KOLUMNA METAMUZIKA

SMETANA NASUPROT OVAKVOJ ILI ONAKVOJ TIŠINI

28. veljače, 2014.

Piše: Igor Koruga

Da bi se na bilo kojem koncertnom nastupu stvorilo, tehnički i glazbeno, kvalitetno komorno ozračje složit ćemo se da je potrebna, uz izvođače, i zainteresirana i disciplinirana (koncertna) publika kakva se, po prirodi stvari, tek iznimno može okupiti. Zato se polovična ispunjenost velike HGZ-ove dvorane na nedavnom, četvrtom koncertu iz ciklusa Zagrebački kvartet @ HGZ, 25. veljače u 20 sati, pokazala (i) kao sretno rješenje.

U idealnom slučaju

Tko je uspio zažmiriti na marketinški i poslovni kontekst događaja te, općenito, na uvijek nedovoljan interes kada je u pitanju ¨neatraktivna¨ i ¨suha¨ komorna glazba, ostalo mu je veseliti se zbog polovičnog udjela iritantnih zvukova šuškanja iz navike (bomboni, tablete, rupčići), kašljucanja iz navike, stenjanja iz navike, hrk(uck)anja – vjerujem ne iz navike, te polovičnih upada kaotičnih melodija neugašenih mobitela. U idealnom sam slučaju pomislio i na čarobnjaka – nestvarnog, neočekivanog i dobronamjernog – kojem bi pošlo za rukom izoštriti svačiji sluh, svačiju pažnju i svačiju moć zaključivanja, a možda i odagnati bilo koje druge misli osim glazbenih, barem dok čarolija traje. A čarolija je trajala ovoga utorka, barem koliko je i trebala, redom: Šulekova i Beethovenova prije, a Smetanina poslije kratke pauze.

Šulek i Beethoven

Iz ciklusa od pet gudačkih kvarteta, Moje djetinjstvo, započetog samo dvije godine prije smrti Stjepana Šuleka, zagrebački su glazbenici odabrali prvi, trostavačni Gudački kvartet br. 1, obzirom na godinu nastanka (1984) vrlo pročišćenog glazbenog jezika. Šulekove filozofske ideje, sklonost simbolici i zadubljenost u vlastitu intimu dovele su kvartet u ragtime ozračje u prvome stavku (Allegro moderato), ali i do slojevite fuge u neobarokno ugođenom drugom stavku (Adagio ma non troppo).  Precizni fugato – svojevrsna anticipacija Andantea iz Prve simfonije u C-duru, op. 21 – u uvodnom je dijelu drugoga stavka (Scherzo: Andante scherzoso quasi allegretto) začudno optimističnog i poticajnog Beethovenovog Gudačkog kvarteta u c-molu, op. 18, br. 4, poslužio sviračima kao dodatni izazov u kojem su se ovi pak uspjeli snaći kako spada; s osjećajem za profinjeni, rekao bih bečki timing, unutar i izvan delikatnih, fino upletenih melodijskih staccato linija. Dojam zajedništva i čvrstoće skupnog zvuka očitovao se i u tumačenju ostalih, stilski ujednačenih stavaka, a možda ponajviše u početnom, strasnom Allegru ma non tantu, koji je po dojmu najviše podsjećao na poznati Beethovenov (pre)energični stil.

Šala s gorčinom

Za razliku od prvog, drugi se dio koncerta, iz meni nepoznatih razloga i interesa, nije zvučno zabilježio; naime izostao je mikrofon. Šteta, jer se radilo o izvedbi Prvog gudačkog kvarteta u e-molu, ¨Iz mojega života¨, Bedřicha Smetane, točnije o živim poetskim slikama i neovisnoj glazbenoj logici, ukratko o bogatom polazištu za asocijativno slušanje. Sudeći po biografskim podacima, tim se jedinstvenim četverostavačnim djelom Smetana oprostio sa čujnim svijetom, personificiravši unjem uzak prijateljski krug s četiri instrumenta. Kvartet je navodno naručilo Njemačko komorno glazbeno društvo, a češki ga je skladatelj posvetio svojemu pomoćniku, muzikologu Josefu Srbu-Debrnovu. I premda se izvedba perfektnog prvog stavka nametnula kao nedostižna, vrsni su glazbenici (simpatično podijeljeni na dva dueta – braću Philips, druga violina/viola te Sergeja Evseeva i Martina Jordana, prva violina/violončelo) primjerno portretirali gorući finale (Vivace). Tamo se Smetana uspio našaliti sa svojom nemilom sudbinom (!) u iznošenju dugog, postojanog tona, odnosno aluzije na neugodnu visokotonsku zvonjavu koja prethodi valjda svakoj apsolutnoj gluhoći.

Nasuprot ovakvoj i onakvoj tišini, Glazbeni je zavod na koncu još jednog koncerta Zagrebačkog kvarteta ipak bio ispunjen isključivo burnim pljeskom i pokojim uzvikom oduševljenja. Gotovo uvijek ista publika okupit će se i na slijedećem koncertu iz ciklusa, prema najavi, tek prvoga travnja.