KOLUMNA METAMUZIKA KOLUMNE

HRVATSKI BAROKNI ANSAMBL NA KONCERTU ZA SPAS GLAZBENOG ZAVODA

29. studenoga, 2018.

Piše: Igor Koruga

Glavni gradovi oduvijek su rasli oko crkava i dvorova. Kuće i kućice prostirale su se koncentrično, u formi prstenova, ili u formi kristala koja je odgovarala osobitom urbanom, ali i društvenom redu. Red je održavala kohezija masa, dvorskih i podaničkih, a pažnja se usmjeravala radijalno, od rubnih skupina prema uglednim manjinama i u konačnici prema vladarima. Život je bio zasnovan na strogo utvrđenoj distanci kojom je vladajuća (nekad intelektualna) manjina uglavnom kontrolirala uvijek opasnu podaničku strast za razaranjem i erupcijom. Tako je bilo i 1827. godine u Zagrebu koji je, osim Habsburške Monarhije, s gradovima poput Ljubljane, Beča, Rijeke i Varaždina dijelio i ideju o osnivanju uglednog društva ljubitelja glazbe. Niknulo je tada udruženje Societas filharmonica zagrebiensis, kasnije preimenovano u Musikverein, koje je među inima osnovao Georg (Juraj) Karl Wisner von Morgenstern (1783-1855), u to vrijeme najškolovaniji glazbenik i nositelj zagrebačkog glazbenog života, a kojem je predsjedao mladi barun Gustav Prandau, također veliki ljubitelj glazbe. Najpoznatiji počasni član društva bio je skladatelj i pijanistički virtuoz Franz Liszt (1811-1886), a istu su počast primili i austrijski skladatelj rođen u Splitu, Franz von Suppé (1819-1895), bečki pijanist i pedagog, Julius Epstein (1832-1926), graditelj orgulja zagrebačke katedrale, Ludwig Walcker iz Ludwigsburga, Ljudevit Gaj, Janko Drašković, Josip Juraj Strossmayer, Ferdo Livadić, Ivan Padovec, Ivan Zajc, Franjo Ks. Kuhač, Milka Trnina i drugi.

Razriješeni predsjednik Đurić

U formi neprofesionalne, neprofitne i časne udruge hrvatskih prijatelja glazbe i amatera u kulturi i umjetnosti, društvo je na radost većine nas ostalo aktivno do danas, pod imenom Hrvatski glazbeni zavod (HGZ). Na žalost manje distancirano od većine i većinske destrukcije, smješteno u prelijepoj zgradi podignutoj 1876. s Velikom koncertnom dvoranom, s neorenesansnim pročeljem organiziranim u sedam prozorskih osi te s reljefnim grbom društva i poznatim geslom Arti Musices, ono je u posljednje vrijeme gotovo izgubilo kontrolu nad grupom podanika i sumnjivih investitora, zainteresiranih za turizam i hotelijerstvo (?!), bliskih (i) nedavno izabranom i razriješenom predsjedniku HGZ-a, odvjetniku Niki Đuriću. Izbezumljenom, motiviranom i nemoćnom Đuriću skoro je pošlo za rukom da zabranom ulaska u službene prostore onemogući hitan saziv izborne Skupštine HGZ-a, koji je srećom, u srijedu 28.11.2018. u 17:30 sati, ipak bio održan u sobi 319 na trećem katu nedaleke Muzičke akademije. Đurić je, štoviše, u proteklom vremenu, ignorirajući i zloupotrebljavajući Statut HGZ-a, obezvrijeđivao i blokirao rad Ravnateljstva, Nadzornog odbora i Časnog suda te uskraćivao informacije članstvu i javnosti ukidanjem biltena HaGeZe. Niti nakon opomene Nadzornog odbora, sad već razriješeni predsjednik (Đurić) nije u zakonskom roku sazvao Skupštinu HGZ-a, pozvanu da vrednuje i potvrđuje sve prijedloge i odluke. Skupštinu je, stoga, prema Statutu HGZ-a sazvao Nadzorni odbor i na taj način okončao polugodišnju paralizu rada jedne od najstarijih kulturnih institucija u Hrvatskoj. Ravnateljstvo je imenovalo novu predsjednicu, Romanu Matanovac Vučković, nove podpredsjednike, Tamaru Jurkić Sviben i Zorana Juranića, te novu tajnicu, Vesnu Šepat Kutnar, a nesebičnu podršku svim prijateljima HGZ-a pružili su na svoj način članovi Hrvatskog baroknog ansambla (HRBE) u nedjelju 25. studenog od 20 sati, na svom samostalnom koncertu, i u utorak 27. studenog od 20 sati, na koncertu sa Zborom HRT-a u okviru ciklusa Sfumato.

S tendencijom odmaka

Nedjeljni nastup bio je jedan od onih za pamćenje, bez sumnje događaj godine, ponajviše zato jer je ondje u ulozi umjetničkog voditelja nastupio talijanski violinist Enrico Onofri (1967), virtuoz i bivši koncertni majstor Savallovog asambla La Capella Real i Antoninijevog ansambla Il Giardino Armonico u kojem je nastupao i kao solist od 1987. do 2010. S tendencijom odmaka od uobičajenih izvođačkih normi Onofri je protumačio djela Heinricha Ignaza Franza von Bibera (1664-1704), Antonija Vivaldija (1678-1741), Francesca Barsantija (1690-1775) i Luigija Boccherinija (1743-1805), a svoj nesumnjivi vrhunac dosegnuo je tijekom besprijekorne izvedbe Mozartove Serenate Notturne za dvije violine, violu, kontrabas, gudače i timpane u D-duru, KV 239. Sličnu kvalitetu tumačenja svojoj je pak publici u nedjelju podario gostujući francuski dirigent, Marc Korovitch (1987), postavivši se kompetentno i autoritativno pred soliste i Zbor HRT-a, kao i pred HRBU pri izvođenju Poulencove Salve Regine, moteta Quem vidistis, pastores, dicite i Videntes stellam za mješoviti zbor a capella te poznate Charpentierove Messe à 8 voix et 8 instruments. Korovitch se pritom dokazao, ispostavilo se nakon svega, kao svemoćni mladi dirigent koji umije, kada treba, istovremeno p(r)obuditi i soliste i zbor i orkestar; uvelike nalik na splitskog maestra Ivana Repušića i doista ne znam koga u Zagrebu. T