KOLUMNA METAMUZIKA

GRČEVI U PRSTIMA PIJANISTA ĐORĐA STANETTIJA

19. prosinca, 2015.

Piše: Igor Koruga

Spenglerov svijet prepun mogućnosti, ali i ¨prazan od smisla¨, potaknuo je pijanista i profesora klavira na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, Ljubomira Gašparovića, da na jezgrovit način održi upečatljiv uvodni govor u utorak, 15. prosinca, u 20 sati u velikoj dvorai HGZ-a, uoči koncerta u spomen na jednu od nesumnjivo najznačajnijih osobnosti hrvatske glazbene umjetnosti dvadesetoga stoljeća, Svetislava Stančića (1895-1970). Sa žarom i gorčinom Gašparović se najprije okomio na cjelokupnu današnju društvenu pozornicu na kojoj se odigrava svojevrsna tragedija čovječanstva, na Pirovu pobjedu televizije, računala, interneta i facebooka (odlično skiciranog u anegdoti o pojedincu bez računala koji je – nakon aktivnosti s facebooka, ali uživo, to jest, nakon razgovora s prolaznicima o svojoj dnevnoj prehrani, osjećajima i rasporedima, opsjedanja istih s fotografijama supruge, djece, ljubimaca i vrta, s prisluškivanjem i otvorenim ¨lajkanjem¨ koječega – u kratkome roku stekao svoja prva četiri pratitelja: dvojicu policajaca, socijalnog radnika i psihijatra), te na suvremenog čovjeka u ulozi snalažljivca u društvu, sklonog manipulaciji s bližom i daljom (ne)stvaralačkom okolinom. Bilo je potom i biranih riječi u korist prošlosti, odnosno u korist poslijeratna djelovanja profesora Stančića, poglavito na području klavirske pedagogije kojoj se u potpunosti posvetio tijekom više od pet desetljeća utemeljivši na Muzičkoj akademiji takozvanu – zagrebačku pijanističku školu. Nju su između ostalih pohađali i Dora Gušić, Melita Lorković, Božidar Kunc, Darko Lukić, Zvjezdana Bašić, Ranko Filjak, Ivo Maček, Stjepan Radić, Pavica Gvozdić, Vladimir Krpan, Branko Sepčić i Sretna Meštrović, svi redom vrsni Stančićevi studenti koji su, s jedinstvenim pristupom glazbi i različitim osobnostima, obilježili hrvatsku glazbenu scenu dvadesetog stoljeća.

Netipično izvođenje

Povijesni nas je i koncertni tijek doveo i do pijanista Đorđa Stanettija (1961) koji je studij klavira završio 1983. godine na Visokoj školi za glazbu u Beču, i koji je ujedno u utorak navečer, samostalnim recitalom, svečano obilježio sto i dvadesetu godišnjicu rođenja, kao i četrdeset i petu godišnjicu smrti Svetislava Stančića. Po običaju ciklusa, Stanetti je muzicirao na Stančićevom Pleyelu, reprezentativnom koncertnom klaviru, jedinom takvom u Hrvatskoj, a za početak je odsvirao uglađenu Bachovu Fantaziju i fugu u a-molu, BWV 904, izvorno napisanu za čembalo ili klavikord, vjerojatno oko 1725. godine, tijekom ranog lajpciškog razdoblja. Dovoljno iskusan za netipičnu izvedbu Stanetti se priklonio bogatijem tonskom izrazu u opisu dramatične fantazije, no i vrhunski skladane dvostruke fuge u čijem završnom dijelu nije bilo jednostavno sjediniti dvije naizgled nespojive, ritmički kontrastne teme (dijatonsku i kromatsku).

U gladijatorskom ozračju

Rijetko je kvalitetno bio protumačen i Schumannov Impromptus na temu Clare Wieck, op. 5, zamišljen u obliku deset varijacija na Romance variée trinaestogodišnje kćeri skladateljevog mentora i budućeg punca. U tim je varijacijama Stanetti pronašao dovoljnu inspiraciju za zahtjevno portretiranje domišljatih ritmičkih i harmonijskih rješenja, osobito izraženih u finalu fugalnog karaktera, po uzoru na Beethovena i Bacha. Pokazalo se ubrzo da je prijeko potrebna pauza odijelila Dva (vehementna) rumunjska plesa, op. 8a, Bele Bartóka od Mozartovog Ronda u a-molu, KV 511, tijekom kojeg je došlo do neviđenih (profesionalnih) grčeva u prstima zagrebačkog pijanista, a što je najgore, i do kratkog prekida koncerta. Nenavikla publika ostala je začas u vrlo neugodnoj tišini iščekivanja bilo kakvog ishoda. Srećom ne predugo, jer se već nakon izvjesnog vremena osvježeni i razgibani pijanist pojavio na pozornici kako bi ponovio Mozarta te nastavio sa svojim viđenjem kontemplativnog četverostavačnog klavirskog ciklusa Leoša Janáčeka ¨U magli¨, napisanog 1912. godine, u vrijeme tugovanja češkog skladatelja za preminulom kćerkom Olgom. Stanettijevi problemi ponovili su se u manjoj mjeri (barem se tako činilo) i pri tumačenju ključnih Sedam balkanskih igara Marka Tajčevića (1900-1984), za klavir, posvećenih upravo Stančiću. Posljednja Tajčevićeva igra okončala se u gladijatorskom ozračju, podržana zasluženim ovacijama i gotovo lišena smisla.T