KOLUMNA METAMUZIKA

SCENA AMADEO ZA LJETNU KONCERTNU OSKUDICU

28. srpnja, 2014.

Piše: Igor Koruga

Petnaesta po redu, klupska kazališno-glazbena Scena Amadeo, od 2000. godine seljena iz atrija Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja u Muzej za umjetnost i obrt i natrag, i ove je godine osmislila koncertnu oskudicu zagrebačkih ljetnih mjeseci pomno odabranim glazbenim, kazališnim i filmskim programom. Uz pomoć Hrvatskog prirodoslovnog muzeja, Ureda za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba, Ministarstva kulture Republike Hrvatske te Turističke zajednice grada Zagreba te još pokojeg (medijskog) sponzora, ovogodišnji je kulturni kolaž skrojio i prilagodio mogućnostima voditelj Scene Amadeo, Nenad Jandrić, ponajprije u korist publike, čiji omjer između izbirljive domaće i sve brojnije strane posljednjih godina ozbiljno raste u korist turizma. Nadalje, četvrtu godinu zaredom, Scena je održala hvalevrijedni Amadeoff festival, posvećen neovisnom, studentskom, alternativnom i amaterskom kazalištu , a od ove je godine krenuo i Međunarodni festival kazališnih akademija, uz potporu Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu.

Glazbeni tjedan

Prošloga tjedna, Scena je u gornjogradskom akustičnom atriju već spomenutog muzeja ugostila glazbene umjetnike iz ansambla Duende (22.7.), potom poznate ¨Meksikance¨, Mariachi Los Caballeros (23.-24.7.), gitarističke virtuoze iz Tria Elogio (26.7.) te sisačke gypsy džezere predstavljene kao Damir Kukuruzović Django Group (25.7.). Siščani su, što zbog petka, a što zbog uglednog gostujućeg glazbenika, uvukli kroz povijesni ulaz u Demetrovoj ulici poveći broj posjetitelja (unatoč nezahvalnoj promotivnoj podršci, valja ipak priznati, u skladu sa stanjem u kulturi), te, na koncu, i mene.

Autentično tumačenje i zdrav poticaj

Pomalo ciničan, no spretan u komunikaciji s publikom, Kukuruzović je još jedan svoj nastup započeo pričom o manouche (gypsy) jazzu, o teškim pariškim vremenima dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća te o romskoj zajednici u kojoj je Django Reinhardt začeo povijesni glazbeni pravac, ravan tek nastalom Swingu u srcu Amerike. U tom tonu bile su odsvirane tradicionalne skladbe David i Joseph, prilagođene uhodanom kvartetu u kojem su, uz Kukuruzovića, na solo i ritam gitari, nastupili Bruno Urlić, na violini,  Goran Grgurač, na ritam gitari, kao i Ivo Sanković, na bas gitari. Sažeti uvod pomogao je stranim turistima u glazbeno-vremenskom snalaženju, a onima koji su pomislili na potpun Djangov ansambl (s dvije ritam gitare) te ostatku koji se zanimao za nastup poznatog svjetskog gitarista, Josefa Wawaua Adlera (1967), sreća se osmjehnula već u idućoj interpretaciji jazz standarda All Of Me (J. Stephens/T. Gad). Svojim sintskim porijeklom, antropološki istovrsnim francuskim manoucheima, Adler se savršeno uklopio u glazbeni žanr, što se, već nakon prve skladbe, pokazalo potpuno nebitnim. S razvedenim gitarističkim stilom, pod utjecajem Djanga Reinhardta, Wesa Montgomerya, Charliea Parkera, Pata Martina i Georgea Bensona (a meni se čini i još ponekog jazz velikana, ne nužno gitarista) Adler se diskretno nametnuo i samom Kukuruzoviću koji se, možda taktički, blago pritajio u (ritamskoj) sjeni. Njemački se Sint, poput violinista Costela Nitescua na nedavnom koncertu u sklopu Zagrebačkih ljetnih večeri, a možda i više, dokazao kao prirodni melodičar, vrsni improvizator i tehničar te glazbenik rijetkog osjećaja za figuraciju i estetiku. Njegove su improvizacije bile lišene ¨rupa¨, nepotrebnih ponavljanja, doslovnijeg tematskog materijala, bilo u baladama poput Minor Blues (Reinhardt), Nuages (Reinhardt) i Out Of Nowhere (E. Heyman/J. Green) u spomen na legendarnog Boška Petrovića, a bilo u brzopoteznim gypsy jazz hitovima poput Dinah (Akst, Lewis & Young), Daphne (Reinhardt) i Minor Swing (Reinhardt). Poštujući (i) Djangovu tamnu kromatiku te, uslijed ograničenja, proširenu, pomalo nedefiniranu harmoniju, Adler se odao svekolikoj sviračkoj raznolikosti, posve autentičnom tumačenju i zdravom potica(n)ju Kukuruzovića i ostatka benda koji je dostojno i inventivno surađivao tijekom cijelog koncerta.

Melodijski prirastak

Završnica je pripala Bruni Urliću i Damiru Kukuruzoviću, vodećoj hrvatskoj Reinhardt-Grappelli kombinaciji, ali i publici koja je prepoznala istočno-europska romska strujanja u tri zanosna ruska ciganska standarda, melodijski prirasla svakom (zrelom) balkanskom, pa i hrvatskom uhu. Adlerovo umijeće došlo je, začudo, i ovdje do izražaja. S malom i simpatičnom prilagodbom, uspio je začas promijeniti glazbeni dojam i usmjeriti vatrene ruske pjesmice prema novom, modernijem zvuku, drugačijem od onog kakvog mnogi pamte s ponekih savskih i brojnih dunavskih splavova.