KOLUMNA METAMUZIKA

CARLA BLEY U ZKM-u

8. lipnja, 2014.

Piše: Igor Koruga

Nakon iznimno posjećenih nastupa Cassandre Wilson u Velikom Lisinskom i Amire Medunjanin ZeKaeM-u, deseti se Vip Zagreb Jazz Festival 2014 nastavio, petoga lipnja u 20 sati u srcu Zagreba, još jednom u ZeKaeM-u, nedaleko oživljenog Cvjetnog trga i osamnaestog izdanja svjetskog uličnog festivala C´est Is The Best. Tamo je, ne na uličnom festivalu već u kazalištu mladih, nastupila legendarna američka klaviristica, orguljašica, skladateljica, aranžerka i voditeljica jazz-orkestra, Carla Bley, s basistom Steveom Swallowom i britanskim sopran i tenor-saksofonistom Andyjem Sheppardom, dakle u formi jazz trija. U toj postavi, ili u sličnim, ponajprije mislim na duet sa Swallowom, sedamdesetosmogodišnja je Bley provela posljednjih dvadesetak godina, pa i više (Swallow), koncertirajući po cijelome svijetu i predstavljajući glazbeno-umjetničku retrospektivu svoje duge i plodne karijere. Sličnim se programom ova samouka američka umjetnica, od 2012. godine i počasna doktorica znanosti Sveučilišta u Toulouseu, predstavila brojnim zagrebačkim posjetiteljima i fanovima, uglavnom pristašama komornijeg jazza, zapisanog, tj. unaprijed definiranog.

U skladu i neskladu

Dvosatni nastup trija započeo je s trodijelnom skladbom Wildlife, po opsegu i žanru moguće i suitom, sastavljenom od bizarno naslovljenih stavaka/dijelova: Horns, Paws Without Claws i Sex With Birds.  U specifičnomm i nostalgičnom (pri)zvuku, podređenom (i) fizičkim mogućnostima Trija, s istaknutim saksofonom i peterožičanim basom, odnosno bariton gitarom, te s potisnutim i harmonijski ustrojenim klavirom, Carla Bley se mogla osjećati i pomalo monkovski,  no za takvošto je ipak trebalo malo više solističkih (desnoručnih) linija; asketskih i okretnih, često provokativnih u najpozitivnijem smislu te riječi. Nedostajalo je, pomislio sam, i slobodnih tonskih matrica, primjećenih djelomično u modulacijama i strogo izvedenim prohodima, što je bilo u skladu s aranžerskim umijećem, ali i neskladu s umjetničkim stasanjem Carle Bley, koja je tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća boravila u društvu bivšeg supruga Paula Bleya, Ornettea Colemana, Michaela Mantlera (također bivšeg supruga), Jimmyja Giuffreja, Dona Cherryja, Paula Hainesa, Stevea Lacyja i ostalih predvodnika i utemeljitelja tada avangardne free-jazz i elektro-fusion scene. Vjerujem da je jasno da ovdje bodrim vlastito glazbeno opredjeljenje te da ne kopkam nepotrebno po finesama precizno utemeljnog stila kojeg je, uzgred rečeno, primijetio i Manfred Eicher, producent i utemeljitelj kultne izdavačke kuće ECM za koju je pak Bley snimila svoj posljednji CD Trios.

The Girl Who Cried Champagne

Nasuprot voditeljici sastava, Sheppard i Swallow su se u glavnijim ulogama savršeno snalazili i dopunjavali međusobno, ali i s klavirom (Swallow posebno), intuitivno i, kako kritika kaže – telepatski. U skladbama Rut i Healing Tricycle, pod saksofonskim su linijama bile presudno važne gipke ritamsko-harmonijske strukture basa i klavira (obzirom na izostanak udaraljki), naoko spontane i intuitivne. Bilo ih je, naime, zabavno slušati hineći da glazbenici nemaju pred sobom precizno ispisane kajdanke. Najnovija skladba Potación de guaya donijela je pred kraj sa sobom tugu, zamaskiranu pićem, španjolskim jezikom i dirljivim, kontemplativnim klavirskim solom. Sukladno početku, vremešni su glazbenici intonirali i konac nastupa s opsežnom, trodjelnom, autobiografskom suitom iz 1986. godine, The Girl Who Cried Champagne. Publika je tad već počela pokazivati simptome nestrpljivosti, ograničene koncentracije i nesklonosti misaono postupnijoj vrsti zabave. Pljeskom između stavaka nekolicina se unaprijed htjela zahvaliti glazbenicima u nadi što skorijega kraja koncerta i želj(e)nog susreta sa spasonosnim mobitelima te sa ¨životno važnim¨ virtualnim sadržajima iz sve neugodnije i sve ubrzanije svakodnevice.

Srednji put

Shvatio sam naposlijetku, barem mi se tako činilo, i smisao sve te umjerenosti i melankoličnosti, točnosti komunikacije i zvučne poroznosti, guste palete akorda i gibljivog ritma, dakle zvučnog temelja Carla Bley Trija, naglašenog u gotovo svakom taktu. On je, kao takav, poslužio definiciji tobožnjeg onostranog Bley-Swallow-Sheppardovskog svijeta, po mjeri i želji brojnih, sa svemogućom percepcijom; čistom i nečistom, svijetlom i tamnom, zbiljskom i metaforičkom, oprečnom i životnom. Stilski gledano, ne posve objektivno, Blay je, svjesna odmaka od slušno neugodnih ekstrema u kojima suština svake glazbe, zapravo, (pro)nalazi izraz i svoj istinski sadržaj, uspjela pomiriti umjetnost i komercijalni efekt. Na taj se način sa svojim suradnicima opredijelila za ¨srednji put¨, po Arnoldu Schönbergu, ¨onaj koji sigurno ne vodi u Rim¨, ali onaj koji je sigurno ugodniji za život. Doduše, u okolici u kojoj je potrebno malo prilagodbe, nešto više znanja, par istomišljenika i aranžerski dar. Svega pomalo, pa i problema. Ima i u tome nešto.