POSLJEDNJI RAZGOVORI S OTOM REISINGEROM

POSLJEDNJI RAZGOVORI S OTOM REISINGEROM

8. travnja, 2016.
Print Friendly, PDF & Email

tjpeg694_p1

Mislim da su svi naši umrli, pa valjda ću i ja! To bi mogla biti najveća avantura koju ću ili ćemo doživjeti. Znate, ja ništa ne znam o tome kao i svi mi osim sveznalica, kojih nažalost ima i na ovome svijetu, ali njima baš i nije za vjerovati. Moje karikature će živjeti duže od mene

Razgovarao: Janko Bučar

U srijedu. 6. travnja napustio nas je velikan duha gospodin Oton Antun Reisinger u svojoj 89. godini. Teško je u tako tužnim, ali neminovnim trenutcima, izreći nešto o velikanu hrvatske i svjetske karikature s oko sto tisuća nacrtanih karikatura, većinom objavljenih, koje su nasmijavale, kritizirale i opominjale na ljudske i društvene slabosti i poroke, jer je gotovo sve poznato. Uoči njegovog posljednjeg rođendana nastao je ovaj razgovor koji će na i riječima vratiti u doba kada smo se veselili Reisingerovim crtežima, ali i druženju koje je iznimno volio, i to sa svim ljudima od uspješnih, poznatih do onih „malih“, koji su mu bili najviše prirasli srcu i duši. I u tome je posebna veličina neponovljivog crtača karikatura, tako jednostavnog, duhovitog i plemenitog, da ga mogu bez dvojbe nazvati rijetko velikim čovjekom. Neka nas ovaj razgovor podsjeti na Ota i ublaži bol u srcima i dušama za njegovim privremenim odlaskom s ovoga Svijeta. Počivao u miru Božjem s anđelima koji su ga napustili prije njegova odlaska, suprugom Pavicom, kćerkom Marcelom i sinom Davorom.

Posljednje godine proveo je u staračkom domu u vlasništvu Mije Kovče gdje sam ga redovito posjećivao.

Gospodine Reisinger, biste li pristali na jedan otvoreni razgovor za one koji vole čitati između redaka?

– Mislite smjeti?

Pa, dana je sloboda medija.

– Ali, oni koji rade u medijima, nigdje nisu slobodni!.

Mislite da i ja nisam slobodan, u tome slučaju?

– Vas oni ne plaćaju, kao ni oni koji objavljuju moje karikature, mene. Tko zna tko vas i zašto plaća, pa baš zbog toga želim s vama i porazgovarati.

Dobro, što biste me onda pitali?

– A zašto vi prvi ne počnete s pitanjima?

Jer dajem starijima prednost!

– Je li gospodin Alzheimer vlada s vama ili sa mnom?

U ovom slučaju s obojicom?

– A vi bolujete i od sindroma dvostruke ličnosti?

Ma ne baš, ali stostruke, možda.

– Samo?

Pa i to je za stonogu sasvim na mjestu!

– Vi mene zafrkavate?

Ne, samo sebe i pokušavam napraviti dobar uvod s vama, gospodinom Otom Reisingerom. Jeste li vi taj?

– To biste vi trebali znati, a ne ja. Odakle vam ta ideja da to pitate mene?

Ozbiljan čovjek pred smrću

Sasvim slučajno sam došao na tu ideju, jer mi je netko rekao da bi bilo dobro da napravim jedan neobični razgovor, s kako su mi rekli jako duhovitim čovjekom imena Oto Reisinger!

– Nisam vam ja taj. Ja sam ozbiljan čovjek, pred smrću.

Jeste li zato ozbiljni? Pa vi još imate vremena. I na to nije dobro misliti!

– Mislite kao što to ne misle ove lopine koje se priboje smrti i onoga što dolazi, a to nitko ne zna taj trenutak prije kraja!

Dobro, što mislite o smrti?

– Pa mislim da su svi naši umrli, pa valjda ću i ja!

A nakon nje?

– To bi mogla biti najveća avantura koju ću ili ćemo doživjeti. Znate, ja ništa ne znam o tome kao i svi mi osim sveznalica, kojih nažalost ima i na ovome svijetu, ali njima baš i nije za vjerovati.

Kome vjerujete?

– Ponekad niti sebi.

Koja je vaša najbolja karikatura?

– Za najbolji crteže ili crteže držim one koji su polučili neku promjenu u ljudskom ponašanju.

Primjerice?

– Pa, prije svega onaj objavljen kao reklama u Velikoj Britaniji koji je djelovao na prekid britanske tradicije na točenje alkohola prije 17 sati poslije podne. Danas kada gledam ljude kako se opijaju, to mi je pomalo i žao, pa pozivam i u tome na umjerenost, i ovdje kao i svuda u svijetu, posebice oko mene.

A u Hrvatskoj?

– I tu je bilo djelovanja na one koji nisu shvaćali neke stvari, posebice u agresiji na Republiku Hrvatsku početkom devedesetih godina! Moram reći, da kod nas karikatura ili poruka iz nje teško dopire do onih koji bilo čemu odlučuju.

Djela aktualna u svojim temeljima

Koliko imate sačuvanih karikatura?

– Imam ih bezbroj po kutijama, ladicama kod sebe, ali i kod nekih s kojima sam surađivao, samo ne znam kod koga. Možda više ni oni ne znaju jer su toliko nakrali da su vjerojatno završile na smetlištu, kao što će i oni završiti, a moje karikature zaslužuju ipak malo bolje smetlište kao Jakuševac ili slično.

Zar one nisu zaslužile neko bolje smetlište? Primjerice u Beču? Hamburgu? Londonu? Parizu?

– Ne, jer oni imaju spalionice i to bi bilo odmah spaljeno. Kod nas će još poživjeti barem stotinjak godina, kao i ja!

Mislite?

– Naravno, jer s 200-totinjak godina želim postati najslavniji čovjek na svijetu.

I kako bi se nacrtali tada? Mislim vaš autoportret?

– Pa to bi bilo zanimljivo reći tek u to vrijeme. Kamo vam se žuri. To moramo dočekati!

Crtate li portrete?

– Crtam, neki kažu čak i jako dobro, ali danas gotovo svi kažu užasno dobro, pa nemam narudžbi. Valjda zbog nerazumijevanja sebe i svih unaokolo!

Je li vam netko ponudio prostor za galeriju ili atelje?

– Ja nikada nikome nisam ništa nudio, osim svojega rada, umijeća i nadarenosti za to što radim.

Imate li ponuda za otkup vašeg opusa?

– Imam izvana. Ali ja sam stvarao cijeli svoj život, preko 65 godina u ovom gradu i ovoj državi, ma kakva je ona bila i onda i danas, pa bih želio da to ostane ovdje. Zar vam to ne zvuči u najmanju ruku pristojno! Ne bih želio da moja djela završe u rukama trgovaca, već ljudi koji cijene umjetnost, te to pokazuju u muzejima generacijama, jer će većina biti uvijek aktualna u svojim temeljima. Vidite, da se promjenama sustava, danas, promjenama vlasti, kod nas i u svijetu, u biti ništa ne mijenja. Sve ih vode samo sebični interesi, a moj interes je moja obitelj, tj. cijeli svijet.

Mislite da svi ljudi u svakom dijelu svijeta mogu razumjeti vaše karikature?

– Kako ne i nasmijati se. One su bile i objavljivane i prenašane po cijelom svijetu. Ne sve, to ne bi ni King Kong mogao prenijeti! Što je vama?

Jeste li pokušali kod Grada Zagreba ili Ministarstva kulture?

– Neki su to predlagali, ali njih ne slušaju. Njihovo je geslo, nije važno što se kaže već tko kaže, a ne znaju da je prečesto i neobrazovan građanin razumniji i pošteniji od onih koji su na vlasti ili pri vlasti.

Imate li neku konkretnu ponudu iz inozemstva?

– Teško mi je to reći, jer ne smijem. To su ljudi iz Švicarske, Austrije, Nizozemske, Velike Britanije i Njemačke, dakle iz zemalja gdje sam i objavljivao dugi niz godina i karikature i knjige.

Koliko tražite za svoja djela?

– Ako znamo da je vrijednost humora neprocjenjiva, tako se ne bih usudio procjenjivati ni moje karikature, od kojih sam živio, dosta dobro s mojom obitelji. Ali kako vidite kratko.

Zašto karikature nema kao umjetnosti u nekim muzejima?

– Nema je, jer ljudi koji vole humor i stvaraju ga, uvijek nekoga pogode. Oni nisu omiljeni, ni danas u demokraciji, gdje ti ljudi ne moraju paziti što i koga će ismijati, ali ti ljudi mi ipak morali paziti što i kako rade!

Dobro, a koji bi bio prvi potez Vas da kojim slučajem nakon slučaja, postanete predsjednik Vlade?

– Najprije bih dao ostavku.

Hvala lijepa na ovom iznimno zanimljivom razgovoru i odgovorima. Imate li još neko pitanje?

– A gdje je honorar?

Mislite vaš?

– Točno mislim na vaš honorar, da me počastite barem kavicom.

Gospodine Reisinger, koja od prošlih 87. godina je bila najbolja?

– Sljedeća.

Život prohujao kao orkan

A sjećate li se kakva je bila prva?

– Kako ne. Pa to je bilo jučer.

Kaj je tak brzo prohujalo?

– Ne s vihorom, već orkanom.

Dobro, a druga? Što je značajno za drugu godinu?

– Pa najviše to što je došla iza prve.

Koje prve? One nakon Kristova rođenja?

– Pa nisam baš tako mlad.

A treća?

– Treća je bila ona, to se jako dobro sjećam, prva prije četvrte.

Kaj je bilo najznačajnije u četvrtoj?

– Tad sam prebacio u petu.

– Zašto petu?

– Jer više brzina ni tada nije bilo, a petokolonaše nikad nisam obožavao.

Jeste li u šestoj naučili čitati i pisati?

– Jesam, ali samo risati.

Koliko crteža ste imali objavljeno u sedmoj?

– Jedan na zadnjoj stranici školske bilježnice.

Koliko godina ste imali nakon osme?

– Tko bi se toga još mogel sjetiti?

Pa valjda devet?

– Vaš odgovor je za deset.

Ali ja pitam a vi odgovarate?

– Pa kaj sam ja to napravil da bi moral odgovarati?

Što je bilo najupečatljivije u jedanaestoj godini?

– Jedanaestorica iz Haška

Hajde da ih nabrojimo.

– Dalje je bilo dvanaest apostola.

Je li trinaesta bila sretna?

– Kao i svaka. Kako kome?

A u četrnaestoj, jeste li ušli u pubertet?

– Kakav pubertet. Ušel sam u rat. Za pubertet još ima vremena.

S 15 godina ste bili gdje?

– Sam bil.

Dobro, a u šesnaestoj?

– To je bilo vrijeme velikog nevremena.

A kaj velite za sedamnaest?

– Sedamnaest mi je godina tek!

Dobro, onda dobar tek. Kad ste postali punoljetni?

– Danas.

Kako danas?

– Pa zar 86 nije puno ljeta.

Sjećate sli se prve objavljene karikature?

– Ne sjećam se ni zadnje.

Kako ste preživjeli rat?

– Teško, ali lakše od onih koji nisu.

Što se događalo nakon rata?

– Tragedija, koju sam savladao karikaturom i humorom, ne dirajući karikature!

Dokle mislite živjeti?

– Vječno.

Što je vječnost?

– Sada.

Hoćete li i tada risati?

– Ako i tamo plaćaju ovako dobro.

Koliko ste zaradili s Vašim karikaturama?

– Skoro punih 89 godina.

Milijuna?

– Nekad mi se čini da je toliko dugo trajalo.

A zar nije prohujalo? Zahvaljujući kome?

– Onima koje nisam smel risat.

Koji su to?

– Kaj se ne sjećate kad smo svi bili dvorske lude?

Mislite na onog faraona kaj je imal onolike dvorce?

– Kakav faraon,. On je bil varaon.

Ljudi žive da bi umrli

Ipak koje doba je bilo najljepše?

– Ono, sada.

A prije?

– Prije mene?

Što Vam je najveća želja?

– Da svi dožive barem ove moje godine, a ja još puno više,

Biste li željeli biti najstariji čovjek na svijetu?

– Ne baš, ali ako da, samo zbog najkraćeg čekanja uskrsnuća.

Zašto ljudi žive?

– Da bi umrli.

A zašto umiru?

– Da bi vječno živjeli.

A zašto žive vječno?

– Jer su karikature od ljudi.

Hoće li i Vaše karikature živjeti vječno?

– Sigurno duže od mene.T

3 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Alan Praunsperger von Rijeka
    #1 Alan Praunsperger von Rijeka 25 travnja, 2016, 14:23

    – i staviti na uvid cijelokupnoj javnosti.
    Zbogom g. Oto.

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Franjo
    #2 Franjo 8 travnja, 2016, 12:03

    Hvala Otu Reisingeru i autoru na ovom u svoj boli za odlaskom velikana, lakšeg disanja nakon ovog duhovitog razgovora.

    Odgovorite na ovaj komentar
    • Alan Praunsperger von Rijeka
      Alan Praunsperger von Rijeka 25 travnja, 2016, 14:20

      Bog blagoslovio g. Reisingera.
      Njegova freska ” Ljeto 1967″ koja se nalazi, preličena po naredbi nekakvog idiota , na lijevom oblom zidu u prizemlju ( kavana hotela Slavija u Opatiji )je REMEK DJELO koje bi valjalo restaurirati staviti na uvid

      Odgovorite na ovaj komentar

<