27. MUZIČKI BIENNALE U ZAGREBU

27. MUZIČKI BIENNALE U ZAGREBU

8. travnja, 2013.
Print Friendly, PDF & Email

 

Piše: Igor Koruga

Ovoga vikenda započeo je 27. Muzički biennale u Zagrebu, naš ugledni festival suvremene glazbe s dugom, ponekad teškom i bespoštednom, pedesetdvogodišnjom tradicijom i redovito zapaženim djelovanjem unutar domaćih i svjetskih glazbeno-umjetničkih krugova. Uz izvornu biennalsku platformu – umjetnost koja razumije vrijeme – ove se godine (dvo)smjerno istaknula i programska okosnica – EU INSIDE/OUTSIDE. Umjetničko vodstvo na čelu s Krešimirom Seletkovićem uspješno se poigralo i brojevima pa je na popodnevnom INSIDE EU koncertu, u subotu 13. travnja, nimalo slučajno najavilo 7 praizvedbi, 7 hrvatskih autora (Srećko Bradić, Dalibor Bukvić, Sanja Drakulić, Vjekoslav Nježić, Berislav Šipuš, Zlatko Tanodi, Mladen Tarbuk), u trajanju od po 7 minuta, za septet. Simboliku valja prepoznati u zbroju sedmica, tj. broju budućih EU članica, nadamo se, sa skoro prihvaćenom Hrvatskom. Unutar 8 dana planski bi se trebalo izvesti preko 30 predstava s počecima od podneva do ponoći, više tiskovnih konferencija i druženja s umjetnicima u obliku Artist talka u kafiću &TD-a kao i predavanja u HNK-u.

Debussyjeve zvučne slike

Čast otvorenja, u subotu 6. travnja oko 20 sati u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, pripala je dvojici mladih pijanista, Andreyu Gugninu (1987, Moskva) i Vadymu Kholodenku (1986, Kijev), suvremenom baletnom umjetniku i koreografu Edwardu Clugu (1973, Beius, Rumunjska) te odabranim baletnim solistima iz HNK-ovog ansambla. U obradbi za dva klavira i baletni ansambl najprije je iznenadila koreografski precizna, minimalistički intonirana praizvedba Debussyjevih kasnih kavirskih djela – Šest antičkih epigrafa / Six Épigraphes antiques i U bijelome i crnome / En blanc et noir, izvorno napisanih za klavir četveroručno. Potaknut eksperimentalnim prizvukom Debussyjevog klavira, Clug je došao do jednostavnog rješenja bijele pravokutne pozornice i ujednačeno kostimiranih plesača čiji su pokreti odudarali od onih živih, ljudskih, asocirajući na odgovarajuće eksperimentalno, lomno gibanje lutaka. Pojedinci, parovi te u konačnici i grupe plesača tako su se poput mobilnih slogova u računalnim igricama spajali i pretapali u skladne prostorne modele, impresije, proizlazeće iz avangardnih Debussyjevih zvučnih slika.

Posvećenje proljeća

Posvećenje proljeća bilo je možda jednostavnije uprizoriti, budući da se radilo o baletu čija je klavirska inačica bila poznata i zvučno zapisana (npr. Naxos, 8.553386), a osnovni je koreografski rukopis bio oslonjen na onaj praizvedbeni, pariški, od prije točno 100 godina. Clug je, naime, namjerno izbjegao kasnije interpretacije, recimo, Mauricea Béjarta i Pine Bausch, priklonivši se izvornoj energičnoj platformi Vaclava Nižinskog, bitnoj za razvoj modernog plesa. Ideja rumenih obraza, dugih pletenica i naglašenih brada protagonista asocirala je na plemenski kodeks i simboliku drevnih ruskih priča, pa se logično i nastavila s izbijeljenim licima i tijelima po uzoru na japanski butoh i njegova tvorca Tatsumija Hijikatua. Plastičnost odrezanih, grubih i primitivnih, ali vrlo efektnih pokreta najednom je prekinuo snažan element vode koji je – masom i padom sa stropa pozornice – izazvao šok, a plesni je kazališni prostor u hipu pretvorio u neumoljivu ekspresiju ćudi prirode, odgovarajuću drevnom plemenu koje prema paganskoj (predkršćanskoj) ruskoj legendi ritualno žrtvuje mladu nevinu djevojku uspostavljajući tako poredak u zajednici i vraćajući plodnost Zemlji. Clug je uspio, uz podršku scenografa Marka Japelja i kostimografa Lea Kulaša te perfektno ugođenih pijanista Gugnina i Kholodenka stvoriti dojmljivu interpretaciju, ravnu onoj Baleta mariborskog SNG-a s kojom će uskoro gostovati na jednom od najprestižnijih baletnih festivala Dance open u Sankt Petersburgu.

Nedjeljni događaji

Nedjeljni večernji program bio je rezerviran za izvedbe Schönbergova Pierrota Lunairea / Pierrota mjesečara i Boulezova Čekića bez gospodara / Le marteau sans maître u koprodukciji MBZ-a i Zagrebačkog kazališta lutaka. Uz članove Cantus ansambla tu su se istaknule mezzosopranisice Martina Gojčeta Silić (Schönberg) i Martina Matić Borse (Boulez), dirigenti Berislav Šipuš (Schönberg) i Ivan Josip Skender (Boulez), te redatelj Rene Medvešek i glumački ansambl ZKL-a (Daniela Čolić Prizmić, Edita Lipovšek, Tomislav Krstanović, Siniša Miletić, Branko Smiljanić). Zahtjevno vokalno-instrumentalno djelo kojim je Schönberg već zašao ¨s onu stranu¨ tonaliteta te ga instrumentirao za pet, odnosno Cantusovih šest glazbenika s osam instrumenata i govorni pjev koji, pak, gdjegdje traži i ispjevani ton, ovoga je puta bilo obogaćeno i igrokazom za petero glumaca. Medvešek se potrudio ¨uplesti u u cijelu priču¨ o zbunjenom sanjaru (mjesečaru) Pierrotu koji djelomično podsjeća i na samog skladatelja na početku XX stoljeća ¨slikom, ne podlegnuvši pritom kušnji ilustracije¨. Pierrota je zorno uprizorio Siniša Miletić, povremeno se diveći (s punim pravom i permanentno, op. a.) solistici koja je od prvoga takta predvodila cjelokupnu izvedbu s dubokim razumijevanjem Schönbergovih avangardnih glazbenih ciljeva.

Čekić bez gospodara

Sličnim je ciljevima stremio i Pierre Boulez, barem kada je riječ o Čekiću bez gospodara, klasiku serijalizma koji se referirao i ugledao na Schönbergovog Pierrota, kritizirajući ga istovremeno. Kompleksno djelo namrštilo je čela publici, ali i glumcima na sceni, poprečno posjedanim na stolice-fotelje, s fokusiranim pogledima prema čistim, bijelim, kaširanim geometrijskim oblicima. Pokušavajući se sakriti iza njih, mijenjati ih i obrtati, suočavati se s raznobojnim poleđinama, glumci su ilustrirali istovrsne pokušaje s različitim zaključcima. Nasuprot tome, Boulezov je (i Cantusov) neobičan instrumentarij – flauta, gitara, viola, udaraljke i perkusije – stvarao zapravo jasno definirane, ritamski monotone zvukovne boje, nastale pod utjecajem ne-Zapadnih instrumenata, te prekidane naglim promjenama tempa i ponekim improvizacijskim dijelovima. Vokalna solistica ovdje je, za razliku od Pierrota, ravnopravno sudjelovala (tek) kao dio instrumentalnog ansambla s velikim artikulacijskim izazovima. Boulez je svojom poznatom skladbom, odlično postavljenom na kraju drugoga dana MZB-a, privremeno raskrstio s interpretacijama povijesnih glazbenih djela i uveo festival u buran tjedan praizvedaba, razgovora i susreta na koje je svaki znatiželjnik i ljubitelj kreativne umjetnosti više nego dobrodošao. T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<