Piše: Igor Koruga
Suočeni s protuslovljem svoga vremena, s globalizacijom koja inzistira na tehnološki osviještenom ¨društvu znanja¨ te istovremeno i s problemom općeg ljudskog traganja za identitetom i temeljnim ljudskim pravima (opet putem tehnologije), prisiljeni smo na neki način revidirati pojam obrazovanog čovjeka. Pitanje je nagađajuće: predstavlja li taj pojam čovjeka koji posjeduje relativan uvid u sve, dakle u znanost, sport, politiku, umjetnost te život bogatih i slavnih, odnosno čovjeka koji zna ¨sve o svemu¨ i ¨ništa ni o čemu¨, ili, pak, anonimnog pojedinca iz nedavnog svijeta, djelatno ograničenog, tehnološki distanciranog i trajno usmjerenog na (samo)spoznaju? Nagađajuća je, posljedično, između ostalog, i bilo kakva procjena broja posjetitelja na ikakvom ozbiljnijem koncertnom događanju, bilo kod nas ili vani. Naime, što se domaćeg, ili, konkretno, zagrebačkog prostora tiče tumačenje upućenijih ljudi svodi se na to da relativno uzak krug sličnomišljenika (otprilike jedna pedesetina ukupnog društva) nazoči svim kulturnim manifestacijma; dakle koncertima, izložbama, kazalištima, književnim tribinama, plesnim priredbama, off-scenama; skoro neovisno o obrazovanju. Nadalje, isti tvrde da preko polovice ionako oskudne (zagrebačke) akademske zajednice ne zna niti na kojoj se lokaciji nalazi, primjerice, Hrvatski glazbeni zavod (osnovan u Zagrebu, 1827). Poražavajuću činjenicu prati i podatak da aktivnost gore spomenute sličnomišljeničke skupine u pravilu ovisi o tjednoj, ili čak dnevnoj promociji, a ne o godišnjoj, koja, kažu, ima efekt samo na početku pretplatničke sezone. Na sreću postoji i svijetliji primjer, u korist umjetnosti i višestruko umnožene posjećenosti, vezan uz suradnju Zagrebačkog kvarteta i izdavačko-promotivne agencije Spona (Classics) koja nastoji biti u dosluhu sa svim važnijim diskografima i festivalima u zemlji te s fotografima, tonskim snimateljima, producentima, skladateljima, tekstopiscima, glazbenim pedagozima i brojnim profesionalcima iz poslovnih, dizajnerskih i drugih kreativnih disciplina.
Iznenađujuće ozračje
Vjerujem da bi slična suradnja dobro došla i Zagrebačkim solistima, osobito nakon njihovog posljednjeg, dobro osmišljenog koncerta, održanog u utorak, 23. veljače u 20 sati, u polupraznom prostoru velike koncertne dvorane HGZ-a. Neugodno ozračje bilo je iznenađujuće i s obzirom na to da se radilo o praizvedbi Ciaccone concertante skladatelja, dirigenta i aktualnog predsjednika HDS-a Zorana Juranića, te o tumačenju višestavačne Stravinskijeve Pulcinelle, u obradi za gudače, kao i vedre Schubertove Pete simfonije u B-duru, D. 485. Međutim, umjetnici se nisu dali smesti, ponajprije u vjernom opisu Juranićeve fascinacije velikom (opernom) formom i disociranim orkestrom, unutar tri grupe varijacija odjeljenih pregnantnim motivom kasnijeg fugiranog odlomka, u kojem su sudjelovali i članovi gostujućeg visokokvalitetnog Cantus ansambla, inače predvodnika novoglazbene (hrvatske, regionalne i međunarodne) scene. Začas se razvidjela i samostalna afirmacija Zagrebačkih solista, i to u Stravinskijevoj neoklasicističkoj suiti, baziranoj na glazbi teatarskog stila (18. stoljeća), ispunjenog glumačkim improvizacijama i tipiziranim likovima prepredenih sluga, razmetljivih vojnika i škrtih staraca. U raznovrsnim stilskim i izražajnim dionicama Stravinskijeve epifanije zbog koje je, kako sam kaže, sav njegov kasniji rad bio moguć, s izrazitom se muzikalnošću i kakvoćom tona istaknuo oboist Branko Mihanović, jednako zamjetan i u puhačkoj concertino skupini presudnoj za korektno portretiranje klasicistički jasne Schubertove simfonije u nastavku koncerta.
Uvijek može bolje
Između suvremene, glatke, šarmantne i stroge izvedbe, Sreten Krstić se, kao koncertmajstor Zagrebačkih solista, odlučio za onu šarmantnu i romantičarsku u kojoj radosti i vrsne komunikacije među glazbenicima nije nedostajalo. Dovoljno su bili izraženi i suptilni detalji temeljeni na finim kontrapunktskim suzvučjima gudača i drvenih puhača. Pročišćenu strukturu, po uzoru na Haydna i napose Mozarta, moglo se po definiciji izvesti i bolje, barem za nijansu. Naime, to se uvijek može, kao recimo u slučaju sinergije ranoglazbenog ansambla Les Musiciens du Louvre i dirigenta Marca Minkowskog, u bečkom Konzerthausu 2012. godine. Naknadno objavljena snimka francuskog izdavača (Naive) zasigurno je iznenadila i same izvođače. T
3 komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.