Povjesničari i istraživači Domovinskog rata također ga povezuju s radom lokalnih ratnih i kriznih štabova na području Ravnih kotara, i to upravo u razdobljima kada su na tim prostorima počinjeni neki od najtežih zločina, poput masovnog pokolja civila i branitelja u Škabrnji i Nadinu
Napisao: Mladen Pavković
„Nije Štrbac jedini koji nije, a trebao je sjesti na optuženičku klupu. Umjesto da bude procesuiran, mi ga još nagrađujemo hrvatskom mirovinom! Koliko još takvih ima?“, upitao se Marko Miljanić, legendarni zapovjednik obrane Škabrnja.
Naime, ime Save Štrbca, nekadašnjeg zadarskog i benkovačkog suca, a potom jednog od ključnih aktera pobune protiv Republike Hrvatske, ponovno aktualizira rasprave o nekažnjenim dužnosnicima paradržavnih struktura. Danas direktor Dokumentaciono-informacionog centra Veritas sa sjedištem u Beogradu, Štrbac u Hrvatskoj slovi za jednog od glavnih kreatora medijske i pravne propagande protiv hrvatske države. No, izvan sfere javnih istupa, ključni razlozi zbog kojih pravni stručnjaci i udruge proizašle iz Domovinskog rata traže njegovo procesuiranje leže u njegovoj visokoj institucionalnoj i operativnoj ulozi unutar struktura samoproglašene Republike Srpske Krajine.
Ministar informiranja
Savo Štrbac nije bio tek pasivni promatrač zbivanja, već dio samog vrha političkog i upravnog aparata pobunjenih Srba. Obnašao je dužnost tajnika takozvane Vlade RSK, a pred sam kraj rata i funkciju ministra informiranja. S te pozicije Štrbac je izravno sudjelovao u funkcioniranju i održavanju režima koji je izgrađen na temeljima etničkog čišćenja, ubojstava, pljačke i sustavnog protjerivanja nesrpskog stanovništva. Povjesničari i istraživači Domovinskog rata također ga povezuju s radom lokalnih ratnih i kriznih štabova na području Ravnih kotara, i to upravo u razdobljima kada su na tim prostorima počinjeni neki od najtežih zločina, poput masovnog pokolja civila i branitelja u Škabrnji i Nadinu.
Od 1993. Štrbac se nalazio na čelu Komisije RSK za razmjenu zarobljenika, a upravo ta funkcija nosi najveći teret potencijalne zapovjedne i institucionalne odgovornosti. Kao predsjednik tijela koje je odlučivalo o sudbinama zarobljenih hrvatskih branitelja i civila, Štrbac je morao imati detaljna, svakodnevna saznanja o lokacijama i postojanju ilegalnih logora na okupiranom području, sustavnom zlostavljanju, mučenju i ubojstvima zatočenika te o identitetu osoba koje su upravljale tim objektima. Kritičari ističu da prema međunarodnom pravu skrivanje informacija o sudbinama nestalih i pasivno promatranje nehumanog postupanja sa zarobljenicima povlači izravnu kaznenu odgovornost.
Iz hrvatske perspektive, Štrpčevo djelovanje opisuje se kao integralni dio udruženog zločinačkog poduhvata usmjerenog na rušenje ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske i stvaranje takozvane Velike Srbije. Nakon sloma paradržave u oslobodilačkoj operaciji Oluja, Štrbac u Beogradu osniva centar Veritas. Kroz rad tog centra optužuje ga se za nastavak informacijskog rata, odnosno plasiranje selektivnih podataka, preuveličavanje srpskih gubitaka te manipulaciju žrtvama s ciljem kriminalizacije obrambenih operacija Hrvatske vojske. Poznato je da je upravo Veritas godinama opskrbljivao Haaško tužiteljstvo dokumentacijom u procesima protiv hrvatskih generala.
Ozakonio zločine
Dok pravna država po pitanju njegova procesuiranja godinama tapka u mjestu, javnost dodatno iritira činjenica da Savo Štrbac danas uredno prima mirovinu iz proračuna Republike Hrvatske. Mirovina mu je dodijeljena na temelju godina radnog staža koje je prije rata ostvario u hrvatskom pravosuđu, istom onom pravosuđu i državi koje je kasnije oružanom pobunom nastojao uništiti. Pitanje odgovornosti Save Štrpca ostaje jedan od najvećih simbola neprocesuiranih političkih i institucionalnih vođa pobune, čija odgovornost ne leži nužno u povlačenju okidača, već u organizaciji i održavanju sustava koji je te zločine omogućio i ozakonio. T
