U BRČKOM POČETKOM STUDENOGA NA TEMPERATURI OD 25 STUPNJEVA

U BRČKOM POČETKOM STUDENOGA NA TEMPERATURI OD 25 STUPNJEVA

18. studenoga, 2021.

 

Godišnji proračun Brčko distrikta iznosi oko 100 milijuna eura, gotovo identično kao i proračun drugog hrvatskog grada Splita u kojem živi duplo više stanovnika. Prosječna neto plaća u Brčko distriktu je 433 eura. Ekonomski rast u Brčko distriktu kontinuirano raste zadnjih 10 godina i kreće se oko 4% godišnje.

U Brčkom uz ulicu Dražena Petrovića, prvom tako nazvanom na području bivše Jugoslavije imate i Ulicu Krešimira Ćosića, pa zatim: Kranjčevićevu, Ujevićevu, Krležinu, Cesarićevu, Krklecovu, Držićevu, Marulićevu, Andrićevu, Augustina Augustinovića, Biskupa Josipa Stadlera, Biskupa Josipa Juraja Strosmayera, Kralja Tomislava, Petra Vučića Hrvatinića, Tvrtka Kotromaćića, Katarine Kosača, Petra Bosnara…

Napisao: Dražen Stjepandić

Malo je gradova s graničnim prijelazom u centru. Nekada Berlin, Gorizia i Nova Gorica… U Brčkom je granica prirodna, grad nije presječen nekakvom ravnom crtom, poradi blokovskih podjela i razgraničen kao u Africi. Čak ni drugi pogranični gradovi u  Bosni uz Savu, kao Šamac, Orašje, Brod ili Gradiška nemaju granični prijelaz baš u centru, nego su prijelazi i carinski objekti obično dovoljno odmaknuti od gradskoga središta.

Dvije obale Save, odnosno dva granična prijelaza Gunju i Brčko spaja dugi stari most željezne konstrukcije. Svojim izgledom uski most ne spaja samo dvije države nego ovo vrijeme i predhodne epohe. A u ona neka druga vremena Gunja je zbog toga mosta premda je na slavonskoj strani zapravo više pripadala Brčkom, nego što je bila slavonska. Selo je bilo pretežito muslimansko, dugo vremena nakon Drugog svjetskog rata  jedino je u bivšoj SR Hrvatskoj imalo džamiju i zapravo je bilo prekosavsko predgrađe Brčkog.

Ispod mosta na bosanskoj strani pogled mi pada na razne privezane brodice i čamce. Sava u Brčkom ne služi samo za otpadne vode, šetnje uz nasip i prijelaze preko mosta kao u Zagrebu, ne asocira na neki ružni ožiljak ako se zagrebački krajobraz pogleda viših katova nebodera, nego na Savi u Brčkom zaista postoji život. Do Brčkog u nju se uliju Kupa, Una, Vrbas, Bosna… Široka je kao na ušču u Beogradu, barem dvostruko se proširi negoli u Zagrebu, pa je Brčko najveća luka u susjednoj BiH.

Uz Savu u Brčkom i oko njega još teku riječice Brka i Velika Tinja. Nadmorska visina se, zavisno od terase koju formiraju rijeke, kreće od 85 m do 200 m (85 %). Jedini izuzetak su sjeverni obronci planine Majevice u južnom dijelu Distrikta nadmorske visine od 200 do 400 m. S obzirom da se na području Brčkog susreću dva reljefna oblika – nizijski i brežuljkasti, veoma su pogodni uvjeti za poljoprivredu i stočarstvo.

Brčko je približno podjednako udaljeno od tri velika industrijska, ekonomska, politička i potrošačka središta: Zagreba (270 km), Sarajeva (210 km) i Beograda (200 km), s kojima je povezan cestovno, željeznički  s Beogradom i riječno. I održava veze sa svima, nije kao susjedna Bijeljina izrazito naklonjena Beogradu i Novom Sadu.

Administrativno je sjedište Brčko distrikta BiH, te gospodarsko i kulturno središte Bosanske Posavine. Istočno od grada prostire se plodna druga plodna bosanska ravnica Semberija, zapadno se nastavlja Bosanska Posavina, dok se petnaestak kilometara južno od grada dižu obronci planine Majevice. Povijesno današnje središte grada Brčkog nastalo je od četiri naselja: Atik mahale, Kolobare, Karanfil mahale i Srpske Varoš.

Brčko distrikt BiH prostire se na površini od 493 km². Površina središnjega gradskog područja je 183 km². Granice Brčko distrikta BiH  osim naselja Brčko, obuhvaćaju još šezdeset i jedno naselje.

Gradonačelnik Brčkog može pomilovati osobe osuđene na sudu u Distriktu, pa tako ima i karakteristike predsjednika. Uz vlastiti sud, ustrojili su i tužiteljstvo i policiju. Na izborima građani Federacije i Republike Srpske biraju na četiri razine, a u Brčko Distriktu – na sedam.

Ostaci rimske kanalizacije

U antičko vrijeme na prostoru Brčkog nekada je bio rimski grad Saldae. Godine 27. pr. Kr. rimski car Oktavijan August u potpunosti je osvojio pokrajinu Ilirik kako se tada nazivala današnja Bosna skupa s Dalmacijom. Na dionici pokraj rijeke Save, izgrađen je grad Saldae. Rimski grad, utvrda i naselje pod nazivom Saldae se prvi put spominje 2. godine pr. Kr. Početkom se 1. stoljeća nalazio se točno na granici dviju rimskih pokrajina – Panonije i Dalmacije, a kasnije je pripadao pokrajini Panoniji. Bio je to prvi grad u Bosanskoj Posavini na prometnici koja je povezivala Sirmium (Srijemsku Mitrovicu) i Salonae (Sokin). Na području Brčkog račvala se u dva kraka. Jedan je dio išao neposredno uz rijeku Savu i povezivao gradove Saldae (Brčko) i Ad Bassantae (Bosanski Šamac). Prolazio je uz područja današnjih naselja: Crkvište (Plazulje), Krčevine (Vučilovac), Vidovice, Dvorine (Kopanice), Gradić (Matići), Nenavište (Tolisa) i Trgovište (Donja Mahala). Drugi je dio prolazio nešto južnije kroz područje na kojemu se danas nalaze mjesta Donji Rahić, Ulice, Vukšić, Jagodnjak, Poljaci, Dubrave i Hrgovi. Smatra se da ime Saldae potječe od latinske riječi za sol, jer na latinskome jeziku riječ sal (-is, m) znači kuhinjska sol. Naziv Saldae može označavati i mjesto gdje se trguje-prodaje sol, a dokaz postojanja rimskoga grada Saldae su ostatci rimske kanalizacije u Brčkom.

Nakon raspada Zapadnog Rimskog Carstva, ovi krajevi su kratko vrijeme pripadali državama istočnih Gota, a zatim Avara. Za vrijeme kneza Trpimira pripadala je Bijeloj Hrvatskoj, te Posavskoj Hrvatskoj (knez Ljudevit Posavski, knez Braslav). Propašću Posavske Hrvatske 822. godine Brčko je došlo pod franačku vlast. Franke će početkom 10. st. protjerati Mađari i pokušati zauzeti krajeve južno od Save, ali ih u tome sprječava hrvatski kralj Tomislav. Od 949.-960. godine Bosanskom Posavinom vlada srpski knez Časlav Klonimirović. Kasnije Brčko pripada Slavoniji kao dio hrvatsko-ugarske kraljevine. Od godine 1154. do 1183. Posavinom vlada bosanski Borić. Krajem sedamdesetih godina 12. stoljeća Ugarska ponovno okupira Bosansku Posavinu. Nakon njih vlada bosanski Kulin ban. Od 1233.-1249. godine Posavinom vlada bosanski ban Matej Ninoslav koji je na ovom prostoru pet godina ratovao s Mađarima. Bosanska Posavina je od 1273. do 1319. u sastavu Ugarske. U ruke bosanskih banova Usore dolazi 1324. godine. Godine 1377. krunidbom Tvrtka I. Kotromanića Bosna postaje samostalna kraljevina, te on preuzima vlast nad Bosanskom Posavinom. Nasljednici Tvrtka I. nisu imali vojnu snagu kao on pa ovaj prostor zauzimaju hrvatski plemići Šubići, a oni ga darivaju bosanskim plemićima Hrvatinićima. Krajem 14. stoljeća na ovom području vladaju hrvatski plemići Gorjanski. Bosanska Posavina je stoljećima bila poprište razaranja za vrijeme bosansko-ugarskih ratova. Godine 1408. je ponovo zauzima Ugarska te je ona idućih 120 godina u sastavu hrvatsko-ugarskog kraljevstva. Prema pisanim izvorima iz 14. stoljeća na brčanskom prostoru postojalo je više katoličkih naselja. Kao najstarija spominju se Bili Potok, Pćelić, Korenita, Štrepci, Gornja Skakava, Zovik, Boće, Boderište, Donji Rahić, Gorice, Gornji Vukšić, Trnjaci, Hrgovi, Brezovo Polje, Brka, Dubrave i Novi.

Hrvatski ban Nikola II. Gorjanski, u čijem je privatnom vlasništvu bilo ovo područje, godine 1428. naselje Barka proglašava gradom (današnje Brčko). Ispravan naziv je Brka, ali su franjevci često griješili i pisali Barka. Za razliku od franjevaca Osmanlije ga nazivaju Brčki, a Austrijanci Brčka. Godine 1463. osmanski je sultan Mehmed II. Osvajač osvojio Kraljevinu Bosnu. Iste godine hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin uz pomoć Stjepana Hercega osvaja neke dijelove Bosne od Osmanlija. Tada je osvojena i Bosanska Posavina koja je pripala srebreničkoj banovini. Godine 1528. hrvatsko-ugarski kralj Ferdinand dobiva obavijest da Osmanlije spremaju napad na gradove Morović, Brčko, Nijemce i Virgrad kod Otoka. Zato se iz Ugarske naređuje bivšem hrvatskom banu Ivanu Karloviću da pomogne u obrani ovih gradova. Osmanlije su napredovali iz Srijema te preko rijeke Drine. U ljetu 1529. godine Barka pada pod osmansku vlast.

Nakon okupacije grada Osmanlije su obnovili staru rimsku utvrdu na ušću rijeke Brke u Savu i u nju smjestili svoje graničare. Hrvati u vrijeme Osmanlija masovno se iseljavaju u Slavoniju, a u Brčko se doseljavaju Bošnjaci, Srbi i Vlasi iz Podrinja i Srbije. Osmanlije su izgradile drvenu džamiju poznatu pod nazivom Atik džamiju. Osmanlije grad nazivaju Brčk, a 1548. izgradili su tvrdi put od Brčkog do Tuzle koji je išao preko planine Majevice. Grad Brčki je početkom 17. st. imao popločane ulice i dva javna kupališta. Bilo je oko 150 kuća, tri džamije i jedna katolička crkva. U vrijeme Bečkog rata osvojeni su veliki dijelovi od Osmanlija. Austrijska vojska je 1688. zauzela Brčki. Muslimansko stanovništvo iz Mađarske, Slavonije, Srijema, Like i Dalmacije bježalo je u Bosnu, Hercegovinu i Srbiju, a kršćansko stanovništvo iz Bosne i Hercegovine prelazilo je u novoosvojene krajeve. Brčko je od 1718. do 1739. godine bilo pod austrijskom vlašću. Osmanlije ponovo vladaju od 1739. godine, pa su se u Brčkom  ponovno naselili okolni Bošnjaci. U Brčkom je 1740. godine izgrađena palanka. Napravljena je od drvenih oblovica, pruća i blata, a imala je i drveni toranj. Utvrda je bila opasana kanalima ispunjenim vodom, koji su služili kao dodatna zaštita. Administrativno je tada u sastavu Tuzlanske kapetanije. Palanka je postojala sve do 1804. godine, a službeno je ukinuta 1833. godine. Tijekom 18. st. u brčanski kraj doseljavaju se Srbi iz Podrinja i Srbije. Početkom 19. stoljeća u Brčkom se grade različiti objekti, a u samome mjestu nastaju prva naselja: Atik mahala, Kolobara, Karanfil mahala i Srpska Varoš.

Austrijski konzulat

U listopadu 1858. godine u Bosanskoj Posavini je došlo do sukoba između osmanske vojske i srpskih pobunjenika. Hrvati su u toj pobuni sudjelovali u manjem broju. Nakon pobune Osmanlije su popalili sva pravoslavna naselja u okolici Orašja i neka naselja u brčanskoj okolici. Godine 1868. Brčko je novom cestom povezano s Bijeljinom. Brčko postaje ekonomsko i kulturno središte Bosanske Posavine. Zbog povećanog prometa i trgovine između Brčkog i Austrije, Austrija svoj konzulat iz Tuzle prenosi u Brčko. Godine 1864. otvorena je prva pošta, 1869. uveden je telegraf. Osmanlije su svoju vlast u Brčkom održali sve do srpnja 1878. godine kada je to područje preuzela Austro-Ugarska.

Austro-Ugarska vojska je u područje Brčkog ulazila iz dva smjera: od Bosanskog Šamca preko Orašja i od Dubrava preko Vukšića i Ulica. Dio stanovništva (uglavnom muslimani, ali i nešto pravoslavaca) je pod vodstvom Mehmed-bega Čerimagića i Nike Ristanića pružao otpor s oko 600 dobrovoljaca. Do sukoba s austro-ugarskom vojskom došlo je 16. rujna 1878. godine kod sela Lončara i Krepšića, odakle su se branitelji morali brzo povući. Austrougarske postrojbe zauzele su brčanski kraj 17. rujna 1878. godine i stavili ga pod vojnu upravu. U austrougarsko vrijeme grade se značajni objekti, razvija se promet roba i ljudi sa Zapadnom Europom trgovina je u ekspanziji, ugostiteljstvo doživljava procvat, razvija se školstvo, napreduje industrijska proizvodnja, izgrađuju se nove crkve i džamije, Židovi su u središtu grada izgradili sinagogu. Na početku austrougarske vladavine u samom naselju Brčko živjelo je oko 3000 ljudi. Do 1895. godine taj se broj povećao na 6146 stanovnika, a 1910. godine iznosio je 7000 stanovnika. Prema podatcima iz 1895. godine u brčanskom kraju je živjelo 8000 Hrvata, 6100 Srba i 2400 Bošnjaka.

Grand hotel Posavina

Također sam izguglao da je početkom 20. st. u Brčkom je radilo pet hotela: “Hotel Posavina”, “Central”, “Orijent”, “K Caru Austrijskom” i hotel “Marije Kohove”, kao i šest banaka. U Brčkom je, svojevremenom,bilo čak sedam hotela a prije njih bila su dva hana. Prvi han sa prenoćištem,kuhinjom i štalama za konje izgradio je Alijaga Kučkalić a zvao se han ’’Ččak’’. Drugi han je bio u vlasništvu brčanske obitelji Kamenjašević.

Prvi brčanski hotel zvao se ’’ORIJENT’’. Nacrt za ovaj hotel je napravio arhitekta Hofman i izgradnja je započela 1879. a već 1880.godine hotel je bio u funkciji. Prvobitno hotel je izgrađen za smještaj austrougarskih oficira i imao je dvije dvorane, sobe za noćenje, kuhinju, praonicu veša, podrum za pravljenje leda. Zgrada ovog hotela, do pred ovaj rat, Brčacima je bila poznata kao brčanski Dom sindikata.

Drugi hotel u Brčkom je sagrađen 1891. godine a sagradio ga je brčanski veletrgovac Alijaga Kučukalić i imao je trideset soba. Hotel je dobio naziv ’’POSAVINA’’. U to vrijeme je to bila zaista impozantna građevina pa su je i Austrijanci prozvali ’’Grand hotel Posavina’’.

Nasljednici Alijage Kučukalića će ovaj hotel prodati Franzu Brezoviću, a kasnije vlasnici hotela će biti Pero Pavlović, Veljko Jančikić, Savo i Mika Uzunović i td.

Treći brčanski hotel je bio hotel ’’BOSNA’’ u vlasništvu Ljubomira Krsmanovića. Ustvari, on je ovaj hotel kupio od Alijage Kučukalića i poklonio ga brčanskoj Pravoslavnoj crkvi 1892. godine da se u njoj otvori djevojačka škola.

Četvrti hotel u brčkom zvao se ’’CENTRAL’’ i sagrađen je 1900. godine i imao je deset soba i bio je u vlasništvu Franza Brezovića.

Hotel ’’ZUM KAISER VON OESTERREICH’’, hotel ’’K caru Austrijskom’’je bio peti brčanski hotel kojeg je sagradio 1894.godine Austrijanac J. Grunhut i imao sedam putničkih soba. I njegov arhitekt je bio Hofman. Ovaj hotel se nalazio na starom željezničkom kolodvoru u zgradi Brčacima poznatoj kao ’’Pelagić’’. Zgrada će kasnije prijeći u vlasništvo brčanske pravoslavne crkve i preimenovat će se u’’Srpski hotel’’a potom u hotel ’’Srbija’’.

Šesti brčanski hotel bio je u vlasništvu Karla i Marije Koch, a zvao se ’’NACIONAL’’  i imao je 5 putničkih soba a nalazio se na prostoru nedavno srušene Naskine buregdžinice.

U tom razdoblju Brčko je imalo i nekoliko etivaža za suhu šljivu, industriju špirita, dvije pilane, dvije ciglane itd.

Sedmi brčanski hotel’’JUGOSLAVIJA’’ napravljen je pred Drugi svjetski rat i imao je 10 putničkih soba. Vlasnik hotela je bio Đorđe Nikolić, zvani Bikačić. Hotel je u vrijeme NDH nosio naziv ’’Brčko’’a po oslobođenju 1945. godine naziv ’’Majevica’’.

Brčko-Banovići

Za vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca Brčko je bilo u sastavu Drinske banovine. U brčanskom kotaru tada je živjelo oko 20.000 Hrvata, 17.000 Srba i 13.000 Bošnjaka. Pred sam kraj kraljevine dolazi do reforma u pogledu banovina, tako da Brčko zajedno s Posavinom ulazi u Banovinu Hrvatsku. Brčko je od 1941. do 1945. godine bilo u sastavu Nezavisne Države Hrvatske. Partizani su 7. travnja 1945. ušli u grad

Tijekom 1946. godine izgrađena je pruga Brčko-Banovići. To je bila prva radna akcija u Titovoj Jugoslaviji. Omladici su prugu gradili krampovima i lopatama, prehrana i odjeća za ono vrijeme okudice i gladi du bili odlični, a disciplina udarnička. Gradnju su često ometali preostali četnici koji su se skrivali još neko vrijeme u šumama na Majevici, a noću su radili diverzije na pruzi, ponajviše u mjestima Mramor, Duboki Potok i Tinja. Brčko je u zadnja dva desetljeća Jugoslavije doživjelo novi ekonomski procvat. Otvorene su tri robne kuće, Ekonomski fakultet, hotel “Galeb”, novi Dom kulture, više modernih stambenih naselja i dr. U gradu su radile četiri srednje škole, a u brčanskoj općini bilo je 13 osmogodišnjih škola. U općini je radilo deset tvornica s preko 20.000 radnika. Djelovalo je preko 50 kulturnih društava.

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine na području općine Brčko koja se prostirala na 493 km², živjelo je 87.627 stanovnika – Bošnjaka 44,07 %, Hrvata 25,39 %, Srba 20,69 %, Jugoslavena 6,54 % i Ostalih 3,30 %, od čega u gradu 41.406 ljudi. U travnju 1992. godine dogovoreno je da se u gradu formiraju tri nove općine: Srpsko Brčko, hrvatska općina Brčko te bošnjačka općina Brčko. Taj dogovor nikad nije realiziran mirnim putem, jer je 1. svibnja 1992. počela srpska vojna agresija na grad. Rat je u Brčkom neslužbeno počeo dan ranije rušenjem Savskog mosta, kada je stradao neutvrđen broj civila prelazeći most.

Etničko čišćenje Bošnjaka i Hrvata započinje 2. svibnja, da bi u narednih nekoliko dana bilo ubijeno na stotine nesrba. Ljudi su odvođeni iz svojih kuća i ubijani po gradu. Oni koji su preživjeli, odvođeni su u logore, kao što su: Luka, DTV Partizan, Laser. Ubijalo se i masovnim strijeljanjima. Tijela ubijenih bacana su u Savu ili na druge lokacije, gdje su zatrpavana bagerima u masovne grobnice. Isto tako, u gradu su silovane nesrpkinje, što svjedoči o sustavno, unaprijed planiranom, politički motiviranom spolnom nasilju kao zločinu genocida.

Nakon što su branitelji Brčkog osnovali 108. brigadu HVO-a i 215. brigada ARBiH zaustavljen je prodor srpskih snaga u dubinu područja općine Brčko. Značajnu ulogu u obrani Brčkog od velikosrpske agresije dala je postrojba HVO-a “Živinički sokolovi”. Na ovom bojištu imala je mnogo stradalih, a Brčaci poštuju doprinos HVO-a.

Danas su u gradu u neposrednoj blizini podignuti spomenici pripadnicima sve tri vojske, a na pravoslavnom groblju nalazi se spomenik đeneralu Draži Mihailoviću. Svojedobno je bio podignut u Vukovaru, a poslije mirne integracije dopremljen je u Brčko.

Arizona

U Brčkom je službena valuta konvertibilna marka, ali trgovci i ugostitelji uzimaju kune, eure i srbijanske dinare. Taj običaj je ostao još iz vremena legendarne Arizone, divlje tržnice nastale tijekom posljednjeg rata pored magistralnog puta prema Tuzli. Na Arizonu u šoping i okrijepu, imala je i bordele,  su dolazili svi uključujući i brojne Slavonce, Baranjce, pa i Mađare i Slovence. Divlju Arizonu zamijenila je moderna tržnica zvana Koridor, danas je to najveća tržnica u Bosni i Hercegovini. Izgradili su je Talijani i kada je otvorena ubrzo potom stara Arizona je potpuno izgorjela.

Legendarna Arizona je nastala od dva reda drvenih štandova odvojenih najčešće blatom i lokvama, zimi snijegom, a ljeti suhom, ispucalom zemljom u dijelu BiH u kojemu su na dva različita načina završila dva rata. Amerikanci su kao nekada na Divljem Zapadu razminirali te žutom trakom ogradili nekoliko hektara zemlje i tako je krenulo ne samo švercersko čudo. U tih prvih pet godina na Arizoni se u praksi događalo sve ono o čemu su teoretičari pomirbe i suživota satima i danima pričali na konferencijama nevladinih udruga. Konstituivni narodi uz neizbježne Kineze, prodavali su i kupovali Levi’s 501 iz Novog Pazara, Marlboro iz Bugarske, plastiku iz Kine, keramiku iz Kanjiže i sve, ali bukvalno sve drugo, od igle do motora za šleper.

Uz Arizonu poslije rata nestale su i brojne druge ugledne tvrtke iz Brčkog. Kao tekstilni gigant “Interplet”. Osnovni objekt izgradila je slavna „Bata” iz Borova 1937., kao svoj pogon “Stolin tekstilna industrija d.d. Vukovar-Gredice (kotar Brčko)“. Uz Tvornicu je podignuto naselje tipskih stambenih objekata. Nekadašnji gigant je danas šuma na adresi Knez Ivo od Semberije 15. Toliko je prostor tvornice zarastao. Strojevi su odavno prodani kao sekundarna sirovina.

U Brčkom su nekada bila poduzeća koja su proizvodila obuću, akumulatore, tekstil, namještaj, aluminijske dijelove, te prehrambene namirnice s okolnih farmi poput mesnih proizvoda, voća, ulja i žitarica.

Preživio je Bimal, danas Bimal Grupa sa sjedištem u Beogradu, s proizvodnjom  tvornicama u Brčkom i Somboru. Bimal godišnje plasira  više od 250 tisuća  tona poluproizvoda i gotovih proizvoda na okolna tržišta, kao i na svoja tradicionalna izvozna tržišta Turske i Bliskog istoka.

Varaždinska Vindija u je namjeravala u primarnu poljoprivrednu proizvodnju i prerađivačke kapacitete na više lokacija u Brčko Distriktu BiH uložiti  72 milijuna eura, zaposliti blizu tisuču radnika i gotovo dva puta više kooperanata.No, od početnog plana nije se daleko odmaklo.

Brčko je i najveća luka u Bosni i Hercegovini. U tijeku je proces modernizacije luke u Brčkom, menadžment ovog javnog poduzeća potpisao je i ugovor za nabavu dizalice u vrijednosti nešto većoj od dva i pol milijuna eura.

Jedina međunarodna luka u Bosni i Hercegovini godinama je djelovala smanjenim kapacitetom, a obavaljanje poslova otežavala je zastrajela oprema. Zbog toga se krenulo u njenu moderizaciju. Prvi projekt odnosi se na rekonstrukciju platoa s odvodnjom oborinskih voda, a radove u vrijednosti od milijun i 770 tisuća KM maraka izvode poduzeća Bijeljina i Prijedor putevi koji su izabrani na javnom natječaju. Rekonstrukcija brčanske riječne luke bit će završena realizacijom treće faze koja podrazumijeva rekonstrukciju pruge s pristupnom cestom. Ukupna vrijednost radova je oko 10 milijuna eura.

Godišnji proračun Brčko distrikta iznosi oko 100 milijuna eura, gotovo identično kao i proračun drugog hrvatskog grada Splita u kojem živi duplo više stanovnika. Prosječna neto plaća u Brčko distriktu je 433 eura. Ekonomski rast u Brčko distriktu kontinuirano raste zadnjih 10 godina i kreće se oko 4% godišnje.

Grad odbojke

Brčko se smatra gradom odbojke. Za vrijeme izgradnje pruge Brčko-Banovići 1946. osnovana je prva brčanska odbojkaška sekcija. Muški odbojkaški klub Jedinstvo Brčko je u vrijeme bivše Jugoslavije bio jedan od najvećih jugoslavenskih odbojkaških klubova. Prvi značajan uspjeh su ostvarili juniori MOK Jedinstvo Brčko osvojivši naslov odbojkaškog prvaka 1953. MOK Jedinstvo Brčko, najveći uspjeh je ostvario osvajanjem viceprvaka Jugoslavije u kojoj je dugi niz godina bio član prve savezne odbojkaške lige, 25 puta osvajač Kupa Bosne i Hercegovine i 1963. godine je sudjelovao u finalu Kupa  Jugoslavije. Dali su tridesetak reprezentativaca.

Teniski  klub “Prohema” iz Brčkog, okuplja tenisače i tenisačice na ITF turniru pod nazivom “Brčko open”. Svake godine na rijeci Savi organizira se kajak-kanu natjecanje pod nazivom “Savska regata” u okviru kulturno-športske manifestacije “Brčansko ljeto – Savski cvijet”. Nekada su nogometaši „jedinstva“ bili redoviti član nekadašnje Druge lige Zapad, a danas se natječe u Prvoj ligi Republike Srpske.

Hrvatska imena ulica

Po dolasku u Brčko, na graničnom prijelazu nije bilo gužve, počečetkom ovoga studenoga dočekala nas je nestvarna temperatura između 24 i 25 stupnjeva. Gotovo kao ljetos kada sam nakon dugo vremena ponovno prolazio kroz Brčko, o čemu sam pisao o putopisu iz Bijeljine. Ne znam što su zabilježili stari ljetopisi, ali smatram da će se ovaj studeni spominjati. Na povratku, istoga dana,  pojeli smo ćevape u „Našoj priči“, u Ulici Bosne srebrene. Odlični baš bosanski, neki ih nazivaju sarajevskim ćevapima, pimpeki u somunastoj natopljenoj prepolovljenoj velikoj lepinji sa usitnjenim lukom, s tim okusom loja u Zagrebu ne znam gdje ih možete pojesti, a koliko su ćevapi izrazito tipično bosanski ulica Bosne srebrene je kao u uređenijim europskim gradovima s napetom potražnjom mjesta za parkiranje. No, ovu priču o Brčkom neću završiti ćevapdžinicom „Naša priča“ nego nazivima ulica u Brčkom. Poslije rata Srbi su se žalili da je najveći broj imena ulica pripao sada najmanje brojnom Hrvatskom narodu. Pa u Brčkom uz ulicu Dražena Petrovića, prvom tako nazvanom na području bivše Jugoslavije imate i Ulicu Krešimira Ćosića, pa zatim: Kranjčevićevu, Ujevićevu, Krležinu, Cesarićevu, Krklecovu, Držićevu, Marulićevu, Andrićevu, Augustina Augustinovića, Biskupa Josipa Stadlera, Biskupa Josipa Juraja Strosmayera, Kralja Tomislava, Petra Vučića Hrvatinića, Tvrtka Kotromaćića, Katarine Kosača, Petra Bosnara… Znam Silveka Bosnara, a želeći saznati tko je bio Josip Bosnar izguglao sam samo da je sahranjen 1963. na Mirogoju u Aleji Hermana Bolea. Svi ostali Bosnari pa i nekoliko Josipa su živi ljudi okupirani suvremenim poslovima. Preptostavljam da je nadležni organ za imenovanje i preimenovanje ulica u Brčkom smatrao prezime Bosnar bosanskim, a ne poznatim zagosrskim prezimenom, pa je tako Josip Bosnar dobio ulicu u Brčkom, a da je nema ni u Zagrebu, niti igdje u Hrvatskoj. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code