BEČKI KONCERT-VEREIN I ZBOR HRT-a U LISINSKOM SU IZNIMKA ZA PAMĆENJE

BEČKI KONCERT-VEREIN I ZBOR HRT-a U LISINSKOM SU IZNIMKA ZA PAMĆENJE

8. prosinca, 2016.

 

 

Piše: Igor Koruga

U posljednjih je nekoliko godina glavnina repertoara naše najveće i najpoznatije koncertne dvorane skliznula u komercijalu ili u poslovnu opravdanost, prema kapitalu i laičkoj većini, kao i prema patvorenim instinktima i, općenito govoreći, vrijednostima obrnutim od onih koje su narodu davno prije nudile napredovanje i uzvišeno pravo na bolju budućnost. Realnost je ozbiljno načela slavni Lisinski, ujedno i promijenila njegov edukativni i umjetnički smisao, pa, ako hoćete, i uzročnu ulogu zbog koje se nekad moraliziralo i idealiziralo posve drugačije nego danas, ili posve drugačije nego što bi to (jučer i danas) bilo poželjno. Nije se to samo kod nas dogodilo, s istim su se problemom suočile i poznatije europske koncertne pozornice, misli ravnatelj dvorane, Dražen Siriščević, bliski suradnik gradonačelnika Bandića. No, složimo li se da samo misao i ljepota vode u dubinu, iz(n)a(d) pojavnog svijeta, odnosno da prava umjetnost čovjeku otkriva život kao nužan privid vrijedan razumijevanja, onda tu nešto ne valja.

Ukorak s logikom

Iznimaka srećom ima, kao i uvijek, i to onih uz koje možemo sanjati o nekom budućem putu autonomiziranosti umjetnosti, o poljima novih mogućnosti i o izdašnim subvencijama koje bi mnoge zabavljače, koji zapravo i nisu umjetnici, vratile u za to primjerene (sportske) prostore. U Lisinskom bi tada, ukorak s logikom, ostale samo visokokvalitetne i edukativne priredbe poput one koja je, povodom proslave sedamdeset i pete godišnjice osnutka Zbora HRT-a, a u oviru Ciklusa Svijet glazbe, ovoga utorka 6. prosinca 2016. godine u 20 sati, ugostila orkestar velikog međunarodnog ugleda, Wiener Concert-Verein (WCV), sastavljen od dvadesetak članova Bečkog simfonijskog orkestra još 1987. godine.

Uokvireno tišinom i zvonom

Pod ravnanjem jednog od naših najsvestranijih dirigenata, Tončija Bilića (1969), koji je s raznorodnim sastavima izvodio brojna djela u rasponu od renesanse do suvremene glazbe, WCV je u prvom, sažetijem dijelu nastupa protumačio Koračnicu za pogreb kraljice Mary, Z. 860, Henryja Purcella (1659-1695), Chacony u g-molu, za gudače, Purcella i Benjamina Brittena (1913-1976), Glazbu za gudače, Frane Paraća (1948) i jedinstveni kanon u a-molu, Cantus in memoriam Benjamin Britten (za gudački orkestar i zvono), estonskog skladatelja Arvo Pärta (1935). Pärtovu čistoću i jednostavnost izraza proizašlu iz usredotočenog bavljenja tonalitetnom monodijom i jednostavnim dvoglasnim kontrapunktom rane glazbe i gregorijanskog pjevanja, Bečani su opisali točno onako kako je Bilić i zamislio: dinamički prema Gaussovom pravilu, od tišine do tišine preko fortissimo vrhunca, s dugo izdržanim i preklapajućim zvučnim linijama, uokvirenim tišinom i zvonom. Također oko svojevrsnog vrhunca, u Paraćevom slučaju oko tona a, WCV je proporcionalno odsvirao pitku tematsku građu, zasnovanu na ostinatnoj motorici i jednostavnoj melodici.

Mozartov Requiem za pamćenje

Slavljenici iz Zbora HRT-a, brojčano su se i stilski savršeno prilagodili WCV-u u dominantnom drugom dijelu koncerta koji je u cijelosti bio posvećen Wolfgangu Amadeusu Mozartu (1756-1791) i njegovom Requiemu u d-molu, KV 626. Vokalno savršenstvo naumili su ponuditi i probrani domaći solisti – sopranistica Ivana Lazar, mezzosopranistica Ivana Srbljan, tenor Ivo Gamulin Gianni i bas Ivica Čikeš – što im je, u osnovi, i pošlo za rukom. Ukupno gledajući, Zagreb je doživio posebno kvalitetan Requiem, najbliži Mozartovim intencijama, bez preglasnih i prekobrojnih Goranovaca i bez nepredvidljive Zagrebačke filharmonije. Pregledno su se iznijele zborske i orkestralne linije, potpuno u skladu s Bachovim koralnim (i kantatnim) pojmom: jedan-glas-jedna-dionica. Intonirani tematski elementi ¨daha¨, ¨križa¨ i ¨procesije¨ bili su prepoznatljivi i najprosječnijem uhu, dok su se Mozartove imitacije Bachovih (1685-1750) i Händelovih (1685-1759) koralnih napjeva, takoreći, mogle zapisati na licu mjesta. Zbor HRT-a s lakoćom se prilagodio svojem povijesnom uzoru, s mekim i skromno kićenim vokalnim linijama kojima su se, u prvim izvedbama Requiema, pridruživali i sami solisti. Osobit, taman i dramatičan zvuk, postignut sjajnom instrumentacijom s uključenim basetnim rogovima, fagotima, trubama, timpanima i gudačima (i obligatnim trombonom u Tuba murumu), ali i s izostavljenim flautama, oboama i rogovima, do najsitnijih je detalja proučio Tonči Bilić, dosegnuvši tako epizodu koja će se u Zagrebu dugo pamtiti, a u Brahmsovoj sali bečkoga Musikvereina, u okviru dvanaestog Festivala hrvatske glazbe u Beču 2016, izvesti već 11. prosinca ove godine. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code