mjeseca i noćne šetnje u potrazi za usmrćenim i voljenim dragim. No ipak, borbom za ljubav došlo se do kraja ciklusa, ali ne i koncerta. Jer je oduševljena, prezadovoljna i ushićena publika morala biti nagrađena s još tri pjesme Richarda Straussa (1864-1949) – Die Nacht (Noć), op. 10, br. 3, Cäcille, op. 27, br. 2, i Morgen (Sutra), op. 27, br. 4 – iz programskoga dijela, te jednom norveškog skladatelja Edvarda Griega (1843-1907), gotovo baladnom, Ein Traum, op. 48, br. 6, izvedenom u mudro osmišljenom dodatku. T
