KOLUMNA METAMUZIKA

OVACIJE ZA BOSONOGU NORVEŠKU TRUBAČICU

9. studenoga, 2014.

Napisao:Igor Koruga

Otkako se u svijetu ozbiljne glazbe pojavila ljupka, svjetloputa engleska trubačica, Alison Louise Balsom (Hertfordshire, 1978), prilagođena su Bachova djela, a potom i Händelova, Purcellova, Haydnova i Torellijeva, dobila novu zvučnu auru, a možda i suptilniju tonsku boju, proizlazeću iz uzorne tehnike i, općenito, mekšeg doživljaja trube. Predodžba muških trubača uskoro se (p)redefinirala i nije se dugo čekalo na iduću zvijezdu slične fizionomije, Norvežanku, Tine Thing Helseth (Oslo, 1987), danas svrstanu među vodeće trubač(ic)e svoje generacije. Nastupe s poznatim švicarskim, njemačkim, češkim i britanskim orkestrima kritika je već pozdravila aklamacijom, a pozitivni su komentari opisali i učinke njenog ženskog puhačkog sastava TenThing, kao i tango-jazz-fusion kvinteta TTHQ. Radišna se djevojka ove godine odlučila i za nekoliko komornijih nastupa s njemačkim orguljašem, crkvenim glazbenikom i dirigentom, Tobiasom Göttingom, od kojih se srećom jedan dogovorio u Zagrebu, u utorak 4. studenog u Velikom Lisinskom, u okviru ciklusa Svijet glazbe & 21. Festivala Orgulje Heferer.

Razapeti orguljaš

Akademski osmišljen skladbeni izbornik publici je ponudio Bachove i Marcellove Koncerte, Suitu Engleza Jeremiaha Clarka (oko 1674-1707), Elegiju norveškog skladatelja i trubača Rolfa Wallina (Oslo, 1957), Skandinavske narodne pjesme uglazbljene za trubu i orgulje, raskošne simfonijske stavke Charlesa-Marie Widora (1844-1937) i Louisa Viernea (1870-1937), za orgulje solo, te Mendelssohnovu Sonatu za isti instrument. Tu je svakako bilo puno posla za Göttinga koji je, razapet na četiri manuala te povrh 30-tipkovnog pedalnog sustava impozantnih zagrebačkih orgulja, zvučao korektno i ugođeno, ali istovremeno i malo preangažirano i preobuzeto gusto ispisanim trorednim crtovljem. Istina jest da se povremeno radilo o vrlo kompleksnom materijalu uvodnog Allegra Vidorove Šeste orguljske simfonije u g-molu, op. 42, koji sadrži jedan od najuzbudljivijih cresenda orguljske literature, pa i o ukupnom kontrapunktskom znanju Felixa Mendelssohna u Šestoj sonati za orgulje, op. 65, kao i o pompoznoj Vierneovoj ¨Marseljezi¨, čiji je, pak, nedostatak ukusa – kako je sam autor naveo – pogodovao ondašnjoj javnosti. No, unatoč svemu, zna se da današnja, sve moćnija izvođačka elita podrazumijeva tečnije i čistije orguljske interpretacije.

Triler poput tripleta

Za razliku od Nijemca, u nakani ostvarenja najvišeg izvedbenog standarda iste je večeri u potpunosti uspjela darovita norveška trubačica, i to na različitim instrumentima, s obrtnim i klasično postavljenim ventilima, ovisno o vrsti glazbe i tonalitetu. Poznata po širokoj paleti zvučnih boja i tekstura, Helseth se predstavila jednostavnim i preciznim glazbenim tumačenjem te spontanim i izravnim nastupom. U jednostavnoj haljini, zapravo laganom materijalu prebačenom preko glave i suženom u struku, bez cipela, omanja se plavuša jednako spretno snalazila na pozornici, kao i među posjetiteljima na parketu zagrebačke koncertne dvorane, radilo se u tom trenu o Bachu, ili o svadbenim koračnicama iz tradicionalnih norveških mjestašaca poput Ørea i Østerdalena. Tehnički uzorno, sa zavidnom tonskom diferencijacijom i sofisticiranom dinamičkom gradacijom, Helseth se lako prilagođavala motoričnoj pratnji uštogljenog Göttinga, pronalazeći pri svemu tome sekvenc(ij)e za lijepo i mekano oblikovanje glavnih melodijskih linija. Osobno sam se oduševio lakoćom kojom je trubačica koristila trilere pri figuraciji, na ¨bilo kojem¨ mjestu, poput tripleta u jazzu, osjećajno, elegantno i estetski ugođeno. Kao pravi kulturni ambasador vlastite zemlje, Norvežanka je ispričala više duhovitih anegdota vezanih uz pojedine norveške i švedske narodne pjesmice, koje je potom odsvirala vrlo ozbiljno, s pregrštom suzdržanih emocija.

Po završetku formalnog dijela koncertra, publika je očekivanim i srdačnim ovacijama nagradila bosonogu trubačicu i osamljenog orguljaškog kavalira – u fraku. Jednako oduševljeni i zahvalni, umjetnici su se svima rado odužili čuvenim Preludijem iz Charpentierovog Te Deuma te, neočekivano, nakon dugog pljeska, i vrsnom izvedbom sažete i furiozne ¨Vokalize¨ za solo trubu, skladane, rekla je Helseth, onako, za zabavu.