80 GODINA S NOGOMETOM

PELE S OVOG PORTALA ŽELIM TI SRETAN 75-TI ROĐENDAN

25. listopada, 2015.

Piše:Zvonimir Magdić

Zašto je baš on, najslađa torta. On, Pele. Jer, gdje god zagrizeš, vele-priča je tu. Otvorena, jasna. Draga.Velika.Vreva kakve nema ni u Meki. Čitav je hotel okružen. Opkoljen. Svjetine, svih boja kože. I šapat, koji opija.’Ono vam je Pele’. A ja? Ja sam sretnik. Prvi hrvatski novinar koji bilježi intervju s Peleom. I, šire. I, ne samo to. Ljudi, pa ja sam za istim stolom s Peleom! Ja večeram s Peleom. Nestvarno. I mene trese groznica velikog trenutka. Ruke su mi vlažne, minute mi lete poput meseršmita 109. Hoće li on, ostaviti taj raj. Tolikih radoznalaca. Od Peleove večere – ništa. Ni jedna žlica. On je u okruženju tolikih mališana. Autogrami, fotosi, koljena, zagrljaji. I smiješak, kojem nema kraja. Unatoč…Ljudina.

Pele u Maksimiru

To je Pele. I zato, bio je – kralj. Nikad odstup. Nikad namrgođen. I, kad ga tuku, sa svih strana. Na engleskom mundialu ‘baštali’ su ga, čak, jezikom, i njegovi Portugalci. Pa, čak i onaj dobri čovjek od Colune. Da nisam gledao, ne bih vjerovao. Mario, Mario! Reporteri su htjeli Eusebija, za novog vladara nogometnog svijeta.Visoki, jednako pristupačni Mozambikanc, odbio je. I ne jednom. Uvijek: ‘Ja nisam Pele. Pele je najbolji’. Iako mu je tada, u Nottinghamu, Pele bio ispružen, pod nogama.
Sjećam se i Santosa i Pelea, šestdeset devete, na utakmici s Dinamom, u Maksimiru. Kolima su dojurili od tam- prek. I čekaju utakmicu. Gdje? Na drvenim klupama, plavih svlačionica. I, ne vjerujem najbolji klub svijeta, Peleov, u Vuteksovim dekama, koje im je pribavio novinar Milan Devčić, zvani Deva. Šestdeset tisuća ljudi čekalo je, uzbuđeno, Pelea. I, ‘Svece’. Na kraju, mirnih, 1:1. S nekoliko bravura tog, sad već svima dragog. Dečka. Brazilci bi rekli – ‘o garroto’.
Pamtim i fotose Pelea koji je, jedva, preskočio sedamnaest i divnih, plavih, visokih curica iz Švedske koja, pedesetosme, drži Mundial. Slike, za ‘bozjah’. Uletio je protiv Sajuza. I nastavio, svojim čarolijama do kraja, do završnice na Rosundi, protiv fantastičnih Šveđana. Najbolji. Poigrava se. Šali. Ne ismijava nikog. To je šala. Njegov je nogomet iz zemlje smješka. Samba, bubnjevi i njegov promukli glas. Jer, čim sjedne u autobus, pjesma. Piše i pjesme. Svira gitaru. I igra nogomet koji je, začas, ocijenjen – za sva vremena. Najbolji. Kako je samo prebacio onu loptu u sombreru, ako se ne varam preko Gustafssona, desnom nogom, silnom felšom, zaobišao za glavu višeg Vikinga, i tom istom, desnom, razvukao kraj Svenssona, koji je brani, da se bolje ne može.
Ja ga pamtim  još nekoliko godina ranije, kad  po jednom ciča zimskom danu, smrznutom u svim potocima, brani za Helsinborg, paradirajući na veliko.To nisam nikada vidio. On sam, samcat i – Dinamo! I taj Svensson ne drži Pelea. Tri su Peleova gola, pet, sve skupa. U Brazilu, kakav više nikada neće zaigrati. Boljeg nije bilo. Samo im je bio ravan Real Madrid Di Stefana i zagrebački Gradjanski, Martona Bukovija. Sam će Pele, potvrditi u svom tv-prikazu,koji se zvao ‘ Eu seu Pele’, Ja sam Pele: ‘  Da, taj  je Brazil ‘ 58, bio tehnički bolji (!), od meksikanskog, sedamdesete’ I, u tom je opet briljirao, kao nitko – Pele! Pa, koja su to bila čudesa koja su nadvisila i meksikanske Brazilce, iz sedamdesete. Ova: Gilmar, Djalma Santos, Nilton Santos, Zito, Belini, Orlando, Garrincha, Didi, Vava, Pele i Zagalo. O, ja ih znam, do jednog. Ime po ime. Svi su bili sjajni.Tehnika superior. Pa, ipak, velika priča odskače igrom obožavatelja ptica Mane Garrincha-e i sjajnog felš-majstora Didija, koji je izmislio onaj glasoviti ‘suhi list’, folha seca. On  je, uostalom, i dirigirao igrom tog strašnog Feolinog Brazila. I, ne jedan, čak dva Santosa. Braniči kakvih više nema. Djalma-okretan, gibak, mek, lagan. I uvijek dobro postavljen- Nilton, koji dribla, mirne duše,  u svom petercu nalete nepozvanih! No, na  Mexicu ’70 opet je, na najvećoj cijeni, Pele. Propust Mazurkiewicza, urugvajskog vratara, u povijesti je  najvećih nogometnih  poteza, svih vremena kao i onaj lob Viktora, s pola igrališta(!), Čehoslovaka, kojeg je samo – nebo – spasilo od katastrofe. Koja ideja!S pol igrališta. Pa, zakucavanje prvog gola, glavom, u samoj završnici, Talijanima!U toj igri glave i prsiju, sigurno, nitko i ikada, nije bio ravan Peleu. U tim minijaturama, bio je kolosalan. Poslije malog Barrua gdje je i rođen, gdje je bio i čistač, kao dijete, cipela, dogurao je do Santosa. I, ne samo to. Od Santosa, baš je on, Pele, napravio jedan od najvećih, a spektaklom, sigurno, nedostižan klub svijeta. Bila je strašna ona navala Santosa, koji su uglavnom, kao ‘sveci’, igrali u bijelom: Dorval-Mengalvio-Coutinho-Pele-Pepe. Plaćalo se-‘teško’ – da bi se ih dobilo na gala-predstavu. A samo, za Peleov nastup, ‘caltalo’ se najmanje deset tisuća više, jasno, u dolarima. Dva puta prvaci svijeta. S jednim od najvećih igra svih vremena, protiv Benfice u Lisabonu:5:0 za Santos! Do kraja, Luzitancu su smanjili za dva gola, ali ne zato što su radili čuda, nego što im je bilo dozvoljeno da tiho gase reflektore na Luzu.

Pele 1000

Nikad neću zaboraviti, kakao je Pele obilazio svijet i poučavao, putem coca cole, dječurliju, nogometu. Ne govorim, na pamet.Bio je i u Zagrebu.Na Maksimiru.I, pokazivajući pucanje, kad se tome nitko nije nadao, iznenada izveo je  ‘škarice’, jednom, pa još jednom.I zabio, jasno golove.Treslo se, pljeskom,  sve do makimirske šume. Majmuni su padali s grana. I, opet on. Blizak. Neposredan. Maestro.Kad je sprašio svoj tisući gol, za Santos, protiv Vasca da Game, iz elvera, svijet je kliktao-Pun radosti. Pisalo je: ‘Pele – 1000!’ Toliko da sam, kad je Pele u pitanju, i sretnik jedne božićne bajke. Izvlačenje parova za Mundial, mislim u Italiji. Ali, u Švicarskoj. Zurich, za čije je ‘Skakavce’ Grasshoppera igrao, za jednog vremena, i Hrvat Ico Hitrec, sav je  u svijetlu. I, izlozima, što blistaju draguljima, a ja ‘visim’ u Mac Donaldu, na pomfriju. Ili, na šalati sa šaltom! Čuva se, znate kako je,  komadić dnevnice, pa se, jedva, diše. Ponudio sam redakciji Pelea, za kraj godine. Izvukao sam se. Ali, ovo je Švicarska. Red.Red. A ja mislim da je to onaj, moj Pele, iz Maksimira. On to i jest. Ali, novinarski je protokol grda stvar. Ubija. Ne mogu do kralja. Osiguranje. Nemam bedž. Nemam okovratnicu. Nemam iskaznicu. Nisam ‘vjerodostojan! I, kad su, sve mi lađe na dnu mora bile, ipak, on je, moj Pele. U hotelu, razlaz. Ždrijeb je gotov. Pele je visoki gost. Ide doma. Na izlasku iz dizala, u bundi, jer juri na uzletište, ja ga pozdravljam. Pruža mi ruku. Pita me gdje sam. Objašnjenje. Pele:’ Znam, ali morali ste se najaviti.’Vidi moj očaj, jer bez Pelea u Zagreb, bio bi promašaj za ‘crvendača’. Osjeća to, ljudskom toplinom, koja je njegov image.  Zaustavlja svoju pratnju, odlaže kovčege, i ja sam s njim. Nikad sretniji. Obećao je pet minuta, dao mi je pola sata. I zaželio-sretnu novu godinu – svim čitateljima ‘Športskih novosti,’ kojima je upravljao Zvone Mornar. Dan, koji ostaje. Pele. On  se ne zaboravlja.
Sada, ja mu s ovog portala Tjedno, čestitam 75. rođendan. Njegov je nogomet bio toliko ‘s onoga svijeta’, opijum, da ga Amerika koja ga je’ uhapsila’, za ono vrijeme, rekordnih sedam milijuna  dolara, nije prepoznala. Njegov je nogomet za Amere bio nekaj drugo.Tabula raza. Oni su imali ‘ozbiljno’ samo basket, football i basebal. Drugi mozgovi. A Pele je igrao, toliko jednostavno! Čak i u Cosmosu.To je bio njegov  život. I, nazor. Spektakl! Čak mu je i sin pokušao stati na vrata Santosa. Ipak, on je bio samo  njegov – sin. Pele je ostao-ipak-samo svoj. I, tolikih  milijuna. Među njima, bio sam  godinama, i ja, autor ovog rođendana. Obrigado Pele.Hvala ti!Feliz Cumpleano. Sretno!T