NAJNOVIJE NA PORTALU

PREGOVORI S MAKAKI MAJMUNIMA NA GIBRALTARU

PREGOVORI S MAKAKI MAJMUNIMA NA GIBRALTARU

8. veljače, 2015.

[vc_row][vc_column][vc_column_text]Makaki glumci
Boravak u gradovima Andaluzije

Napisao i snimio: Šiško Španiček

Pisati o povijesno-kulturno-geografsko-političkoj cjelini kakva je Andaluzija prilično je lagano ukoliko pažljivo pročitate postojeće objavljene tekstove iz jednog od područja koja ste naveli u uvodnoj rečenici. No, ukoliko pišete o vlastitim dojmovima koji vam prolaze kroz glavu kao u knjigama Jamesa Joycea i ambiciozno ih želite povezati u cjeloviti tekst u kojem ne mislite oštetiti niti jedan dio kaleidoskopa koji se preklapa u vašim mislima, onda bi tekst morao sadržavati vibrantni mojo, a sva bi čula morala biti spremna u svakom trenutku boravka u Andaluziji.

Zračna luka „Costa del Sol“ u Malagi je zračni hub s preko 13 milijuna putnika godišnje koji dolaze u Andaluziju vidjeti i osjetiti pokrajinu koja je najreklamiraniji brend španjolskog turizma uz Madrid i Barcelonu. Andaluzija zainteresiranima pruža i omogućava višesatni, višednevni ili višetjedni boravak u kojem možete proživiti sadašnjost, povijest, zemljopisni karakter i/ili način života ove najjužnije španjolske regije.

Andaluzija počinje u Malagi

Malaga je grad koji je zahvaljujući svojem položaju još od vremena Feničana (imali su sjajan instinkt za pronalaženje prirodnih luka/uvala za brodove, a one, u velikom broju slučajeva služe i dan danas za tu namjenu) koji su je osnovali i time učinili jednim od najstarijih gradova na svijetu. Malaga je do danas ostala prirodnim ulazom u područje Andaluzije. Naravno, nekad brodovljem, danas zrakoplovima. Moderna, današnja Malaga posljednjih je godina učinila mnogo za restrukturiranje svoje prerađivačke industrije i prihvatnih lučkih terminala te ih jedan po jedan gasila i urbanizirala plaže koje danas dominiraju gradskom obalom. Strategija oslanjanja na turistički razvitak na „štetu“ industrijskog ovdje se pokazala više no uspješnom.

Centar grada je relativno malen i miješana je struktura između arapske (maurske) i kršćanske arhitekture i kulture. Ostaci arapske utvrde Alcazaba danas su pretvoreni u muzej i gradski vrt, a povrh grada dominira brdo Gibralfaro, na kojem se nalazi nekadašnja maurska utvrda na 170 metara nadmorske visine s koje se pruža lijepi pogled na arenu za borbu s bikovima – La Malaguetu. Andaluzija još uvijek drži do tradicije i u njoj se redovito održavaju koride, što s obzirom na povijest, na El Cida koji je neke od svojih bitaka vojevao i u blizini grada, a koji je bio i jedan od začetnika te tradicije, nije nikakvo čudo.

Kao kontrapunkt arapskoj urbanizaciji u samom je centu sagrađena i katedrala koja se gradila kroz dva i pol stoljeća od 16.-18. stoljeća (na kraju, kažu zbog financijskih razloga jedan od njezinih tornjeva nije niti dovršen). Danas mnoge od španjolskih crkava žele doskočiti nedostatnom priljevu sredstava za održavanje, pa se tako i ulaz u ovu katedralu naplaćuje. Nedaleko Katedrale nalazi se i muzej Pabla Picassa najpoznatijeg stanovnika Malage čiji je opus, ali i karakter obilježio moderno slikarstvo 20. stoljeća. Muzej je uređen na decentan način prikazujući Picassove radove od onih dječjih, do završnih djela koja nam daju uvid u opus koji je Picasso pronašao na svom slikarskom putu i za njega pridobio toliko sljedbenika u pohvalama ali i pokušajima oponašanja njegova posebnog načina slikanja.

U recesiji izmorenoj i izmučenoj Španjolskoj, a na to nije ostala imuna niti Malaga, lijepo je vidjeti sve više ljudi koji se trude omogućiti turistima vidjeti i osjetiti djelić nekadašnje tradicionalne Španjolske pune smiješka i gostoljubivosti. Glavni gradski trg i obližnje ulice su prepuni restorana u kojima se za pristojan novac možete početi upoznavati s gastronomijom koja, ukoliko ste spremni učiti i iskušavati, pruža vrlo mnogo za relativno malo novca.

Ulice bez ljudi

Nažalost, skrenete li, odnosno zalutate li kojim slučajem s tih veselih trgova ili ulica stotinjak metara u ulice oko centra grada, vide se tragični učinci krize i ulice izgledaju puste, zapravo napuštene. Ti su me prostori podsjetili na Galiciju, Asturiju i Kantabriju u kojoj su mjesta bez ljudi postali surova stvarnost.

Napuštamo Malagu i autocestom nastavljamo prema Granadi. U Španjolskoj postoje dvije vrste autocesta, jedne, koje gradi država, one su skromnije, uže i na njima se ne naplaćuje cestarina – Autovia i druge koje je izgradio privatni kapital, koje su šire, kvalitetnije i koje imaju koncesiju na naplatu cestarina na određeni rok – Autopista. Španjolci u ovom trenutku ne razmišljaju o monetizaciji autovija, iako se njihovim velikim financijskim utegom oko vrata ukazuje projekt brze željeznice AVE koji bi mogao postati pandanom naših autocesta. Preskupo u konačnici, predimenzionirano i na dugi rok vrlo vjerojatno neisplativa mreža željezničkih pruga po kojoj je doduše sjajno i udobno putovati poklazala se kao velik doprinos španjolskim gospodarskim poteškoćama. Penjemo se Autovijom i desetak puta premošćujemo rijeku Guadalmedina koja nas uporno prati. Put do Granade nije dalek niti zamoran. Veseli nas lagana promjena klima jer se od razine mora dižemo na 700-tinjak metara n/m gdje se podno planinskog masiva Sierra Nevade smjestila Granada, opjevana u Lorcinim stihovima kao „daleka i sama“.

Neuobičajeno, ali zanimljivo, razgledavamo Alhambru u noćnom terminu. Alhambra, danas najposjećeniji objekt španjolskog turizma uz madridske muzeje, u noćnom razgledu daje poseban osjećaj ljepotama palače koja je svoj posljednji gradbeni iskorak imala u 13. stoljeću. Povrh svega, ne manje važno, enormne gužve su izbjegnute i još kad vas nebo nagradi punim mjesecom tijekom posjeta, nakon takva doživljaja i euforije mogu profitirati samo restorani po povratku u centar grada!

Spomenik magarcu u Granadi

Sljedeći dan ujutro šetamo po bunovnom gradu, naručujemo churros (vrsta uštipaka) i cafe con leche na glavnom trgu Bib-Rambli i prisjećamo se posljednjeg arapskog vladara Boabdila koji je nakon gotovo 8 stoljeća vladavine (od 711.) nad dobrim dijelom Pirinejskog poluotoka predao vlast španjolskim vladarima Izabeli i Fernandu početkom 1492. Kraljevska kapelica nalazi se u sklopu katedrale u kojoj su pokopani Fernando i Izabela. Sjajan su primjer graditeljstva tog vremena. Glavni arhitekt Egas uložio je mnogo napora uvjeriti vladare da katedrala zahtjeva novi stil izgradnje. No nakon pet godina na njegovo mjesto dolazi arhitekt Diego Siloa, koji je sagradio katedralu u Malagi i koji je uspio uvjeriti vladare da se katedrala izgradi u stilu renesanse, (renacimiento – preporod) umjesto uvriježene gotike. Kao i katedrala u Malagi, tako niti uz ovu u Granadi nije sagrađen drugi toranj. Je li opet nedostatak novca bio uzrokom ili pak konstrukcijska greška (prevelika težina koja bi nalijegala na strukturu glavnog broda), ili kao što treći spominju i praktičnost izgradnje jednog tornja budući je i džamija (mošeja) na čijim je ostacima izgrađena katedrala imala samo jedan minaret ostalo je i do danas neznano.

Na susjednom nam malenom trgu upada u oči spomenik magarcu i njegovom vodiču – spomen je to na ljude i njihove vjerne pomagače koji su svojedobno kroz povijest, (još i u 20.st.), noću nosili led s obližnjih planina i prodavali ga u gradu rano ujutro za potrebe tržnica, restorana i domaćinstava.

Zanimljiva je priča i svjetsko prvenstvo 1996. u skijanju koje se održalo na obližnjim stazama Sierra Nevade – naime, ukazom vladara iz 15. stoljeću jednoj je obitelji dano pravo na raspolaganje svim snijegom koji padne na obronke planina Sierra Nevade. To je pravo ta dotična obitelj pokušala doslovno iskoristiti u godini održavanja svjetskog prvenstva i morala je intervenirati tadašnja španjolska vlada kako bi taj spor razriješila i osigurala nesmetano održavanje svjetskog skijaškog prvenstva.

Šetnja Granadom ne može dosaditi jer se mijenjaju zanimljiva mjesta, od kako kažu najhladnijeg u ljetu podno zidova katedrale u Calle Carcel baja, do Coral del Carbon, nekadašnjeg svratišta gdje i danas možete vidjeti arhitekturu hotela (koja se i danas koristi) sa središnje postavljenim mjestom s vodom za konje koji su bili isto tako važni dijelovi karavana trgovaca koji su bili među prvim korisnicima prenočišta. Poznata šetnica Carrera de la Virgen popoločena je kamenim oblutcima crne i bijele boje iz obližnje rijeke i čini oku ugodan prizor kao i pogled na obližnje brežuljke Sacromonte i Albaicin koji čuvaju dugu povijest grada i međusobnog suživota triju religija.

Danas je Granada mjesto u kojem se s obzirom na geografski položaj i klimu kvalitetno živi, grad koji ponosno nosi svoju povijest, grad koji nije pregazlo dodatno zagušenje prometa (iako su gradske vlasti ušle u vrlo riskantan i skup projekt gradnje podzemne željeznice) i grad koji živi vrlo dobro, uglavnom od pružanja turističkih usluga.

Cordoba na rijeci Gudalquivir

Nepunih dvjestotinjak kilometara sjevernije smjestila se Cordoba, grad kojim dominira Mezquita građevina koja je od prvotne vizigotske crkve postala u 8. stoljeću najpoznatija džamija toga doba i primjer arhitekture svog vremena, da bi u 13. stoljeću postala ponovno crkvom i kao takva se nadograđivala sve do kraja 18. iIi početka 19. stoljeća. U takvom zajedničkom primjeru graditeljstva kroz nekoliko stoljeća, koje nije poznavalo rušenje postojećih religijskih građevina kao demonstraciju snage nove vlasti i kulture (koje je inače bilo uobičajeno) vidi se sjajan primjer suživota nekoliko glavnih svjetskih religija. Danas je Mezquita nezaobilazan spomenik vremena kroz svoje lukove, stupove, mihrab, kapelice, mozaike, kupole…

Zanimljiv je i primjer potpisa na stupovima svakog od tadašnjih majstora koji su oblikovali i gradili stupove na kojima počiva građevina. Svaki je stup potpisan jer je na kraju kada se plaćao rad, bilo potrebno svakom majstoru obračunati njegovo djelo.

Cordoba je poznata i po svojem spletu malenih i uskih ulica koje su danas prepune dućana i ugostiteljskih lokala. Uskoća je karakteristična za tadašnju gradnju (srest ćete je primjerice i u Toledu) jer je ujedno i sjajan toplinski izolator – po ljetu ne dopušta preveliko zagrijavanje kao niti po zimi preveliko spuštanje temperature u uskim prolazima.

Domaćini nisu propustili priliku sagraditi spomenik i Maimonidu velikom učenjaku tog doba koji je izučavao medicinu, astronomiju, filozofiju, matematiku…

Gudalquivir je u Cordobi neizostavna odrednica. Čitav je grad naslonjen na rijeku, kao uostalom i Mezquita koja se nalazi na samoj obali. Rijeke su nekad imale kudikamo važniju ulogu no što neke od njih imaju danas što se transporta roba iljudi tiče.

Cordoba je popularan grad za turiste koji su osim glavne „zvijezde“ i razloga dolaska Mezquite, pronašli i mnogo drugih interesantnih stvari zbog kojih vrijedi doći i proboraviti nekoliko dana u njoj. Spori ritam grada kao da odgovara staroj šali u modernom ruhu – što zapravo znači 3M? Ne, nije mali žuti „post it“ već M kao momento (sad…odmah…samo što nije), M kao más tarde (eh, ovo nećemo odmah već malo kasnije) i M kao mañana (ovo je jasno svima). Uostalom u mediteranskim smo zemljama jedino mi u Hrvatskoj uspjeli izmisliti pozdrav dobro jutro – takvog pozdrava nema niti u španjolskom, niti u talijanskom, francuskom, grčkom… portugalskom… dakle najpoznatijim zemljama mediterasnkog bazena.

Dobro plaćeni toreadori

Sevilja kao administrativni centar Andaluzije je grad veličine Zagreba smješten također na rijeci Guadalquivir koja je mnogo više nekad, ali djelomično i danas bila glavnim prometnim putem u unutrašnjost i na drugu stranu nizvodno, više od osamdesetak kilometara udaljeno Sredozemno more. I dan danas na obalama rijeke koju u Sevilji nadsvođuju brojni mostovi (jedan je naravno Calatravin rad) stoji ponosno Torre del Oro 12-kutni toranj iz prve polovice 13. stoljeća koja je služila kao kontrolni toranj za brodove koji su dolazili u seviljsku luku, ali i kao orijentir, zatvor… no ne i kao spremište za zlato što bi neki iz prevedenog imena tornja mogli pomisliti. Naziv odnosno ime „Zlatni toranj“ dolazio je zbog sjaja žbuke i vlati sijena kojima je ona bila učvršćena.

Nedaleko tornja nalazi se i La Maestranza ili punim imenom Plaza de toros de la Maestranza de Caballeria de Sevilla, arena za borbu s bikovima ili kako je mi volimo nazivati – korida. Nakon one u Rondi gdje je obitelj Romero u 18. stoljeću ponovno obnovila koridu kao tradicionalnu španjolsku povijesnu vrijednost, ova u Sevilji smatra se drugom najstarijom u Španjolskoj. Sama arena ima jednu posebnu mističnu vrijednost i stoga nije čudo da se La Maestranza smatra za arenu gdje se održavaju najbolje borbe u čitavoj Španjolskoj. Danas je korida vrlo unosan posao za matadore koji u samoj koridi nastupe dva puta po dvadeset minuta s dva bika (ukupno trajanje je dva sata tri matadora i 6 bikova), ali su plaćeni na razini CR7 – danas vrlo vjerojatno najkvalitetniji matador u Španjolskoj José Thomás primjerice, za jedan nastup dobiva i do 300 tisuća eura što je poprilično dobar iznos za 40-minutni posao.

Sevilja i flamenco

Sevilja je danas multikulturani grad u kojem u laganoj šetnji pronalazite dobro očuvane tragove prošlosti, ali i sadašnjosti. Mnogi namjernici neće htjeti propustiti vidjeti tvornicu duhana, drugu najveću zgradu po površini (iza kraljevskog dvorca El Escoriala) u Španjolskoj, koja je na vrhuncu svoje produktivnosti krajem 18. i početkom 19.stoljeća proizvodila 75% evropske proizvodnje cigareta i koja je u najboljim vremenima zapošljavale i do 10-tak tisuća uglavnom radnica, između kojih i jednu Carmen za koju je okom zapeo don Jose, a francuski skladatelj Bizet smjestivši zamišljenu radnju upravo u tvornicu, učinio Sevilju poznatom i u opernom svijetu. Danas je zgrada tvornice cigareta rektorat u sklopu seviljskog sveučilišta.

Nedaleko od zgrade Rektorata nalazi se i barokna palača San Telmo danas sjedište autonomne Andalužanske Vlade. Na istom se dijelu grada nalazi vjerojatno najposjećenija građevina u Sevilji – Placa de España, veliki trg u sklopu patrka Marije Lujze, sagrađen za potrebe Iberoameričke izložbe koja je održana u Sevilji 1929. godine. Tako se i Sevilja našla među gradovima koji su promišljali svoj urbanistički razvoj jer su okolne ulice koje su se nakon toga gradille oko starih i malih ulica četvrti Santa Cruz, Macaren ili Triane vrlo široke, prostrane i bez poteškoća podnose promet osamdesetak godina nakon izgradnje. Vjerojatno najljepša avenija koja dominira Seviljom je Avenida la Palmera na kojoj se nalaze raskošne vile kao ponosni spomenici gradnje svojeg vremena, uglavnom u početku belle epoque-a početkom 20. stoljeća.

Sevilja je i grad flamenca strastvenog plesa po kojem je danas poznata Španjolska i koji je sastavni dijelom turističke ponude. Iako u mnogim dijelovima Španjolske danas nude program flamenca kao izvorni, čak se i u Sevilji kao gradu s dobrom ponudom kvalitetnog plesa flamenco može podijeliti na one zahtjevnije i izvornije u tzv. „tablao flamenco“ gdje će teško prosječni gledatelj izdržati predstavu dulju od sat vremena i gdje će kapi znoja sletjeti na gledatelje u prvim redovima gledališta i one koji su prilagodili svoje programe proširivši ih s arijama iz poznatih opera i plesovima iz raznih dijelova Španjolske – seviljane, jote, bolero, muñeira…

Flamenco je zahvaljujućima plesačima poput Antonija Gadesa i Joaquina Córtesa, sviračima poput Paca de Lucije i pjevačima poput Camarona de la Isle postao poznat diljem svijeta i naravno neizostavnim dijelom kulturnog blaga s Iberskog poluotoka.

Gastronomija u Sevilji je conditio sine qua non svakog posjeta – grad tapasa, danas uvriježene, internacionalne riječi za malene zalogajčiće koji su se nekad izdašno, a danas ipak s malo više pažnje u pogledu na količinu s obzirom na recesiju, nudili u svakom španjolskom baru, ostali su zaštitni znak ovog grada. U restoranima po cijelom gradu, a posebice u blizini katedrale pronaći ćete zasigurno ispunjenje vaše želje za kvalitenom hranom, iako danas servis koji je također neizostavni dio svakog posjeta restoranima, danas nažalost osjetno zaostaje za kvalitetom hrane i pića.

Moderna se Sevilja i dan danas bori i s duhovima rastrošne gradske vlasti kao uostalom i svaki grad čiji je dobar ukus trošenja gradskih sredstava po mišljenju prosječnih građana gotovo uvijek na suprotnom putu u odnosu na gradske vlasti. Stanovnicima grada veliki projekt započet još davne 2005., nazvan „gradskim suncobranom“ koji je na jednom od najstarijih gradskih trgova – Encarnacion, nametnuo strukturu načinjenu iz vrlo rijetkog egzotičnog finskog drva, rad njemačkog arhitekta Jurgena Mayera niti danas skoro četiri godine nakon inauguracije 2011. nije „sjeo“. Napuhani troškovi izgradnje od 120 milijuna eura (proračun je bio 50 milijuna), usprkos činjenici da se mogu dičiti najvećom strukturom izgrađenom od drva na svijetu (ajde bar nije u ovom dijelu Evrope kako bi naveli naši neimari), ničim ne olakšava žal za utrošenim novcem. No, tko zna, možda će i „gljive-las setas“ kako ih posprdno nazivaju u Sevilji postati bečkim Haas Hausom na Stephan Platzu koja je dugi niz godina bila, a još je i danas, prijeporom i razmimoilaženjem mišljenja stanovnika o njezinoj poziciji na glavnom gradskom trgu u Beču.

Gibraltarska stijena

Iako je već više od 300 godina u teritorijalnom vlasništvu britanske krune, Gibraltar se potiho nametnuo kao neizbježni dio turističkog obilaska kada se nalazite u Andaluziji. Malene površine, ali strateško politički nemjerljivo važan teritorij Gibraltara izgubio je doduše posljednjih godina auru bescarinske zone u kojoj vrlo jeftino nabavljate cigarete i piće. Danas su te cijene izjednačene s hrvatskim, a bliže se i tzv. bescarinskih prodavaonica u zračnim lukama koje još uvijek, ne znam iz kojeg razloga imaju gordi naziv „duty free shop“ iako su cijene u njima uglavnom osjetno više no u „normalnim“ trgovinama!

Glavna ulica (nazvana jednostavno Main street!!) je prepuna dućana vrlo upitne kvaltete robe koju danas uglavnom rijetko tko kupuje – plaća se u britanskim funtama, no većina dućana prihvaća i eure.

Na gibraltarskim se cestama vozi desnom stranom ulice(!) i broj vozila je kada bi se gledao ukupan postotak po glavi na 30-tak tisuća stanovnika jedan od najviših u svijetu. Britanska je uprava donijela niz zakona i akata koji pomažu mnogobrojnim financijskim institucijama da legalno plaćaju manja davanja državama iz kojih potječu.

Gibraltar je dugi niz godina politički gledano velik kamen spoticanja između Španjolske i Velike Britanije. No, kada bi se povijesno gledalo koliko su puta zajedno bili u vojnim i političkim koalicijama te dvije zemlje danas bi se vještijoj britanskoj providnosti i političkoj spretnosti, ali i upornosti trebalo pripisati teritorijalni integritet Stijene kako se često Gibraltar popularno zna nazivati. U bližoj su povijesti (1967. pod Francom. i 2002.) održana dva referenduma i na oba su stanovnici Gibraltara s vrlo velikom većinom odlučili ostati pripojeni britanskoj kruni. Sam je teritorij nekoliko puta u povijesti bio izložen i opsadama i blokadama od kojih su neke trajale i po nekoliko godina, no snažan je duh vojske i stanovnika uvijek odbi(ja)o mogućnost predaje osvajačima.

Turistički gledano sama stijena je vrlo zanimljiva, od položaja na tjesnacu Atlanskog oceana i Sredozemnog mora, a time Europe i Afrike koja se vrlo dobro vidi s vrha, do nekoliko zanimljivih atrakcija poput Špilje sv. Mihovila ili tunela koji su u samoj stijeni isklesani odnosno produbljeni kako bi se u prošlosti topovi, obrane radi mogli prebacivati s jedne na drugo poziciju.

No najzanimljivija su turistička atrakcija makaki majmuni za koje je statistički utvrđeno da su najveći promicatelj gibraltarskog turizma i da najveći broj posjetitelja razgledavajući Gibraltar potraži upravo njih kako bi se slikali i napravili uspomenu. Naoko vrlo pitomi i druželjubivi, što uglavnom zavara posjetitelje koji su upozoreni da ih ne hrane i da im se ne približavaju na dohvat, vrlo često znaju oteti hranu, torbice, vrečice ili novčanike od turista i ako niste jedan od onih čije je vlasništvo trenutno u rukama majmuna, vrlo je zanimljivo gledati „pregovore“ kojima se nastoji doći do ponovnog posjedovanja stvari koje su u privremenom vlasništvu spretnih životinja.

Ne treba spominjati da su na fotografiranje navikli i da neki od njih znaju doslovno pozirati za dobru fotografiju. Zabranjeno ih je hraniti no malotko se pridržava tih mjera, iako su one novčano kažnjive.

Žičara vodi na sam vrh stijene i pogled na Algeciras glavnu španjolsku luku iz koje vodi brodski trajektni promet prema Tangeru, gibraltarsku zračnu luku preko koje morate prijeći prilikom ulaska u grad, La lineu španjolski granični grad ili Afriku su neprocjenjivi!

Za sve ostalo navedeno u tekstu, a za vidjeti u živo su vaša dobra volja i potreba vlasništva nad nešto malo novčanih sredstava!

I ne zaboravite – ondje se sve događa vrlo, vrlo sporo….stoga, festina lente! T

[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_gallery type=”image_grid” interval=”5″ images=”7839,7840,7841,7842,7843,7844,7845,7846,7847,7848″ onclick=”link_image” custom_links_target=”_self”][/vc_column][/vc_row]

9 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Putnik preko praga
    #1 Putnik preko praga 11 travnja, 2015, 19:39

    I ja sam nekoliko puta prešao preko praga, oprostite grnica, i došao do podruma u kojem se nalazi najb olje vino i vinjak na svijetu, stari preko nekoliko milijuna godina i to svjetlosnih. Molim sve koji žele posjetiti ovaj podrum da idu samo ravno preko praga do granice, ali ju neka ne prelaze bez jake žeđi. Za sve obavijesti nemojte se javljati meni

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code