I tako nekoliko večeri dolazio sam kod njih negdje na polovici Radićeve blizu skretanja za Kamenita vrata. I došao je i trenutak za uključiti diktafon. Mišo se razbudio od tableta za smirenje, postao je ponovno snalažljiv i umješan čovjek, svašta prošao, itekako svjestan da su mikrofon i pjevanje samo dio njegova posla.
Za „Plavi Vjesnik“ 1967, Mišo je dao svoj prvi veliki intervju u životu. Točnije bio je to monolog kako je napisao portal Šibenik News napominjući kako je Mišo znao da će postati velika zvijezda. Njegov portret objavljen je i na naslovnici, mladi Mišo bez brkova, dugog lica, crne kose, mrkog pogleda izgledao je kao onaj šlager pjevač u interpretaciji Dragana Nikolića u filmu „Ko to tamo peva“ Slobodana Šijana. „Šlager pevač“ je u filmu Firmom Krstić išao na audiciju na Radio Beograd. Mišo jedino nije nosio šešir
Napisao: Dražen Stjepandić
– I što si ti tu vidio večeras? – pitao me Mišo po ulasku u prostoriju za glazbenike.
– Kako misliš što sam vidio? – Mišo me malo zbunio.
– Što si vidio da se ovdje dogodilo? Kako si to doživio? – nastavio je.
Imao je koncert u Bestu, garderoba za izvođače je bila na polukatu iza pozornice pored ulaza za WC. Navratio sam i Mišo me toplo dočekao. „Evo mog čovjeka“, podigao je ruku u zrak kao da je na bini. Surađivao sam tada u Večernjaku i imao sam zadaću napisati kratki osvrt o toj Mišinoj gaži. Prepuna najveća zagrebačka diskoteka, za njegov repertoar raspoložena publika, bezvremenski hit za hitom, od poznatih viđeni ta i ta, taj i taj. Ti tekstovi ako se dogodi nešto zanimljivo ili imamo dobru fotku znali su se nazivati šlageri. Od redakcije nisam dobio uputu da napravim šlager o velikom šlagerašu. Tek neku vijest pa će uredništvo vidjeti kako će to plasirati ovisno o drugim materijalima i događajima. Ipak je to za Mišu bila samo gaža.
– Kakve ima veze što sam ja vidio i doživio? – i dalje sam se čudio značaju kakav mi je Mišo pridijevao.
– Jako je to važno. Ono što si vidio ti ćeš napisati i ljudi će misliti da je to tako bilo – kazao mi je s onim svojim pronicljivim brkatim osmijehom.
Od Miškeca, kako sam ga zvao u sebi, ponovno sam dobio jednu lekciju iz novinarstva. Mišo je bio mudar čovjek, ne samo estradno, na onaj jednostavan narodski način.
Kod njega u Radićevoj
Prvi put uživo sreli smo se kod njega u Radićevoj 36 gdje je u potkrovlju imao prestižno uređen stan. U vrijeme velikih sahrana prvo njegovog sina Edija, pa Tomice Ivičića i Dražena Petrovića na Mirogoju, te 1993. došao sam po intervju za ST. Marinko Božić i grupa novinara ST su nakon kraćeg prestanka izlaženja pokušavali ga oživjeti.
Uz gospođu Anitu, svake večeri kad bih došao kod njih u Radićevu bili su prisutni Biserka i Jole Petrović. Poznate šibenske obitelji spojila je tragedija gubitka djeteta u manje od godinu dana.
Dok su Anita i Biserka stalno čakulale, Mišo i pokojni Jole su šutjeli. Mi smo skupa sijedjeli za stolom, a Mišo je mučeći natmureno šetao po stanu. Nije volio Marinka Božića, rodonačelnika tabloidnog novinarstva u Hrvatskoj. Više puta mi je ponovio što je prorekao pokojnom Marinku. Kasnije će se pokazati da je bio upravu. Ipak, primio me u kuću, a situacija oko razgovora za ST se još vagala.
I tako nekoliko večeri dolazio sam kod njih negdje na polovici Radićeve blizu skretanja za Kamenita vrata. I došao je i trenutak za uključiti diktafon. Mišo se razbudio od tableta za smirenje, tih dana svaki dan je odlazio na Edijev grob, postao je ponovno snalažljiv i umješan čovjek, svašta prošao, itekako svjestan da su mikrofon i pjevanje samo dio njegova posla.
– Ti još ne znaš što znači kad ti ja dam intervju. Kad ti Mišo da intervju to je onda intervju – i nisam znao, ali već za par dana ću saznati.
Pošto ugasih diktafon, kao dijete sa slasticama otrčah doma i u svojoj sobici skinuh intervju i pretipkao sam ga na svome bugojanskom portabl pisaćem stroju. Kartice su bile blijedo smeđe s oznakom ST-a na vrhu, svaka s predviđenih i pobrojanih trideset redaka. Pa natrag u Radićevu kod Miše na autorizaciju.
Anita me više nije nudila kavom i sokom, skupa smo pili vino, a Mišo je šuteći i stojeći pažljivo čitao što sam mu donio nakon razgovora. „Ovo je dobro, ovo je stvarno dobro“, svako malo oglasio bi se. „Ovo sam dobro rekao, a ovo je živa istina…“
Anita se čudila suprugovu zadovoljstvu dok mi točila iz butelje. Jedne pa druge.
– Ako ovako budete pisali vi ćete se brzo opet biti čitana novina – zaključio je nakon čitanja teksta.
ST su bile prve privatne novine u Jugoslaviji i Hrvatskoj. U vrijeme najveće popularnosti dostizao je nakladu od 250 tisuća primjeraka. No, zbog raznih nepotvrđenih naslova i tekstova s velikim odstupanjem od istine ugled mu je naglo pao i daleko koncizniji, konceptualno situiraniji i pismeniji Globus ga je tržišno potukao. U vrijeme toga intervjua s Mišom ST se ukupno tiskao u nešto manje od trideset tisuća komada. U to vrijeme to nije bio neki značajan tiraž. Poslije smrti Marinka Božića ST iliti Slobodni tjednik se ugasio.
Naslovna tema
Intervju s Mišom bio je naslovna tema. Preko cijele naslovnice Večernjakova formata stajalo je MIŠO MATE KOVAČ: DRAŽEN PETROVIĆ JE UBIJEN. Pola naklade je išlo u koloportažu i ono što se nudilo na zagrebačkim ulicama bilo je rasprodano još iste večeri. Te večeri ST je zakratko dao znakove života.
Pola intervjua je bilo o Ediju. „Ono što mi se dogodilo sa sinom u Zagrebu, ne bi mu se dogodilo u Splitu ili Šibeniku“. Posebno je prozvao doktora Rončevića. Mišo je još izjavio da Amerikanci imaju sredstva, zrake kojima djeluju na određene ljude dovode ih u pogibeljne situacije. Cilj im je bio uklanjanje idola jednog naroda poradi lakše dominacije i okupacije istog nacionalnog identiteta. Bilo kako bilo tako je bi da je Mišo to izjavio. Uz brojne poginule u Domovinskom ratu izredale su se i tri velike sahrane na Mirogoju. Mišini pogledi uglavnom su izazivali konsteranaciju, zgranutost, pa i šokantnu uzbuđenost. U to vrijeme i oni najzagriženiji iz njegove publike znali su odmahnuti rukom „Mišo je oša na kvasinu“.
S nama u ST-u tada je bio i pokojni Pero Zlatar. Mišu je ne samo da je dobro poznavao nego je dao veliki doprinos Mišinim daleko sretnijim danima. Onoj sjajnijoj strani slave i godinama kasnije čuvao je svaki Mišin intervju. U to vrijeme moga prvog intervjua s Mišom obojica su pamtili daleko sretnije profesionalne dane.
– Najvažnije ti je u mome poslu imati svoga novinara – kazivao mi je Mišo.
Pero Zlatar nije bio samo Mišin novinar i urednik nego i diskograf. Dok je bio glavni urednik Studija objavio mu je dvije singlice, a prije toga za „Plavi Vjesnik“ 1967, Mišo je dao svoj prvi veliki intervju u životu. Točnije bio je to monolog kako je napisao portal Šibenik News napominjući kako je Mišo znao da će postati velika zvijezda. Njegov portret objavljen je i na naslovnici, mladi Mišo bez brkova, dugog lica, crne kose, mrkog pogleda izgledao je kao onaj šlager pjevač u interpretaciji Dragana Nikolića u filmu „Ko to tamo peva“ Slobodana Šijana. „Šlager pevač“ je u filmu Firmom Krstić išao na audiciju na Radio Beograd. Mišo jedino nije nosio šešir.
Prije monologa za Plavi Vjesnik Mišo je već prošao određene audicije, snimio je i par relativno za ovo vrijeme senzacionalno prodanih singlova, a za šezdesete godine prošlog stoljeća Purgeri bi rekli to je prošlo „tak-tak, ni sim-ni tam“. No, imao je pozu šlager pjevača, od nekoga je taj gard pokupio mnogo prije nego je snimljen „Ko to tamao peva“. Od Plavog Vjesnika počinje njihova suradnja. Pero je znao mnogo toga o Miši iz prve ruke i pričao mi je dok smo se družili nakon posla po redakcijama gdje smo radili.
Nekoliko mjeseci nakon moga prvog intervju s Mišom održan je koncert Noć svijeća na Poljudu. Dok sam bio kod Anite i Miše u Radićevoj zbog koncerta zvao je pokojnog tada ministra obrane Gojka Šuška. Trebali su tim povodom obaviti neke razgovore i po Mišu su htjeli poslati auto i vozača. Mišo je to odbio. Znate zašto?
Tražio je helikopter. T
