Njegovi su daleki preci primili pravoslavlje iz čisto egzistencijalnih razloga. Učinili su to zbog dobivanja posjeda u šibenskom zaleđu. Te je posjede u to vrijeme dodjeljivala pravoslavna crkva. Nikada u tim objašnjenjima nije koristio kategoriju etničke pripadnosti za svrstavanje na jednu stranu. Sebe je ponajprije definirao kroz pripadnost rodnom Šibeniku, Dalmaciji i Zagrebu.
Agresivna matrica kasnijeg iskorištavanja vidljiva je i u slučaju Nikole Tesle. Slučaj služi za jeftino skupljanje političkih bodova. Političke strukture u Beogradu i njihovi zagrebački trgovački partneri poput Pupovca uporno pokušavaju sabiti Teslin genijalni um i nadnacionalni identitet u jednodimenzionalni etnički kalup
Napisao: Mladen Pavković
Pokušaji etničkog etiketiranja kantautora Arsena Dedića izazvali su val ogorčenja u javnosti. Srpsko narodno vijeće pod vodstvom Milorada Pupovca uvrstilo ga je u publikaciju “100 znamenitih Srba u Hrvatskoj”. Javni prostor i društvene mreže ispunili su se optužbama za političko lešinarenje. Komentari upozoravaju na grubo iskrivljavanje povijesnih činjenica. Kritičari naglašavaju da se Arsen za života izjašnjavao isključivo kao Šibenčanin, građanin svijeta i umjetnik. Prebrojavanje krvnih zrnaca bilo mu je potpuno strano i gadljivo. Njegovo pretvaranje u “svjesnog Srbina” nakon smrti čisti je čin ideološke otimačine. To je ujedno i bezobrazna manipulacija.
Govorio je otvoreno
Arsen Dedić nikada u svojim brojnim intervjuima nije izjavio da je Srbin. Svoje djelovanje nikada nije vezao uz politiku te zajednice. O svom je mješovitom podrijetlu uvijek govorio potpuno otvoreno. Koristio je jasan povijesni i lokalni okvir. Taj je okvir bio posve lišen nacionalne retorike. Naglašavao je da ga je rodila majka Veronika Mišković, Hrvatica i katolkinja. Otac Jovan bio je pravoslavne vjeroispovijesti. Pritom je sam Arsen pojasnio obiteljsku povijest. Njegovi su daleki preci primili pravoslavlje iz čisto egzistencijalnih razloga. Učinili su to zbog dobivanja posjeda u šibenskom zaleđu. Te je posjede u to vrijeme dodjeljivala pravoslavna crkva. Nikada u tim objašnjenjima nije koristio kategoriju etničke pripadnosti za svrstavanje na jednu stranu. Sebe je ponajprije definirao kroz pripadnost rodnom Šibeniku, Dalmaciji i Zagrebu. U Zagrebu je proživio većinu života. Njegovo javno izražavanje i cjelokupno stvaralaštvo bili su duboko ukorijenjeni u hrvatsku kulturu. U vrijeme Domovinskog rata napisao je i uglazbio nekoliko zapaženih domoljubnih pjesama. Ujedno je jedan od izvođača legendarne pjesme “Moja domovina”. Time je trajno i nedvosmisleno potvrdio svoju privrženost i ljubav prema zemlji u kojoj je stvarao.
Gotovo identična, agresivna matrica kasnijeg iskorištavanja vidljiva je i u slučaju Nikole Tesle. Slučaj služi za jeftino skupljanje političkih bodova. Političke strukture u Beogradu i njihovi zagrebački trgovački partneri poput Pupovca uporno pokušavaju sabiti Teslin genijalni um i nadnacionalni identitet u jednodimenzionalni etnički kalup. Oni potpuno brišu i ignoriraju geografski, kulturni i domovinski okvir njegova života. Teslini pravoslavni korijeni povijesno su nesporni. Ipak, on je rođen, odrastao i školovao se u Smiljanu i Gospiću. To je unutar hrvatskog povijesnog i geografskog prostora. Taj ga je prostor trajno oblikovao. On je neraskidivi dio te baštine. Sam Tesla je najbolje začepio usta svim budućim manipulatorima. U svom čuvenom telegramu iz 1936. jasno je i nedvosmisleno poručio da se jednako ponosi svojim srpskim rodom i svojom hrvatskom domovinom. Međutim, današnja etnobiznis-mašinerija svjesno cenzurira i prešućuje tu njegovu privrženost domovini. Nastoje od genijalnog znanstvenika i građanina svijeta napraviti obično oružje. On je na kraju postao američki državljanin. Danas ga koriste za regionalna prepucavanja i nametanje nacionalističkih priča.
Autori i urednici ove publikacije ponudili su posve drukčije tumačenje na službenom predstavljanju knjige. Predvode ih povjesničari Ivo Goldstein i Tvrtko Jakovina. Iz njihove perspektive, uvrštavanje ovih velikana predstavlja pokušaj suprotnom predrasudama i ocrnjivanju. Goldstein ističe kako je doprinos osoba srpskog podrijetla hrvatskom društvu bio izrazito pozitivan. Smatra da mu se danas ne pridaje dovoljno pozornosti. Jakovina projekt ocjenjuje kao “prosvjetljenje”. Ono navodno omogućuje bolji pogled na samu Hrvatsku kroz doprinos njezinih građana. Pupovac je pak naglasio da povijest Srba u Hrvatskoj ima znatno širu i dublju dimenziju. Ona se ne smije svesti samo na ratne devedesete. Ipak, javnost prepoznaje stvarnu pozadinu ove priči. Podatak da su Dedić i Tesla bili Srbi zapravo je jedino važno samom Goldsteinu i Pupovcu. Njima te etikete služe kao politički alat za skretanje pozornosti. Kritičari unutar povijesne znanosti i šire javnosti odgovaraju na ove teze. Pod paravanom “prosvjetljenja” zapravo se provodi agresivno sužavanje. Ono potpuno ignorira osobne izbore i osjećaje pripadnosti samih aktera. Pretvara ih u političke simbole bez njihova pristanka. Povijesna je i civilizacijska činjenica da ni Goldstein, a još manje Pupovac, ne mogu ni u kojem slučaju ni blizu ovim velikanima. Ne mogu blizu ni njihovoj ostavštini. To ih ipak ne sprječava da se kite tuđim perjem.
Etničke tablice
U cijelom ovom apsurdu, povijest i stvarnost nude i gorku zamjenu uloga. Istinski građani svijeta i umjetnici poput Arsena danas se nasilno guraju u etničke registre. Oni su u ključnim povijesnim trenucima i tijekom Domovinskog rata pjesmom i djelom stajali uz svoju zemlju. S druge strane svjedočimo suprotnim pojavama. Pojedini političari i javne osobe deklariraju se kao Hrvati. Svojim djelovanjem i politikom u tom istom ratu i nakon njega pokazali su se kao veći “Srbi” od samih Srba. Činili su to svojim političkim trgovinama. Povlačili su poteze koji su išli izravno na ruku agresorskoj politici i destabilizaciji vlastite domovine. Ti su domaći akteri učinili više za interese onih koji su Hrvatsku komadali nego mnogi koji su protiv nje otvoreno ratovali. To je vrhunac licemjerja ovo vremenskog etnobiznisa. Stvarni domoljubi mješovitih korijena postaju plijen političkih popisa. Stvarni izdajnici i trgovci vlastitim narodom skrivaju se iza velikih nacionalnih fraza.
Ovakva praksa otvara i ozbiljna pravna pitanja o zaštiti dostojanstva, časti i kasnijeg ugleda preminulih osoba. Pravni sustavi suočavaju se s granicama slobode izražavanja. Ipak, zakonski mehanizmi poput zaštite prava na osobnost jasno propisuju pravila. Nečiji identitet ne smije se izvrgavati manipulacijama. Ne smije se iskrivljavati suprotno onome kako je ta osoba živjela. U slučaju umjetnika, moralna autorska prava ostaju neotuđiva i nakon smrti. To užim obiteljima i zakonskim nasljednicima daje legitimno pravo za djelovanje. Oni mogu sudskim putem i tužbama za povredu ugleda štititi uspomenu na svoje pokojne. Nečiji život i djelo nasilno se guraju u politički i nacionalno obojene popise. Autor za života njima nikada nije pripadao. To je grubi nasrtaj na obiteljsko nasljeđe i cjelovitost same osobe.
Upravo zato reakcije javnosti s potpunim pravom razotkrivaju golemo licemjerje cijele situacije. Ovo agresivno razvrstavanje u etničke tablice i crtanje novih identiteta događa se isključivo pod jednim uvjetom. Ono se provodi onda kada ti velikani više ne mogu sami ustati. Ne mogu sami reći tko su i što su. Ni Dedić ni Tesla za života nisu se uklapali u uske, isključive i parazitske okvire sadašnjih političkih trgovaca nacionalnošću. Javnost ove poteze opravdano odbacuje. Smatra ih nasilnim svojatanjem, sužavanjem i politizacijom nasljeđa ljudi koji su svojom genijalnošću, radom i umjetnošću nadilazili sve nametnute nacionalne barijere i političke torove. T
