ISTRAŽIVAČKI SERIJAL

UDRUGA BRANITELJA IZ VUKOVARA: ŠEKS JE AUTOR PROJEKTA ĆIRILICE U VUKOVARU

26. siječnja, 2016.

Svim Vukovarcima i svim nositeljima vlasti u Vukovaru i Republici Hrvatskoj je poznato da do početka raspada SFRJ u Vukovaru nije bilo niti jednog javnog natpisa na ćirilici. Jedina slova koja su bila više privatna nego javna bila su ona na kojima je pisalo otprilike ovako, ovde je (dana tog i tog ) prespavao Vuk S. Karadžić. To je odista bila sva javna uporaba ćiriličnog pisma prije Domovinskog rata

Napisao: Nikola Tarle, predsjednik udruge

Mi dragovoljci Domovinskog rata ove udruge i oni koji su se našem pozivu odazvali nismo mogli ostati nijemi na još jedno razaranje hrvatskog bića i naše domovine.
Kao nož u leđa zabila nam se spoznaja o tome tko je nazočio kod naše Predsjednice gđe. Kolinde Grabar Kitarović. Uz dužno poštovanje smatramo ju suodgovornom jer je pročišćavanje službenog Protokola obavljeno znatno ranije i gosti su bili poznati, a u ostalom sama je izabrala svoj tim pa tako i savjetnike, svoj radni tim te posebne goste. To primanje nije bilo ništa drugo nego još jedno batinjanje dragovoljaca i stradalnika iz Domovinskog rata. Među uzvanicima bijahu i oni koji se još nisu otrijeznili od pokolja nedužnih ljudi, posebice počinjenih u tvrtci Velepromet ili stratištu od preko dvije satnije vojnika poginulih u kvartu Sajmište!? Monstruoznost javnog pijedestala tako se i dalje nastavlja. Pitamo se kako je moguće da je organizator osoba koja je napustila svoju borbenu jedinicu, zarobljena u restoranu Mornar skupa sa svojim „drugovima“ potom zbrisala u nepoznato pa se iz Zagreba se vraća s činom brigadira hrvatske vojske. Ista osoba je navodno doživjela torturu u logoru te pred agresorskim kamerama u Srbiji iskazala da je ona sve vrijeme bila civil da bi se po sređivanu mirovine visoko busala po Ilici i kočoperila u najmanju ruku kao Dwight David
Adenauer. O ostalim stvarima koje se tiču povlastica bolje i ne govoriti. Pobočnici su mu bili oni koji su uredno vratili zaduženo oružje, ali i sudjelovali u nečasnim radnjama u koje spada i sumnja na najteža kaznena djela. Uostalom Sekretar narodne obrane opet je došao na svoje!?
S punim pravom smatramo da:
„Svi hrvatski veterani, ne samo pojedinci, zaslužuju poseban i brižan postupak, poštovanje i suosjećaj, kako za vrijeme svog života tako i posthumno“.
Mi možemo biti sretni što smo preživjeli, ali kako smo na smrt bili spremni i istu prihvatili kao obol slobodnoj Hrvatskoj, rane nas ne bole nego odnosi prema nama kao i onima koji i dandanas ne znaju za kosti svojih majki, djece, očeva, prijatelja.

Nadljudski otpor

Stvarna istina o Vukovaru se i dalje zaobilazi pa tako i činjenice u svezi nadljudskog otpora u bjesomučnom razaranju i ne može biti slučajno da ni jedan os stvarnih zapovjednika obrane nije bio pozvan!, počevši od Tomislava Merćepa pa do Branka Borkovića koji je kao i Stipe Pole, inače načelnik policije, napustio Vukovar skupa s svojim „odabranicima“ dva dana prije pada i bez znanja običnih smrtnika kako branitelja tako i civila!? Žalosno je što se u junake ubacuju i oni koji su još s konvojem, liječnici bez granica., napustili Vukovar i to 17. listopada, dakle više od mjesec dana prije pada, primjerice kao što je to Stjepan Sučić zvani Crni. Istina je da je bio metkom ranjen prostrijelnom ranom u butinu, ali ne može sebe proglašavati posljednjim zapovjednikom obrane jer su mnogo teže ranjeni ostali do samog pada, a neki i vječno. Proboj iz okupiranog Vukovara krenuo je poslije 18. sati 17. studenog 1991. godine različitim rutama i nitko točno ne znade koliko je ljudi u tom trenutku bilo u Vukovaru, što je još jedan dokaz da organizirane obrane i plana evakuacije nije bilo. Ovaj susret samo je još jedan igrokaz za javnost da bi se prekrila neviđena pljačka novca i sredstava iz bivših tvrtki te Vukovarske banke, trgovina oružja i sredstava, droge, međunarodne prostitucije, akumulacije kapitala radi stjecanja neprimjerenog bogatstva u postupku pretvorbe i privatizacije i što je možda najbolnije obespravljenosti istinskih heroja rata koji su samo poslužili kao dežurni krivci i žrtveni janjci tako da danas odista našom domovinom dirigira stotinjak osoba budući da drže i ove posljednje niti gospodarstva dok se ne rasproda nećaćino.
Ne zaboravite, da na groblju u Vukovaru počiva 3517 pobijenih Hrvata, a samo 167 Srba. Pitamo se, nije li onda ovaj susret bio domjenak još jednog svjetskog prvenstva u ubijanju i teškim zločinima, kao što je to govorio A. G. Matoš 1908. godine!? Pitamo se kako to da na istom nije bio niti jedan Srbin koji je prihvatio Hrvatsku kao svoju obitelj i čin koji i dalje stvara nepremostivi jaz između Hrvatske i Srbije jer se srpski imperijalizam ne zaustavlja, ovo tim više što su za Srbiju svi stanovnici u njoj Srbi, a Hrvatsku drže svojom postojbinom gdje žive samo pravoslavni Nehrvati!?
Nitko se, primjerice nije sjetio obitelji pravoslavnih svećenika Gagića i Šiljakovića koji su se priključili obrani i civilnoj pomoći svoga grada, a neizostavno se pozvala srpska iredenta na čelu sa Stanimirovićem i parohom koji je 1992. godine osnovao parohiju svesrbskih zemalja od Vukovara do Slovačke!? Što se onda čudimo da su ulicu Stjepana Radića preimenovali u ulicu po imenu njegova ubojice Puniše!?
Nitko se ne sjeti za primjer života temeljenog na ravnopravnosti, a ne velikosrpskih povlastica koje se plaćaju novcem sirotana iz državne riznice!?

Novo četništvo financirano iz državnog proračuna

Mnogi naši dragovoljci su si oduzeli život, mnogi se nisu mogli nositi s onim što ih je zadesilo kao Zoran Šipuš ili Darko Pajičić na kojemu narodna vlast svoje nedjelo brani „eutanazijom sui generis“ te mnogi vegetiraju u svijetu mašte, napušteni od svih, padaju u razne oblike ovisnosti iako su relativno mladi kao Danmir Toth, ali za njih nema mjesta ni u primisli u gradu u kojem i danas profit i sustav po principu „driješi kesu“ pobjeđuju domoljublje pa to neminovno osvježava novo četništvo direktno financirano iz državnog proračuna. Ni na memorijalnom groblju nema mira, supružnici se pokapaju odvojeno, a dokazani suborci kao primjerice Ivka Mihaljević na njemu nije ni pokopana!?. Na skupu su bili i oni, kao primjerice, Stjepan Sučić zvani Crni koji je napustio Vukovar više od mjesec dana prije njegova pada, točnije 17. X 1991, konvojem liječnici bez granica i on sebe ne smije na Kaptolu proglašavati zapovjednikom grada. Istina bio je ranjen, metkom kroz butinu,dakle, prostrijelom, ali mnogi teško ranjeni ostadoše do posljednjeg daha u bici protiv bjesomučnog neprijatelja vjerujući u bolju Hrvatsku.
Osvrnuti će mo se i na ćirilicu, vrlo kratko. Svim Vukovarcima i svim nositeljima vlasti u Vukovaru i Republici Hrvatskoj je poznato da do početka raspada SFRJ u Vukovaru nije bilo niti jednog javnog natpisa na ćirilici. Jedina slova koja su bila više privatna nego javna bila su ona na kojima je pisalo otprilike ovako, ovde je (dana tog i tog ) prespavao Vuk S. Karadžić. To je odista bila sva javna uporaba ćiriličnog pisma prije Domovinskog rata. Što je ona danas onda nego ustava na rijeci i kost radi zaustavljanja sudskog procesa protiv te iste svite i njihove klike zbog ratnog profiterstva kojeg počiniše visoki obnašatelji vlasti u Hrvatskoj. Za neupućene napominjemo da je hrvatsko pismo nastalo iz aramejskog kvadratnog pisma i to prvo pismo na ovim prostorima bijaše Jerolimica iz koje se kasnije razvila glagoljica i ilirica koju otuđiše i izmjeniše sve u svrhu srbskog hegemonizma. Znademo da je Vladimir Šeks stvarni ideolog ćirilice u Vukovaru i valja se zapitati je li to protuuteg zapovjednoj odgovornosti njega kao čelnika za Istočnu Slavoniju te Baranju i Srijem!?.
Prestanimo obilježavati i slaviti strahote koje srbska soldateska počini u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini nad nesrbskim stanovništvom. Raskrinkavanjem kosovsko-udbaškog gnijezda i srbske mitologije šaljemo pouku i poruku da bi Hrvati i drugi narodi u njoj mogli opstati Srbiju moramo potpuno, posvema, poraziti da nitko u budućnosti ne bude njihovo topovsko meso.
Mi preživjeli dragovoljci koliko god vjetrovi života budu jako puhali, svijati će mo se poput biljke, ali održati će mo se. T