WC i kupaonice opremljen su WC školjkama koje se griju, imaju mini fontanice, prskalice i šušila. Nisam provjeravao sve te sumnjive tipke poredane uz rub školjke. Pored svake WC školjke nalazi se utičnica za mobitel. Sva svjetla su sakrivena i diskretna.
Na pitanje „lokalaca“ odakle dolazimo, odgovorili bi – iz Hrvatske, na što bi oni sumnjičavo slijegali ramenima. Malo bolji izraz na licu pojavio bi se kada bi spomenuli bivšu Jugoslaviju, a i tada, da ne kompliciram, rekao bih da dolazim iz Europe.
Zbog toga što Chevrolet ima u ovoj zemlji svoju tvornicu automobila, 90% automobila na cestama su ove marke. Može se vidjeti poneki model BYD-a ili KIA-ei to je sve. U spomenuta dva grada uspio sam, od drugih automobilskih marki promaći samo tri Mercedesa i jedan BMW. I to je sve. Nijedan Audi ili VW
Napisao i snimio: Darko Petričić
U Uzbekistan sam doputovao, moglo bi se reći, slučajno. Zahvaljujući šahovskoj olimpijadi koja se ove godine održavala u njihovom drugom po veličini gradu – Samarkandu. Prvo je odigrana paraolimpijada, ili kako je službeno nazvana Chess Olypmpiad for People with disabilities, a nakon nje održana je klasična šahovska olimpijada sa najjačim muškim i ženskim igračima svijeta, iz 180 zemalja, u zasebnim kategorijama. Ja nisam igrao. Bio sam samo pratnja i pomoć prvoj ekipi, ali bi u slobodno vrijeme igrao sa našim reprezentativcima kako bi se pripremili za sutrašnji meč.
U organizacijskom smislu, od šahovske olimpijade u Uzbekistanu nismo previše očekivali, jer ipak je to, prema našem poimanju, samo jedna zemlja iz bivšeg SSSR-a, ne previše razvijena, a po sufiksu – „stan“, dominantna religija trebala bi biti Islam, pa je i to upućivalo na jedan niži nivo. Prosječno obrazovan čovjek, načuo je da je da se ta zemlja i njezin grad – Samarkand nalazio na nekadašnjem „putu svile“ između Kine i Europe, a bolje upućeni povjesničari, sigurno znaju za njihovog slavnog vladara Amira Timura (1336. – 1405.), koji po teritorijalnim pretenzijama nije mnogo zaostajao za uspjesima mnogo poznatijeg kolege, Mongolom – Đingis Kanom (1162. – 1227.). I to bi Uglavnom o Uzbekistanu bilo sve. A onda su uslijedili šokovi:
Vrhunska organizacija olimpijade
Šahovske olimpijade, bez obzira bila to paraolimpijada ili regularna šahovska olimpijada organizirane su na najvišem mogućem nivou – od dočeka igrača na aerodromima ili željezničkim stanicama, preko smještaja do osiguravanja uvjeta za nesmetanu igru uz korektno suđenje. Ove godine poseban je bio naglasak na onemogućavanje varanja i dojave poteza igračima za vrijeme igre, pa su kontrole prilikom ulaza bile detaljne, a kretanje igrača bilo je maksimalno reducirano. U dvoranu, u kojoj su se igrale partije, nije se smjela unositi nikakva tehnička oprema, mobiteli, satovi, ključevi pa čak ni kemijske olovke kojima su igrači bilježili poteze. Svaki odlazak u WC trebao je biti prijavljen, a dvoranu igrač nije smio napustiti sve dok partija ne bi završila. U vizualnom i sadržajnom smislu otvaranje i zatvaranje olimpijade bilo je malo umjetničko-sportsko remek djelo.
Bogate nagrade za uzbekistanske šahiste
Uzbekistan, kao mala siromašna zemlja na pola puta između Evrope i Kine, na netom završenim šahovskim olimpijadama na kojima je olimpijska ekipa ove zemlje osvojila zlato, odlučila je bogato nagraditi svoje šahiste, a nagrade su neusporedive sa hrvatskim pojmovima.
Svaki član uzbekistanske šahovske ekipe, njih petorica, bit će nagrađeni sa po 200.000 dolara svakome. Dobit će kuću i VW Teramont Pro. Pored toga, svi ovi šahisti dobili su državna priznanja i ordene. Uzbekistanski šahovski paraolimpijci koji su osvojili 3. mjesto, svaki od njih će biti nagrađen sa 50.000 dolara, a isto kao i njihove kolege, dobit će kuću i automobil i orden „Hrabrost”. Slično su nagrađeni i njihovi treneri. Inače, prosječna plaća u Uzbekistanu je oko 250 dolara.
Zemlja kontrasta i izmiješanih civilizacija
Kao bivša republika u sastavu SSSR-a, očekivali smo jednu srednje razvijenu, da ne kažemo, zaostalu zemlju, međutim, hotelski kompleks u kojem smo bili smješteni uređen je po zapadnim standardima. U Samarkandu postoji poslovno – turistička zona, pored standardne veslačke staze s hotelima u kategoriji 5 zvjezdica, što podrazumijeva bazene, fitness, spa, saune, masaže… Sve sobe su prostrane i uredne, dobro klimatizirane sa velikim televizorima, a WC i kupaonice opremljen su WC školjkama koje se griju, imaju mini fontanice, prskalice i sušila. Nisam provjeravao sve te sumnjive tipke poredane uz rub školjke. Pored svake WC školjke nalazi se utičnica za mobitel. Sva svjetla su sakrivena i diskretna.
Inače, u originalu se ta zemlja, prema njihovom jeziku i govoru zove Ozbekiston. Dominantno pismo je latinica, ali se u gradovima jednako služe, ćirilicom i reformiranim islamskim pismom. Natpisi na prometnim znakovima – obavijesti, su pisani latinicom. Na njihovim prometnicima i ulicama mogu se još uvijek vidjeti zaprežna vozila ili stari sovjetski kamioni koji su još uvijek u funkciji.
Iako muslimanska zemlja, vrlo su liberalni. Žene se odijevaju tradicionalno ili moderno, a hoće li nositi hidžab (maramu) ili ne, njihov je izbor. Stekao sam dojam da su žene koje nose hidžab u manjini.
Nisu čuli za Hrvatsku
Na pitanje „lokalaca“ odakle dolazimo, odgovorili bi – iz Hrvatske, na što bi oni sumnjičavo slijegali ramenima. Malo bolji izraz na licu pojavio bi se kada bi spomenuli bivšu Jugoslaviju, a i tada, da ne kompliciram, rekao bih da dolazim iz Europe. Uzaludno je bilo objašnjavanje. To je zapravo najbolji pokazatelj kako imamo previsoko mišljene o sebi i kako neopravdano mislimo da mala Hrvatska nešto predstavlja u svijetu. Ako Uzbekistanac nije čuo za vas, onda ste stvarno nebitni.
Do Uzbekistana se dolazi nakon oko 8 sati leta avionom. Putovalo se solidnom avio-kompanijom – Turkish Airlinesom, preko Istanbula. Preko dva sata leta do Istanbula, a onda još 5 sati leta do Uzbekistana. Vremenska razlika, u odnosu na Hrvatsku ili srednjoevropsko vrijeme, je plus tri sata, pa treba na to voditi računa prilikom telefonskih poziva.
Mala korist od engleskog
Mlađe generacije govore engleski. Barem su govorili volonteri koji su bili na pomoći šahistima oko smještaja i kretanja. Međutim, u gradovima – Samarkandu ili glavnom gradu Taškentu, s engleskim si nećete puno pomoći. Gotovo svi govore ruski, pa dobro dođe kad znate neku rusku riječ, a čak će vas malo razumjeti ako kažete nešto na hrvatskom, pod uvjetom da to nije novohrvatski kojeg ni mi najbolje ne razumijemo zbog inovacija i eksperimenata koje se na njemu povode još iz Tuđmanove ere. Od stranih valuta dolar je popularniji od eura, a njihova nacionalne valute je – som. Za 10 eura može se dobiti oko 130.000 somova, a najmanji apoen je 2000 somova. Taksist će vas prevesti na udaljenost od 20 kilometara za 10 eura. Pod uvjetom da ste se dobro razumjeli.
Zbog toga što Chevrolet ima u ovoj zemlji svoju tvornicu automobila, 90% automobila na cestama su ove marke. Može se vidjeti poneki model BYD-a ili KIA-ei to je sve. U spomenuta dva grada uspio sam, od drugih automobilskih marki promaći samo tri Mercedesa i jedan BMW. I to je sve. Nijedan Audli ili VW.
Nema grafita
Od aerodroma do Samarkanda i Taškenta i natrag nisam ni na jednom zidu ni na jednoj kući ili školi uspio pronaći nijedan grafit. Nijedan crtež, poruku ili druge gadarije kojima se pokušava dati epitet umjetnosti. Sve je savršeno uredno. Željeznički kolodvor je uredan i održavan, a ležanje po klupama u parkovima nije dozvoljeno. U odnosu na taškenski kolodvor, zagrebački Glavni izgleda poput napuštenog hangara, da ne upotrijebim neki ružniji izraz.
Osvajač Amir Timur
Jedna od obaveznih turističkih destinacija u Samarkandu je mauzolej i grobnica Amira Timura. U Samarkandu je njegova grobnica, a u Taškentu se nalazi njegov ogroman spomenik. Iako u Hrvatskoj nismo čuli za njega, njegovo carstvo dopiralo je sve do današnje Rumunjske na zapadu, do Rusije na sjeveru i Irana na Jugu. U prijevodu na današnje poznatije veličine i mjerila, njegova imperija je bilo prostranstvo od pet sati leta avionom po širini i pet sati leta po dužini. A nama nepoznat!
Zaboravite svinjetinu
Kao i u svim muslimanskim zemljama u trgovinama ni na jelovnicima nema svinjetine. Nije je bilo ni u hotelu „po zapadnim standardima“, pa su sva jela bazirana na govedini, piletini ili janjetini (ovčetini). Izdržalo se! U njihovim uličnim trgovinama i marketima nije se mogao kupiti ni alkohol, pa čak ni pivo. Bilo ga je samo na ponekim punktovima na kolodvorima, ali po enormno visokim cijenama.
Doživljaj stepe
Putujući od Samarkanda, vlakom do Taškenta, željeznička pruga prolazi kroz uzbekistansku stepu. U prijevodu do je jednolični krajolik sa brdima visine do 300 metara, u kojima dominira suha trava, poneko drvo, smeđa isušena zemlja i kamene uzvisine. Povremeno kroz prozor vlaka se moglo vidjeti poneko stado životinja nalik na krave u potrazi za nekom probavljivom biljčicom, ali ne znam kako je riješen problem vode, jer u 400 kilometara vidio sam sam samo dvije – tri polu presahle riječice. I tako isti krajolik od Samarkanda do Taškenta. Pruga jednim dijelom prolaz kroz Kazahstan (odakle je Borat krenuo u Ameriku), pa će vas prilikom kupovine karte, tražiti putovnicu. No, na prelasku granice, kompozicija vlaka od 20 vagona se ne zaustavlja.
Ovo putovanje pomoglo mi je da bolje upoznam „egzotične” zemlje sa čijim narodima smo nekad dijelili zajednički prostor i prošlost, ali i da ispravnije promatram Hrvatsku koja se izgubila u rascjepu između povijesnog i političkog istoka i zapada. T
