Stjepandićeva je ambicija napisati ljubavni roman za muškarce što je svakako neuobičajeno beletrističko usmjerenje s obzirom na činjenicu da su tzv. ljubavni romani uglavnom namijenjeni ženskoj publici. Ovakvo originalno tematsko usmjerenje vjerojatno bi na dobro došao način popunilo određenu prazninu u hrvatskoj suvremenoj književnoj ponudi.
Roman je i kvantitativno ambiciozno zamišljen pa bi mogao sadržavati četrdesetak poglavlja na više od 500 kartica. Kvantitativna opsežnost romana zasniva se i na tome što bi se radnja trebala odvijati na velikom prostoru pa predviđene lokacije obuhvaćaju Neum, kamo je smješten početak romana, a zatim bi fabula trebala voditi prema Zagrebu, Beogradu, Beču, Dubrovniku, Stonu, Karlovcu, Veneciji, Riminiju, Lignanu, Lido di Jesolu, Šolti, Santoriniju…
Napisao: Ludwig Bauer
Dražen Stjepandić pripada gotovo izumrloj grani novinarske profesije – svojim bogatim iskustvom on je prvenstveno novinar svaštar, jedan od onih bez kojih bi se ta profesija svela na uvodničare, komentatore i kolumniste, odnosno one koji su zapravo na margini novinarske profesije. I književni rezultati Stjepandićeva pisanja velikim su dijelom povezani s novinarskom profesijom, kako beletristika tematski smještena u zabavni žanr tako i dokumentaristička proza koja daje neka vrijedna svjedočanstva iz prve ruke, primjerice o tjedniku Nacional i njegovu tragično stradalom vlasniku.
Stjepandićeva je ambicija napisati ljubavni roman za muškarce što je svakako neuobičajeno beletrističko usmjerenje s obzirom na činjenicu da su tzv. ljubavni romani uglavnom namijenjeni ženskoj publici. Ovakvo originalno tematsko usmjerenje vjerojatno bi na dobro došao način popunilo određenu prazninu u hrvatskoj suvremenoj književnoj ponudi.
Roman je i kvantitativno ambiciozno zamišljen pa bi mogao sadržavati četrdesetak poglavlja na više od 500 kartica. Kvantitativna opsežnost romana zasniva se i na tome što bi se radnja trebala odvijati na velikom prostoru pa predviđene lokacije obuhvaćaju Neum, kamo je smješten početak romana, a zatim bi fabula trebala voditi prema Zagrebu, Beogradu, Beču, Dubrovniku, Stonu, Karlovcu, Veneciji, Riminiju, Lignanu, Lido di Jesolu, Šolti, Santoriniju…
Glavni junak, novinar i pisac bez renomea, kao svojedobno Kafka ili Hašek radi u banci kao niži službenik, gdje mu stalno prijeti otkaz. Paralelno neuspješno pokušava realizirati svoje brojne televizijske ideje… Ima problema s hodom te je često na bolovanju. Paralelno s radom u banci, uz literarne ambicije, uređuje i politički portal s mnogo nacionalističkih priloga, dok je njegova muza Javorka, kolegica iz banke Srpkinja kojoj je otac bivši oficir JNA uoči rata odselio u Beograd.
Roman predviđa mnoge ljubavne avanture, a pustolovine koje će ponuditi u najmanju su ruku na rubu bizarnosti koju autor ima dara prikazati uvjerljivom.
Od jednog od nekolicine epizodnih ženskih likova, često s ruba društva, glavni lik će doznati da je njegova muza Javorka rodila sina i prodala dijete na sajmu za surogat majke “Mens Havis Bebies” u Bruxellesu. Sina njegove muze kupili su jedan pokojni hrvatski dirigent svjetskog glasa i njegova supruga operna pjevačica. U potrazi za sinom glavni junak i pisac dospijeva u Veneciju gdje ga je namjeravao likvidirati Vlado iz Pink Panthera.
Uz suvremene socijalne motive posttranzicijskog društva, široj javnosti slabo poznate priče o pranju novca od prodaje kokaina u Kanadi kroz financiranje hrvatske državnosti, sukobu Udbe i Kosa u Hrvatskoj, načinu izbora predsjednika HDZ-a, važnu stilističku kompoziciju romana “I u Bruxellesu prodaju djecu“ (radnog naslova „Temperatura leptirovih krila”) karakteriziraju posebni misaoni rukavci: o ljubavi, konzumerizmu, aktualnoj kulturnoj politici, nacionalizmu, suvremenom ropstvu u EU.
U romanu će se pojaviti mnogi poznati likovi, kao: Goran Bregović, Jurica Pađen, Neno Belan, Alka Vuica, Halid Bešlić, Zoran Škugor, Goran Milić, Velimir Bujanec, Siniša Svilan, Marko Jurič, Stephen Lupino, Bora Đorđević, Jasenko Houra, Ivo Pukanić, Davor Dretar-Drele, ban Jelačić, Jadranka Kosor, Tomislav Karamarko, Zoran Gobac, Ivan Aralica, Ludwig Bauer, Borivoj Radaković, Predrag Raos.
Jedna od posebnih odlika Stjepandićeva stila jest iznimna tečnost pripovijedanja koju duguje vjerojatno podjednako prirodnom daru koliko i bogatom žurnalističkom iskustvu. Nijedna Stjepandićeva rečenica ne visi u zraku, one su sve povezane u glatko dobro isprepleteno tkivo koje stvara kontinuiranu zanimljivost i napetost i ciljani će čitatelj teško moći odložiti buduću knjigu da se odmori od preobilja pustolovnih zbivanja.
Vjerujem da bi ovakva knjiga mogla popuniti određeni prazan prostor koji postoji u suvremenoj hrvatskoj beletristici, odnosno onaj prostor koji često ispunjavaju tekstovi što ih autorice pišu prvenstveno za svoju žensku publiku.
Ludwig Bauer T
