BRAĆA PHILIPS SU NAJBOLJA SVJETSKA VIOLINSKO-VIOLSKA KOMBINACIJA

BRAĆA PHILIPS SU NAJBOLJA SVJETSKA VIOLINSKO-VIOLSKA KOMBINACIJA

4. ožujka, 2017.

 

 

Piše: Igor Koruga

Osjećaj za sklad i mjeru oduvijek je bio najvrijedniji ljudski dar. Između ostalog, taj se dar smatrao ključnim u pogledu estetike koja se, određena filozofijom i ideologijom – barem kada je o glazbi i glazbenome djelu riječ – uvijek nastojala emancipirati kao svoja i ¨objektivna¨. S objektivnom su se estetičkom procjenom bavili mnogi kritičari, nesigurni i suglasni u jednom: da je za objektivnu procjenu bio (i ostao) presudan čin tumačenja, ili umjetničke interpretacije. Nasuprot kritici, skladatelji su, kao oni najkreativniji u umjetničkoj igri, značaj interpretacije uglavnom negirali i svodili na nebitno, držeći pritom da je samo neposredno stvaralačko iskustvo nužno za donošenje makar kakvog ozbiljnijeg i relevantnijeg suda. Stoga je, nasuprot estetičkom idealizmu puritanaca u kojem je fenomen djela obično bivao pretjeran, dakle i neovisan o samome autoru i okolnostima nastanka te o bilo kakvoj interpretaciji, stajao i estetski relativizam koji je, posve prirodno i razumljivo, upozoravao na proizvoljnost ukusa publike, odnosno na njezino (ne)predvidljivo usvajanje, ili percepciju. Kao iskaz, dakle i kao artikulirano ostvarenje, svako je relevantno umjetničko djelo – da bi to uopće bilo – moralo imati i imanentnu vrstu neporecive dubinske vrijednosti koja je u svakom slučaju jamčila čvrsto utemeljene vrijednosne elemente. Njih su brojni skladatelji, kao prvi i najstroži kritičari vlastitih djela, bili potpuno svjesni, no bilo je i onih skeptični(ji)h čiji je život bio obilježen nemirom, pretjeranom samokritičnošću i nesigurnošću u vrijednosni apsolut, poput Johannesa Brahmsa (1833-1897), kojeg su povjesničari primarno obilježili kao komornog skladatelja, premda njegova djela s kojima se na koncertnim pozornicama ovoga doba najčešće potvrđivao nisu bili gudački kvarteti i kvinteti, već simfonije i vrsni Njemački rekvijem.

Pravi izbor

Stranu povjesničara podržali su i članovi Zagrebačkog kvarteta koji su Brahmsove komorne uspješnice iskoristili za tumačenje, ovoga utorka 28. veljače 2017. godine, na petom koncertu iz ovosezonskog ciklusa Zagrebački kvartet @ HGZ, održanom u gotovo ispunjenoj velikoj koncertnoj dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda. Cjelovečernji program uokvirili su dvjema virtuoznim djelima: četverostavačnim Gudačkim kvartetom u c-molu, op. 51, br. 1, i jednakim po broju stavaka Glasovirskim kvintetom u f-molu, op. 34, u kojem se u solističkoj ulozi odlično snašao poznati hrvatski pijanist i jedan od najdarovitijih glazbenika svoje generacije, Petar Klasan (1992). Kao dobitnik brojnih nagrada na državnim i međunarodnim natjecanjima i kao iskreni prijatelj Zagrebačkog kvarteta te kao komorni kolega prvog violinista Marina Marasa (1990) Klasan je bio pravi izbor za romantičarsko oblikovanje opsežnijeg Brahmsovog uradka. Složni su glazbenici svojom izvedbom uspjeli naglasiti Brahmsov napredak u korištenju klasičnih formi, proizašlih iz sažetih motivičkih uzoraka i, recimo tako, ideje uzlaznog i silaznog polutona. Ljepotom izvedbene gudačke zahtjevnosti članovi kvarteta kompetentno su opisali i osobite tehnike Brahmsovih tematskih transformacija, pri kojima su teme zadržavale svoj osnovni oblik, mijenjajući tijekom vremena ozračje i karakter. Odvažnost u harmonijskom i dramatskom smislu pokazala se najistaknutijom upravo u iznesenom glasovirsko-kvintetskom Brahmsovom aranžmanu, proizašlom iz prvotne inačice Gudačkog kvinteta s dva violončela, odnosno iz slijedeće, uobličene u Sonatu za dva klavira.

Bez dvojbe

Mirnoća i sabranost, što ni u jednom trenutku nije bilo jednostavno s obzirom na to da se radilo o još jednom zvukovno napetom, dramatičnom i motivički zbijenom djelu, vladala je i u prvom djelu koncerta, u zvučnom prikazu prvog Gudačkog kvarteta u c-molu, iz opusa broj 51, u kojem su ponajprije violinist i violončelist, dakle Maras i Jordan, pokazali virtuozne domete te neobičnu izvedbeno-tehničku domišljatost. Međutim, bilo bi površno ne spomenuti činjenicu da su procesu kontinuiranog razvoja (organski ujedinjenog) djela i nepogrešivo deriviranih motivičkih ideja te izvorno sukladnih stavačnih tema jednako doprinijela i braća Philips, bez dvojbe ponajbolja svjetska violinsko-violska glazbenička kombinacija. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code