JAZZ JESEN U MALOM LISINSKOM

JAZZ JESEN U MALOM LISINSKOM

25. listopada, 2013.
Print Friendly, PDF & Email

Piše: Igor Koruga

U korist društva i ničeg drugog, jazz se odavno utemeljio kao umjetnička, glazbena kategorija te je od vremena svog nastanka prošao mnoge razvojne obrasce, češće harmonijske i improvizacijske, a rijeđe ritamske kojima se, u konačnici, i definirao. Današnje dosege jazza teško je mjeriti, deltu stilova čak i nabrojati, no činjenica jest da se u posljednjih četrdesetak godina nije dogodilo ništa ključno što bi epohalno preusmjerilo novu generaciju glazbenika, a time i njihovih sljedbenika. Možda je posljednji veći inovator bio rano preminuli John Coltrane koji je improvizirajući naišao na neuvriježene intervale (male sekste), a kojima se, u zrcalnim manipulacijama, i dalje koriste mnogi današnji (posebno američki) jazzeri. U potrazi za novim izrazom neki su glazbenici zašli u minimalistička i dodekafonska polja moderne zapadnoeuropske ozbiljne glazbe, neki u serijalizam i elektroniku ustanovivši tako nove tematske pojmove, odnosno estetičke kategorije, dok se zamjetan dio opredijelio za tradicionalne, mahom arhaične etno elemente.

 

Kvartet i Trio

 

Dvojica glazbenika, oba pijanista i skladatelja, iz opisanog umjetničkog kruga, s posve različitim zvukom i pristupom, predstavili su se ovoga tjedna u Malom Lisinskom na četverodnevnom jazz festivalu Jazz.hr/jesen 2013. Kvartet hvaljenog, klasično obrazovanog kubanskog violista i pijanista Aruána Ortiza nastupio je u utorak navečer, 22. listopada u 20 sati, dok je dan poslije na istome mjestu i u isto vrijeme spremno publiku dočekao Trio Vijaya Iyera, samoukog (indijsko) američkog glazbenika koji se početkom devedesetih sa svojim nesvakidašnjim umjetničkim porukama i vizijama, a nakon prekida socijalno neosjetljive znanstvene karijere teorijskog fizičara, odlučio uključiti u svijet jazza. Da je Iyer u dosadašnjem naumu i uspio svjedoče barem brojne nagrade poput one Međunarodne udruge jazz novinara koja ga je 2010. proglasila umjetnikom godine, a 2012. i 2013. i najboljim jazz pijanistom te uglednog časopisa DownBeat koji mu je 2012. godine dodijelio, osobno, vodeće mjesto u kategorijama najboljeg pijanista, umjetnika, kao lideru Vijay Iyer Trija nagradu u kategoriji jazz trija i njegovom CD-u poticajnog naslova Accelerando naslov jazz albuma godine.

 

Pravilnosti Fibonaccijeva niza

 

I dok se Ortizov pristup uglavnom oslonjao na promišljene i prekompleksne improvizacijske vještine, (pre)tenzične intervale, sebičnoj vezi s vrsnim gitaristom Rezom Abbasijem i, na štetu svačijeg uha, egzaltiranu i neumjerenu ritam sekciju (ponajprije na bubnjara Erica McPhersona, jedinog s praznim notnim stalkom), Iyer se, vođen istančanom i uravnoteženom istočnjačkom prirodom i s velikom zapadnjačkom glazbenom (Michael Jackson, Prince, Sting, Run DMC, Public Enemy, Herbie Hancock, Wynton Marsalis, Miles Davis, John Coltrane, Duke Ellington, Bud Powell, Thelonious Monk, Erik Satie, Claude Debussy, Karlheinz Stockhausen…) i inom erudicijom, idejno i svirački nametnuo izvornoj postavi trija, Stephanu Crumpu na kontrabasu i Marcusu Gilmoreu na bubnju, obračajući im se u suptilno ugođenim, poliritmičkim strukturama, često zasnovanim na pravilnostima Fibonaccijeva niza kojega je, uzgred rečeno, Iyer kao učeni matematičar i fizičar u cijelosti i shvatio.

 

Kubanac je, nadalje, iza koncertnog klavira i obližnjih orgulja, koje je doduše koristio u svega par taktova predzadnje skladbe, zvučao uglavnom suzdržano, više u ulozi dirigenta, ispravno pijanistički postiran, čak i u rijetkim naletima predimenzioniranih clustera, odsviranih laktovima. Nasuprot njemu, Iyer je, porijeklom Indijac, bio suviše primaknut klaviru, ujedno i odmaknut od manuala, ostavivši tako dojam djeteta koje se igra i uvelike istražuje povezana suzvučja, prirodno, lijevom rukom. Prstima desne ruke, svirajući smisleno ¨u tipke¨, Iyer je pažljivo oblikovao improvizacijske figure te ih po želji estetski definirao, činilo se, nasumce odabranim ritamskim modovima. Koji puta bi se najljepša figura unisono preslikala i na liniju kontrabasa te u repetitivnoj formi, po volji publike, protegnula do posljednjega takta. Oba su umjetnika uz skladbe sa svojih posljednjih albuma predstavila i novi materijal: Ortiz skladbe posvećene Donu Cherryju (Open & Close) i arhitekturi grada New Yorka (The Arabesque – Geometrical Rose), a Iyer jednu bez posvete (Break Stuff) i drugu, posvećenu prijatelju Robertu Hoodu (Hood). Obojica su također bili ispraćeni srdačnim pljeskom publike, nevažno da li naučenim ili iskrenim, te nakon formalnog dijela pozvani na bis.

 

Ima nade

 

Dakle, za budućnost jazza i njegovu institucionalizaciju ima nade. U usporedbi i suglasju s ozbiljnom, klasičnom glazbom, ima nade i za promjene, po željama onih koji štuju načelo ugode (estetike) i onih koji sklonih načelu realnosti (konstrukcije). Vjerujem da tijekom pisanja nisam uspio sakriti svoje (trenutno) opredjeljenje; bilo bi to možda poželjno u formi osvrta, ali i protivno mojoj prirodi. Stoga, na koncu ću rado istaknuti i rječju promaknuti ljudska i umjetnička stremljenja Vijara Iyera, izvaninstitucionalno obrazovanog, znatiželjnog i maštovitog, otvorenog prema svijetu i vremenu u kojem živi, egzaktno usmjerenog prema novom i autentičnom izričaju, uvijek onom čiji se misaoni oblik, bez prilagodbe, nikada ne bi mogao izvesti. T

3 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<