ZAGREBAČKE LJETNE VEČERI

ZAGREBAČKE LJETNE VEČERI

2. srpnja, 2014.
Print Friendly, PDF & Email

kolumna-metamuzika-LN

Piše: Igor Koruga

Na sreću svih domaćih i stranih ljubitelja visokovrijedne umjetničke glazbe, u Zagrebu se napokon pojavio iznimni ljetni festival, ravan Britvićevom ZABAF-u (Zagrebačkom baroknom festivalu), započetom i završenom neočekivano i preko noći. Riječ je, naravno, o trideset i trećem, obnovljenom izdanju festivala Zagrebačke ljetne večeri, poznatom i pod imenom Večeri na Griču kojeg je, kao i spomenuti ZABAF, organizirala Koncertna direkcija Zagreb, ovoga puta uz pomoć novog umjetničkog voditelja, mladog i ambicioznog, otprije nagrađivanog pijanista, Krešimira Starčevića. Direkcija je preuzela brigu za ugledne austrijske sponzore, a Starčević je još na tiskovnoj konferenciji objasnio kako je pokušao smanjiti broj koncerata i time, poput većine odgovornih za kvalitativnu razinu čelnih europskih i svjetskih (ljetnih) festivala, ublažiti rizik od kvalitativne prosječnosti i nedovoljne posjećenosti.

Asketski početak

Da je u tome uspio, imalo se vidjeti i čuti na samome otvorenju Večeri, u petak 27. lipnja u Klovićevim dvorima, tijekom nastupa Bečkog komornog orkestra i njihovog dirigenta i solista, Stefana Vladara. On je, naime, priredio očekivano neobičnu uvodnu večer započevši festival s asketskih Pet stavaka, op. 5, Antona Weberna, izvorno skladanih 1909. za gudački kvartet. Otvoreniji i muzičkom eksperimentu skloniji dio publike, napose onaj koji se bilo kada, bilo kako i iz bilo kojeg razloga posvetio čitanju Webernovih partitura, imao je priliku (uz punu koncentraciju) uživati u sažetim, atonalitetnim, suvislo složenim invencijama, skokovima, simetrijama i zvučnim ravnotežama nedvojbeno najavangardnijeg pojedinca tzv. Druge bečke škole. Sigurno jest da je otvoreni prostor učinio svoje, progutao poneki odjek i tenziju te prirodno degradirao matematički savršeni model, kakav bi, pomislio sam, bilo najbolje čuti na moćnom računalu, s odgovarajućim softverom i zvučni(čki)m hardwareom.

U dvostrukoj ulozi

Nasuprot Webernu, ali i u suglasju s njim, obzirom na mjesto skladanja i poznate, dobro prikrivene, avangardne iskorake (KV 466, Andante) salcburškog wunderkinda, ostatak je koncerta pripao 20. koncertu za glasovir i orkestar u d-molu, KV 466 i 38. simfoniji u D-duru, KV 504, djelima napisanim u posljednjih desetak godina Mozartovog života, dakako, u Beču. U osjetljivim izvedbama, Bečki su se komornjaci opredijelili za brža tempa (posebno u slučaju glasovirskog koncerta), ali i brojne ¨trikove¨ kojima su stvorili jednoznačan dojam preciznosti, figuracijske povezanosti, logičke dorečenosti te gipkosti i protočnosti, tipičnih za svako, pa i najneuglednije Mozartovo djelo – ako takvo uopće postoji. U glasovirskom je pak koncertu, po prirodi stvari, istaknuto mjesto pripalo Stefanu Vladaru, u dvostrukoj ulozi solista i dirigenta, sa stilski primjerenim, ne suviše kićenim ni pretencioznim sviračkim umijećem, a istovremeno komunikativnim, ponajprije u odnosu na jedan od vodećih svjetskih komornih orkestara, kojeg sam vodi od 2008. Nakon Weberna, striktnog se dirigiranja Vladar latio u tumačenju Praške simfonije, između ostalog i njenog prvog stavka (Adagio – Allegro) u kojem je, nakon snažne uzlazeće dramatike, nalik onoj iz 69 taktova Masonske žalobne glazbe, KV 477, poput lajtmotiva isplivala poznata tema iz Uvertire posljednje Mozartove opere (Čarobna frula, KV 620), ali i iz Clementijeve Sonate za glasovir u B-duru, op. 24, br. 2. Furioznu završnicu Finala publika je dočekala burnim pljeskom, nažalost bez rezultata, znači glazbenog dodatka.

Vrhunski nastup Artemis kvarteta

Ipak, upravo se glazbeni dodatak činio ključnim već na idućem koncertu, Artemis kvarteta, u Crkvi Svete Katarine u ponedjeljak 30. lipnja u 21 sat; radilo se o Bachovom Preludiju u e-molu, BWV 855, ustvari o obradi za gudački kvartet. Bis je jednostavno morao biti izveden nakon četverostrukog aplauza publike, zbog vremenskih (ne)prilika stješnjene u lijepoj i nevelikoj gornjogradskoj crkvi. U programskome dijelu, Artemisovci su izveli opsežan, četverostavačni Schubertov 14. gudački kvartet u d-molu, D 810, ¨Smrt i djevojka¨, kao i sedmerostavačni 14. gudački kvartet u cis-molu, op. 131, Ludwiga van Beethovena. Činilo se da je Schubertovo djelo za nijansu više odgovaralo intuiciji kvarteta, interpretativnoj kvaliteti snažno utemeljenoj na skupnom oblikovanju zvuka, izvanserijskom osjećaju za komplementarne dionice i briljantnom timingu. Moguće je da je ovdje riječ i o osobnom ukusu, jer moram priznati da mi nikada nije palo napamet poslušati Beethovenov kvartet nakon Schubertovog, tj. naglo prekinuti uživanje u suptilnim odjecima precizno gradirane dramatike i blage tonalitetne ambivalentnosti bečkoga skladatelja (Schuberta), još uvijek, formalno gledano, čistog i profinjenog klasicističkog izdanka. Kakogod, u slučaju Artemisa, po mišljenju Krešimira Starčevića trenutno ponajboljeg svjetskog kvarteta, doista nije bilo važno o kojoj se glazbi radi. Objektivno i bez isticanja pojedinih članova kvarteta – a mogao sam štošta napisati o posve autentičnoj, neznatno istaknutoj (kako i priliči) prvoj violini, Vineti Sareiki, o prirodno usklađenom dvojniku, Gregoru Siglu, na drugoj violini, o iznimno muzikalnom i spretnom violončelistu, Eckartu Rungeu, ili, pak, o anđelu unutarnjih veza, violistu, Friedmannu Weigleu – radilo se o vrhunskom nastupu, moguće najboljem unutar cjelokupnog ovogodišnjeg festivala. Vidjet ćemo i prosuditi uskoro, do 14. srpnja, nakon još pet obećavajućih koncertnih iskustava. T

 

1 Comment so far

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<