SUBOTA U BLEIBURGU

SUBOTA U BLEIBURGU

17. svibnja, 2015.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Na 70. godišnjicu velike tragedije hrvatskog naroda

Napisao i snimio: Dražen Stjepandić

U Zagrebu je bilo hladno kišno jutro, a u Bleiburgu lijep sunčan dan. Autobusi su počeli voziti već od 4 i 30. Kad bi se napunili kretali su s perona 501, 502, 503… Nakon što bi se napunio kretao bi, a u drugi bi ulazili drugi namjernici. Mediji skloni desnoj političkoj opciji su objavili da će autobusi prevoziti besplatno. Od Zagreba do Bleiburga autobusima je trebalo oko četiri sata vožnje.

-Sve je to organizirao HDZ, a platit će Bandić-čuo sam od nekog u autobusu.

Ne znam koliko je to točno, nisam primjetio da se putnici previše zamaraju oko toga. Mnogima je to bila prilika za zanimljiv subotnji izlet. Veliki broj njih išao se pokloniti na Bleiburškom polju stradalim precima. Ove godine bila je jubilarna 70. obljetnica od poznatog pokolja, pa su autobusi u desnom kutu imali oznaku 70 i dodatni broj autobusa. Naš je još imao broj 57 i vozači Čazmatransa su nas upozorili da taj broj zapamtimo i kasnije u Beleiburgu tako znamo s kojim se autobusom trebamo vratiti.

Vozili smo se prema Macelju, do Maribora, a onda uz Dravu prema Dravogradu. Zaustavili smo se jednom na odmorištu prepunom autobusa iz svih krajeva Hrvatske, te Livna, Tomislavgrada, Širokog Brijega, Neuma, Travnika… U toaletima velika gužva kao preko vikenda prema Veneciji u vrijeme karnevala. Ispred ženskih wc-a gužva je stvarala kolone. U nekim prilikama se vidi kako ipak nikad nećemo biti jednaki kao što to aktualne društvene smjernice nalažu i propagiraju. Muškarcima je u tim prilikama daleko lakše, još kad bi s njim mogli poslije nužde šmrcnuti preostale kapljice u muškim wcima bi sve bilo još brže, a u gaćama naravno urednije.

Nekada “naši” kako su mnogi u autobusu i poslije na Bleiburgu govorili za ostatke hrvatskih snaga uglavnom nisu išli tim putem nego su iz Zagreba krenuli prema Celju, pa su iz Celja išli prema Dravogradu. I onda su bili zaustavljeni na polju pored grada Beliburga, Bleiburg [blại’burk] (slov. Pliberk), gradića u Koruškoj uz granicu sa Slovenijom osnovanog 1288. Leži na rječici Bistrici (Feistritz) u zapadnom dijelu Celovačke zavale. Mjesto se razvilo oko pravokutnoga trga u središtu, u podnožju brda na kojem je Bleiburški grad iz 13. st., temeljito preuređen u 17. st. Grad je ime dobio po rudniku olova koji se na tom području nekada nalazio (njem. belei-olovo).

Bleiburški mit

Iznad grada i polja i danas dominira taj u 17. st. obnovljeni dvorac Thurn-Valsassina. Pregovore s britanskim generalom Patrickom Scottom o predaji vodili su 15. svibnja u tom dvorcu Thurn-Valsassina general Ivo Herenčić i pukovnik Danijel Crljen. Neke priče kažu da nitko na pregovorima s hrvatske strane i saveznika, točnije Engleza, nije znao engleski. Oni koji brane i opravdavaju ono što se događalo u vrijeme NDH također ne vole čuti da je za to vrijeme poglavnik išao putem kojim se danas i prema Bleiburgu, ali samo do Maribora, ali nije skretao prema Dravogradu, produžio dalje i u Austriju je došao prerušen u ženu. O tome je sam poglavnik napisao priču.

Najpoznatiji roman o zbivanjima iz svibnja 1945. “Četverored” Ivana Aralice i istoimeni film Jakova Sedlara pokazuju da se one prave ustaše, bobanovci i slični, znajući što ih čeka kod partizana, nisu ni pomišljale predati nego su se probili do duboko u unutrašnjost Austrije, a oni koji su ostali putem su im se morali micati u stranu i propuštati ih. Tako da je među stradalim Hrvatima bilo mnogo nevinih, tek mobiliziranih mladića i spletom raznih ratnih okolnosti zalutalih ljudi, žena i djece koji ne samo da su položili oružje nego ga nisu ni imali.

Jednako kao što je u subotu 16. svibnja 2015. sedamdeset godina kasnije na obilježavanje jubileja mnogo njih krenulo iz raznih sada mirnodopskih okolnosti. Ipak, većina je krenula pokloniti se i odati počast žrtvama.

O Bleiburgu i Križnom putu, koji je uslijedio poslije toga dugo se nije mnogo znalo onda je krajem osamdesetih Mitja Ribičić napisao knjigu ratnih sjećanja i tim povodom dao je intervju Slobodnoj Dalmaciji. Nakon toga u beogradskom Svetu i Dugi 1990. su izašli intervjui sa Simom Dubajićem pripadnikom XI. Dalmatinske brigade. Reče da je u Sloveniji 1945. osobno pobio barem trideset tisuća ustaša. Tako se od dugo prešučivane ili tek u četiri zida tiho spominjane povijesti zakotrljao bleiburški mit.

Pobijeđenoj strani kao protuteža Jasenovcu često je služilo obilježavanje pokolja na Bleiburgu, koje nedvojbeno jest začeto (i) kao komemoracija pobijeđenim fašističkim i kolaboracionističkim vojskama, no odavna je mnogo više od toga. Bleiburg je danas ipak prije svega simbol križnog puta i masovnih pogubljenja koji su zapravo tek uslijedili nakon predaje, sjećanje na žrtve pogubljene na brutalni način bez ikakvog suđenja, pa je tragično da mnogi i danas nalaze opravdanje za taj zločin. Iako je bivši predsjednik Stipe Mesić po svoj prilici u pravu kad kaže da je tamo bilo mnogo onih koji su odgovorni za Jasenovac i druga stratišta, takvi odgovori nipošto ne smiju izlaziti iz usta onih koji su zaduženi za čuvanje pravne države. Krivcima se, naravno, trebalo suditi, a ovi nisu dobili priliku čak ni da im sude ondašnji prijeki sudovi. Dakako, kad se vidi kako se novouspostavljena vlast odnosila prema ostalim političkim protivnicima u to vrijeme, prilično je jasno da bi poražene vojske završile po katynskoj recepturi čak i da nisu bile odgovorne za strašne zločine. Isti staljinistički mentalni sklop-napisao je Ante gugo na portalu Politika plus.

Biskup Tolušić u svojoj propovjedi prilikom jedne godišnjice rekao da je se u Bleiburgu dogodila najveća tragedija stradanja hrvatskog naroda. “Ideološki sinovi onih istih zločinaca koji su krivi za Bleiburg i Križni put, ponovno pokušavaju prekrojiti povijest, sakriti svoje zločine, ismijati ih, otjerati ih u zaborav, okaljati žrtve. To ne čine samo s Bleiburgom, već i s Domovinskim ratom. Ista ekipa, isti potpis. Prije su to radili silom, strahom i oružjem, a danas imaju puno prefidnije metode”, istaknuo je Tolušić.

“Molitva i pijetet za žrtve bleiburške tragedije istodobno nas podsjeća i stavlja u vjernički i ljudski odnos sa svim žrtvama rata i dugog križnog puta, nastradalih od ljudske zloće u raznim ideološkim uniformama – od Bleiburga, Jasenovca do Vukovara i Škabrnje”, kazao je Barišić.

Prema izvješćima jugoslavenskih jedinica 15. i 16. svibnja kraj Bleiburga predalo se 95 tisuća vojnika bez civila. Dio zarobljenika pobijen je blizu Dravograda, Maribora i u drugim slovenskim mjestima. O broju poginulih u bleiburškoj tragediji još se i danas daju različite procjene. Činjenica je da na teriroriju Slovenije postoje brojne veće ili manje masovne grobnice. U jednom intervjuu koji sam vodio u Ljubljani sugovornik koji je želio spomenik Borisu Kidriču srušiti, pretopiti i od njega saliti zvono rekao je da “kad god Slovenci kopaju neku rupu naiđu na hrvatske kosti.” Najpoznatija stratišta su bila nad tenkovskim rovovima na Kočevskom Rogu. Većina tih masovnih grobnica su slabo ili nikako obilježene baš kao onih preko stotinu oko Zagreba.

Spomenik na groblju u Bleiburgu 1987. milodarima emigranata podigao je P. Miloš. Na njemu su križ i polumjesec. Osim muslimana uz Hrvate su se prema saveznicima povlaćili i brojnji Nijemci, slovenski belogardejci i četnici. Ispred crkve na groblju u Bleiburgu sada svake godišnjice kreće procesija prema centralnoj pozornici. Nikada prije na tom groblju nije bilo živih Hrvata kao ove godine. Nije nikada bilo ni više svećenika, među njima u koloni prepoznao sam patera Vjekoslava Lasića. Među brojnim svećenicima ove godine u Bleiburgu su bile i brojne časne sestre. Crkva se dobro potrudila da se ove godine narod masovno okupi.

Regionalna autobusna sila

Centralna pozornica je izgrađena na zemljištu koje je otkupila Republika Hrvatska. Pozornicu je projektirao inženjer Petar Babić iz Zagreba i ove gopdine je također bio u Bleiburgu. Prilikom svake godišnjice oko pozornice se postave brojni šatori. Do te livade gdje je glavno zbivanje autobus nas je dovezao u deset i deset. Nikad autobusa nije bilo kao ove godine, po svojoj prilici bilo ih je oko petsto. Uz one iz svih dijelova Hrvatske, te dijelova BiH koji gravitiraju Hrvatskoj, vidjeli smo brojne autobuse s njemačkim i austrijskim registarskim pločicama. Samo firma Ćićko iz Tomislavgrada imala je pet-šest autobusa. Čazmatrans je stigao sa svim svojim ispostavama. Jedino nisam vidio ni jedan autobus iz bosanske Posavine, hrvatski vojnici iz Posavine u to vrijeme su još nisu bili položili oružje. Neki od njih položit će oružje tek poslije pada Berlina, a svoj Bleiburg doživjet će u Prudu i Garevcu kod Burića štala. Njihovi potomci su nesumnjivo bili u ostalim autobusima. A autobusa je bilo sve od križanja kod stadiona pa do slovenske granice, a od lokalnog stadiona do nekadašnjeg graničnog prijelaza ima desetak kilometara. Hrvatska i Hrvati su velika regionalna autobusna sila.

Po izlasku iz autobusa zašao sam među šatore i svom društvu i sebi naručio sam po točeno austrijsko pivo. Cijena 25 kuna za pola litre. Primaju kune i pomalo pričaju hrvatski. Štandove drže lokalni ljudi, a u Koruškoj ima dosta Slovenaca, te čak 3,3 posto Hrvata. Natpisi su dvojezični. Tito je nakon Drugog svjetskog rata s partizanima zašao na austrijski teritorij, ali se pod pritiskom saveznika morao povući. Nakon Prvog svjetskog rata 1920. u Koruškoj je organiziran referendum i premda je u Koruškoj tada živjelo 60 posto Slovenaca izglasano je da Koruška ostane u sastavu Austrije.

Skijanje, planinski krajolici i jezera

Koruška (njemački: Kärnten, slovenski: Koroška) je Bundesland, savezna država u Republici Austriji. Glavni grad pokrajine je Klagenfurt (Celovec). S površinom od 9.536 kvadratnih kilometara, oko 11,4 posto površine Austrije. Koruška je peta po veličini od devet austrijskih pokrajina, a po broju stanovnika je na šestom mjestu.

Koruška je poznata i po Hypo Alpe Adria banci. Zbog dugova te banke slikovita austrijska pokrajina Koruška na korak je do bankrota zbog golemih dugova propale Hypo Alpe Adria banke za koje je ta austrijska savezna pokrajina bila jamac, a kakvo raspoloženje vlada dobro opisuje novinska karikatura u kojoj je Koruška prikazana kao “Grčka bez mora”. Južna provincija, nekada glavno uporište desničarskog vođe Joerga Haidera, upozorava da bi u lipnju mogla ostati bez novca ukoliko joj savezna vlada ne pritekne u pomoć s financijama. Austrija, članica eurozone, dobila je vlastitu lokalnu verzije Grčke. Moćni pokrajinski guverneri nekada su šefovali ministrima u Beču, ali ministar financija Hans Joerg Schelling zahtjeva duboke reforme u zamjenu za novac iz savezne riznice. U suprotnom, Koruška bi mogla ponijeti neslavnu titulu prve regije u eurozoni koja je bankrotirala nakon izbijanja svjetske financijske krize 2007.

Koruška graniči s austrijskim pokrajinama Tirol, Salzburg i Štajerskom, a na jugu s Italijom i Slovenijom. Poznata je po svojim planinskim krajolicima i kupališnim jezerima. Poznati su Dorado za vodene sportove na Wörther, Faaker i Ossiacher Seeu. U dolinama Gaila, Gitscha i Lesacha, na sunčanoj strani Alpa, također vas čekaju kupališna jezera s bistrom, pitkom vodom. U Koruškoj ima dvadesetak vrhunskih skijališta, pa i oko Bleiburga. Doline Liesera i Malte slove kao područja najsklonija obiteljima u Europi. U gornjem toku Drave, u dolini šumeće vode, impozantne planine i rijeka tvore dojmljivu kulisu za najrazličitije aktivnosti-od pecanja do lebdenja padobranima. Očuvana priroda u dolini Lavanta pruža nezaboravne trenutke tišine. Uljuljkano između vrhova Nacionalnog parka Nockberge i Millstätterskih Alpa vabi vas Millstätter See. Nacionalnim parkom Hohe Tauern dominira Großglockner, najviša austrijska planina 3798 metara.
Oko Feldkirchena, u Gurktalu te u Hemmalandu blizu St. Veita na svakom ćete koraku doživjeti povijest u zamcima, dvorcima i crkvama. Saualpe, Görtschitztal i Krappfeld zovu vas pak na planinarenje do prekrasnih vidika.

Dva helikoptera

Kažu da se priroda najintezivnije doživi prilikom pješačenja. Zajedno s Nenom i Antom, prijeklom iz Dugopolja, a čiji je otac kao mobilizirani domobran bio zarobljen na Beleiburgu, a koje sam slučajno sreo u busu, tog dana sam dosta pješačio, ali ne u prirodi nego pored kolone od petstotinjak autobusa. Nakon groblja krenuli smo lijevo prema gradu dok je pored nas je prolazila rijeka naroda. Ljudi su samo dolazili i dolazili, nadirali i nadirali. Otprilike kao poslije koncerta ili utakmice kad je pun Maksimir. Neki u narodnim nošnjama, posebno su bile zanimljive mlade djevojke i žene koje su na nogama imale starke ili štikle, a gore tradicijsku nošnju iz svog kraja. U mnoštvu sam prepoznao: generala Markača, Antu Đapića, Antu Kovačevića, Josipa Miljka, Josipa Šimunića, Razu Bukvić, našeg suradnika i komentatora iz Siska Josipa Frkovića…

Poslije šatora kod središnje pozornice piće se moglo popiti tek u kafiću na lokalnom stadionu od centra zbivanja udaljenog jedno pet kilometara. I tamo su primali kune, a pivo je bilo nešto jeftinije samo 20 kuna. Popili smo jednu rundu Ii od stadiona smo krenuli natrag, željeli smo pronaći naš autobus i tražeći ga vidjeli smo i brojna službena vozila audije, passate i škode. Dovezli su hrvatske i BH budža iz redova hrvatskog naroda.

Ponavljam od stadiona do nekadašnjeg graničnog prijelaza ima barem desetak kilometara. Toliko je bila duga kolona. Autobusi su bili parkirani uz rub s desne strane kolnika. Kako su dolazili na nekadašnjem graničnom prijelazu su se okretali i parkirali u koloni. Vozači su čekali pored njih sjedeći u otvorenim praznim prtljažnicima po trojica ili su sjedili na preklopnim stolicama nešto pijuckali i jeli sendviče. Bilo je prevruće da bi čekali u autobusima. Brojni namjernici su zastajkivali i nešto ih pitali. Uglavnom gdje bi mogao biti njihov autobus.

Promet je bio zatvoren, a kad bi policajci nekoga propustili vozila su uglavnom imala hrvatske pločice.

Iznad su letjela dva helikoptera. U zrak su se podizali s obližnje policijske baze postavljene u podnožju brda na kojem je Thurn-Valsassina sve mudro promatrala.

-To su Milanović i Pusićka naručili da nas snimaju-čuo sam komentare-snimaj snimaj ima nas barem pedeset tisuća. HTV će objaviti da nas je bilo dvadesetak tisuća zato samo snimaj. Bujica će javiti da nas je bilo sedamdeset tisuća…

Jedna od stalnih tema bilo je koliko je bilo ljudi, te koliko će hrvatski mediji objaviti da je bilo ljudi. Nažalost hrvatski mediji su rijetko objektivni, dok jedni samanjuju drugi povećavaju u nešto što je otprilike tako jednostavno izračunati. Po policijskim kriterijima broj ljudi na masovnim skupovima izračuna se da se četri čovjeka po kvadratnom metru pomnože s brojem kvadrata ispunjene površine.

Uglavnom na Bleiburškom polju osim možda tragičnog svibnja 1945. nikada nije bilo više ljudi. Nažalost kao što se manipuliralo s brojem žrtava tako se sada kalkuliralo s brojem ljudi koji su došli na 70. godišnjicu njihovog masakra.

Nadam se da nisam zaspao na nečijem grobu

Naš autobus bio je tek nekoliko metara udaljen od nekadašnjeg graničnog prijelaza. Kako sam se dobro napješačio i od izlaska iz busa nisam sjeo zašao sam u travu i izvalio se. Trava fina zelena, visoka do koljena, meka, sve puno cvijeća kao u usporenim ljubavnim scenama u starim color filmovima iz sedamdesetih. A zemlja suha. Samo je nedostajao još zvuk hemond orgulja u saundtracku. Noć prije imao sam proslavu trideset godina mature i premda sam otišao među prvima legao sam oko jedan i ustao u četiri. Na travi sam odmah zaspao.

-Jesam li odvalio petnaestak minuta?-pitao sam svoje društvo kad sam se probudio.

Neno i Antiša su se od srca nasmijali.

-Sat i petnaest minuta – uzvratiše kroz smijeh.

Rekoše da sam spavao kao zaklan, odnosno kao propucan metkom u potiljak jer partizani u ovim krajevima nisu klali, oni su bili finiji, pa su zaorbljene na Bleiburgu obično vezivali žicom, a onda su štedeći municiju pucali jednom u potiljak. Ostali su za njim padali u jame bili pogođeni ili nepogođeni.

Često su bili sahranjivani živi. Kažu da je nakon zatrpavanja jama zemlja znala danima disati.

San bez snova je bio jako ugodan, osjećao sam se kao resetiran. Nadam se da nisam spavao na nečijem grobu. Pitao sam se što bi netko od onih koji su tu zarobljeni i negdje naokolo, najčešče kopajući prethodno sami sebi grob, smaknuti, rekao da sve ovo vidi? Ovoliki narod koji plaća kunama i hrvatske zastave. Stepinčevog nasljednika uzoritog zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića i efendiju gospodina Azisa Osmanovića kako drže govore. Što bi pomislio da nekim čudom ustao iz groba i sve to vidio?

Izgubljeni rat ne znači da se ne može dobiti još poneka bitka ili bi se jednostavno zapitao pa tko je pobjedio u tom ratu?

Što bih mu ja rekao da mene pita tko je pobjedio?

Rekao bih mu: “Partizani naravno, ali poslije su se ugušili u svojim govnima i dugo nam je trebalo da sve to odštopamo i odštopavamo jer još opako seru li ga seru. Ali nema SKOJ-a, AFŽ-a, JNA, SKJ, SSSR-a, SFRJ, JNA… sudeći po onome što se te subote dogodilo kod  Bleiburga neće ni ova Milanovićeva vlast pošetenjačina, kako se sami nazivaju, još dugo.” T

 

 

6 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code