GYPSY SWING NEDALEKO OD KUPE I STAROG MOSTA

GYPSY SWING NEDALEKO OD KUPE I STAROG MOSTA

28. srpnja, 2015.

Piše: Igor Koruga

U posljednjem sam se članku osvrnuo na prešutne kriterije današnjeg društva, na dosadu koja ga često odmiče od prave umjetnosti i na imanentnu nesklonost većine prema rekonstrukciji cjelina i otkrivanju (umjetničkih) logika i veza. Ne čudi stoga da se moderan čovjek s vremenom navikao na opće prihvaćanje ponuđenih (mu) fragmenata, ili efektnih motiva. U uskoj vezi s umjetnošću, fragmentom, fragmentiranjem i efektom prihvatio se i pojam aranžmana, odnosno sasvim određene ambalaže. Još početkom prošloga stoljeća ambalažom se, prirodno osmišljenom i pretežno oslonjenom na ritam, temu i pripadajuće varijacije, došlo i do dugo očekivanog razvoja umjetničke glazbe; do jazza naravno, koji se srećom nije udaljio od smisla intuitivnog skladanja (improvizacije), nesvodivog na puku tehniku. Novi je stil buknuo u obećanoj zemlji, na temelju ideja tamnoputih umjetnika poput Dukea Ellingtona, Counta Basiea i Charliea Parkera, koji su ga tijekom tridesetih i četrdesetih godina prošloga stoljeća, usred geneze be-bopa, uspjeli predočiti svijetu kao američku ¨ozbiljnu¨ glazbu. Pogled prema nebu i nužan senzibilitet prema američkim zbivanjima nije se baš njegovao u tadašnjoj Europi. Međutim, iznimka se pojavila na margini europskog društva, u glavi nomada Djanga Reinhardta, belgijskog gitarista, podrijetlom Roma, koji je na novonastalom umjetničkom valu 1934. godine, s violinistom Stephaneom Grappelijem vjerojatno negdje oko Pariza, utemeljio slavni kvintet Hot Club de France i razvio osebujan umjetnički stil na tragu romske glazbe, jazza i francuske moderne, nazvan gypsy jazz (ili gypsy swing). Od tada do danas Reinhardtovom su se glazbom nadahnjivalil mnogi zbiljski gitaristički virtuozi, a trojica od njih – Josef Wawau Adler, Robin Nolan i Damir Kukuruzović – bila su viđena i poslušana na završnom koncertu ovogodišnjeg Siscia Open Jazz&Blues festivala, u subotu 25. srpnja u prepunom i prevrućem sisačkom Domu kulture, ili Kristalnoj Kocki Vedrine.

U dvostrukoj ulozi

Prezentacija smještanja ideja u čim skladniji okvir, kalup, ili već spomenutu ambalažu, odvila se tako, nedaleko od rijeke Kupe i Staroga mosta, u idealu sviračkog viteštva trojice iskusnih gitarista iznimne mentalne i fizičke kondicije. Svatko od njih, generacijski bliskih, otkrio se i kao umjetnik kroz čiji je život već puno toga prošlo, ali i kao revnosni radnik koji je dugogodišnjim i promišljenim, napornim vježbanjem, uz pomoć bogomdanog talenta, stekao zavidnu mehaničku gipkost. U tom je smislu prednjačio Damir Kukuruzović – u nezahvalnoj, dvostrukoj ulozi jednog od trojice solista i jedinog vođe pratećeg tročlanog Django Groupa – kojem se u brzini sviranja i količini iznesenih ideja ni u kojem trenutku nije približio niti jedan gostujući glazbenik. Brzine i oštrine nije nedostajalo niti Robinu Nolanu, dugoročno gledajući, tehnički najkvalitetnije postavljenom gitaristu s izraženim harmonijskim pristupom te zanimljivom i doradivom melodijskom logikom. Ritam i tempo mu, kao ni Kukuruzoviću, nisu predstavljali nikakav problem, jer je eventualna kolebanja, u pravilu prema naprijed, dakle na brže, slušateljstvo prepoznalo kao vrlo poticajno, barem nakon iduće, adekvatno produljene dobe (note).

Stremeći prema idealu

U doživotno inspirativnoj potrazi za ljepotom i ljubavlju (prema glazbi), stilski od minimalizma do kiča, za nijansu se najbolje snašao Josef Wawau Adler. On je svakom umjetničkom subjektu uspio podariti čvrsto uporište u kontekstu pojedinog dijela (skladbe), dominantano i smiono, s nesvakidašnjom maštom i ponekim citatom kojeg je, pak, kao sekundarnu improvizacijsku temu nerijetko i nenamjerno preuzeo i sam Robin Nolan. Njemački se Sint nije dao smesti ni u karakterističnoj (mađarskoj) harmonijskoj skici standarda Danube, čiju je osjetljivost mudro zaobišao melodijskom improvizacijom. Stremeći prema idealu, Adler se uspio i minimalistički provlačiti kroz maksimalno proširene ritamsko-harmonijske obrasce Kukuruzovića i Nolana, tvoreći pritom suptilne polifone strukture s tenzijama i razrješenjima. Posljednji, ali ne i manje važan moment, koji je deklarirao sveobuhvatnost Kukuruzovićevog organizacijskog umijeća, kao i širinu festivala te žanrovsku otvorenost prema mogućoj sintezi folklora i gypsy swinga, bio je vezan uz nastup članica ženskog vokalnog ansambla Lađarice. I premda su se kao pratnja uspjele uklopiti u donekle prilagođene skladbe, u samostalnom izdanju nisu više nego tek podsjetile prisutnu publiku na istovremeno priređeni omiški festival dalmatinskih klapa.T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code