GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

VJEČNA REŽIMSKA NARIKAČA OTVARA SVAKI KULTURNI KOKOŠINJAC

13. veljače, 2019.

Proglasiše me mrtvim, a ti oživi muškarca/ kojega zaboraviše ispružena na ljetnoj dugi/ kao zmija što sakriva svoj trag«. Trag kojega, Tomislav Marijan ne sakriva niti ga sakrivati treba: trag vjernosti izvantekstualnoj inspiraciji, trag neuništovoga modernizma, trag vjernosti samome sebi koji se jedini na putu povijesti u slova, ne mijenja. U pjesmi za čiji prvi stih odgovara Tung Lui Fan, Bilosnić nastavlja ostvarivati prokušani izraz: »…ja kopnim, nestajem, u ovu lađu kao u lijes položen…« i tako motiv neumrle smrti rođen u trenutku odlaska Druga i Vođe Broza, kao Haron, prenosi u jedan novi svijet: svijet novog intimizma

Napisao: Nikola Šimić Tonin

Pitamo se zašto nam odlaze mladi. Možda je odgovor i u sljedećem: Dokažete da je netko UDBAŠ. Da je lagao o stručnoj spremi. Da je plagijator. Da je ušao skoro pa u sve i jedan gradski i županijski odbor za kulturu, i namiče sredstva za „svoja“  sabrana djela. Da sam sebi tiska i sabire sabrana djela, nepoznato u povijesti književnosti. Da je od grada i županije na taj način ubrao stotine tisuća kuna. Ubire i dalje. Zlorabi te položaje na koje se sam predložio za osobne obračune. Zaustavlja, kleveće i podmeće kolegama, do te mjere da im izmišlja i bolesti. Mrzi sve one koji su od nekud došli – Svi smo od nekuda došli. Kontaminira kulturni prostor. Dežurni pjesnik Doma JNA onda – Dežurni pjesnik županije danas. Otvarao svaki kulturni kokošinjac onda, otvara i danas. Do zadnjega trena išao: Titovim stazama revolucije. Pisao pjesme „Drugu Titu“, Goranu Babiću… Pa i namjestio se za tajnika Ogranka DHK sa sedamdeset i godina, da mu što ne promakne u Ogranku. Predlagao sam sebe za nagrade i što sve ne. Mislim da je ovo jedina sredina koja ulaže u takve sedamdeset i… godišnjake, srednjoškolce, a mladi, visokoobrazovani ljudi odlaze. Odlaze da se ne vrate, jer na ova i ovakva pitanje nema odgovora.

Ovako što nije nepoznato našoj sredini. I prije rata u istoj ovoj sredini bio je jedan visokopozicionirani „Drug“ bez kojeg nije moglo početi niti jedno jedino događanje u gradu i šire. Tako da je od grada, od komiteta SK bio određen jedan mladić da pazi da se „viđeni drug“ ne upiša dok u prvom redu sjedi. Ako se ipak upiša, jer godine čine svoje, a on se s funkcija neda, da odvede „Druga“. Pitam se jesu li vladajuće strukture danas vodile računa o tome i odredili, uposlili jednoga mladića da vodi računa o tome i „Drugu“ na pozicijama? Godine čine svoje, a odgovora na postavljena pitanja nema, a mladi u kolonama odlaze…

Odisejeve pjesme / Krilati kozorog ili ponoćne prijateljice

Kada sam neki dan u pošti dobio dvije, rukopisno posvećene, knjige poezije Tomislava Marijana Bilosnića, u sjećanju mi je zamirisao ex-jugoslavenski ekvivalent čajnoga kolačića Marcela Prousta. Ali s, kako bi to rekao Borben Vladović, memorijskom bojom željeznog oksida: davalo je na srp i čekić. No, više od sjećajnih otvarača memorije, u prostorima reminisciranja osjetio se specifičan žanrovski spoj – spoj obično nespojivoga: intimističkog sentimentalizma i autoriteta. Preciznije rečeno, za Bilosnića svojstvenoga načina obraćanja autoritetu.

Jer, kako se danas, u knjizi “Odisejeve pjesme” pjesnik obraća Nerudi, Poundu, Homeru, Katulu… i samome sebi, davne i dekretom državotvorne memorije izbrisane iz kolektivnoga sjećanja mlade nacije 1980., točnije u onom strašnom času svibnja, Tomislav se Marijan obratio tada friško mrtvom kumrovečkom besmrtniku, Joži Brozu. U prigodnici naslovljenoj »Bilješke za pjesme o Brozu« koja je popratila kolektivni grč koji je svoj medijski vrhunac otplakao u epohalnoj stanci nepogodom elementarno pogođene utakmice »Hajduk« – »Crvena zvezda«, tadašnji omladinac Bilosnić suzama se Šurjaka i družine pridružio sljedećim stihovima: »Onaj kojega štujemo, Broz / nas je uvjerio da smo potrebni…«

U intimističko-socijalističkoj ojkalici otisnutoj u riječkome »Valu« itekako su se dali naslutiti puti lirskoga intimizma koji je od dječaka u sjeni Broza prerastao u zrelog čovjeka u sjeni vrbe, koji je već tada znao da »čovjek ne može umrijeti« i da ne može umrijeti »ona krv u njemu / što nam saopćiva radost između bitaka«. Od, kako je to napisao davne osamdesete, vijeka »kojemu se obratio Broz/ nazivajući ga ljudskim imenom / preobražaja« dakle, od službene narikače socijalizma s ljudskim licem, nalogom preobražaja, Bilosnić se premetnuo u iskusnoga lirskog intimistu, čiji su lirizam i leksički repertoar ostali nepromijenjeni usprkos smrti jedne i buđenju iz hibernacije druge nacije.

Pa kaže: »Proglasiše me mrtvim, a ti oživi muškarca/ kojega zaboraviše ispružena na ljetnoj dugi/ kao zmija što sakriva svoj trag«. Trag kojega, Tomislav Marijan ne sakriva niti ga sakrivati treba: trag vjernosti izvantekstualnoj inspiraciji, trag neuništovoga modernizma, trag vjernosti samome sebi koji se jedini na putu povijesti u slova, ne mijenja.

U pjesmi za čiji prvi stih odgovara Tung Lui Fan, Bilosnić nastavlja ostvarivati prokušani izraz: »…ja kopnim, nestajem, u ovu lađu kao u lijes položen…« i tako motiv neumrle smrti rođen u trenutku odlaska Druga i Vođe Broza, kao Haron, prenosi u jedan novi svijet: svijet novog intimizma.

Od Tita do Krkleca

Uz knjigu “Odisejeve pjesme” poštar me je podario i knjigom s naslovom koji je disjunkcija: »Krilati kozorog ili ponoćne prijateljice« boja željeznog oskida srpa & čekića tek se naoko prepiturala u boju jantara koja se sljubljuje sa »zadržanom kaotičnom repaticom« (repatica u kaosu, što je to: je li to zvjezdana hobotnica, ili se sa svemirom posvadio Tesla iz Smiljana, pa svodom šara male Steve Hawkinge, tko će ga znati…). Kako zadržati kaos običnom je čovjeku nepoznato, ali pjesniku to očito nije tajna. Kaos se, između ostaloga, zadržava poezijom. Zato nam i trebaju pjesnici u teška i olovna vremena. Jer tko će nam, ako neće oni, zadržati kaos vukući ga za rep repatice kao kakva nepoćudna osla…

Da se, smrću nekoliko ideologija usprkos, nije odrekao ljepote svibnja u kojem je Tito i izašao iz vječnosti i u nju vratio, TMB potvrđuje u pjesmi »Ždralovi prelijeću plavet« u kojoj se, u danu-kao-munji, lirski subjekt nježna spola, priprema »za svibanjsku noć…« Da li je riječ o 25. svibnju, ili o kobnom četvrtom, znao bi pomno odabrani astrolog, ali to je za ljepotu ovih pjesama malo važno: važna je njihova postojanost i otpornost na vrijeme.

Pjesnička se istina ne obraća trenutku: obraća se vječnosti, jer, kako se o tome u kulturalnoj parafrazi izrazio bakarski haiku pjesnik Ante M. »u umjetnosti sadašnjost je vječnost«. I nije važno umire li se ili rađa velikan poput Tita koji u pauzi bitaka »saopćiva«, ili se u odrazu pupka žene spremne na sve pa i na pauzu bitka, zrcali zavičaj… važno je da se u svakom stihu rađa zvijezda. I nevažno je znati je li ona crvena kao što je bila osamdesetih, ili je sjajna kao što je sada, desetih ili nultih… važno je da nam je dala pjesnika što Tomislav Marijan Bilosnić zacijelo jeste. Želimo mu mirno more i uzburkane rime, kao što njegovim inspiracijama, od Tita do Krkleca, želimo laku zemlju. T