80 GODINA S NOGOMETOM

NAPUNIMO MAKSIMIR DO VRHA SVETOM VODICOM

8. kolovoza, 2014.

Piše: Zvonimir Magdić

Ne, nisam vjerovao. Ne, ovaj put. Sve je mirisalo na kruškovitu jesen. Žutu. Bogatu. Europsku. Dinamovu.Toliko šarenih glava. Lingve svih tipova. I, pokoji domaći dečec. Neke su digli, u sama nebesa. Mamićeva uložba je ‘ debela’ lisnica. Ta, ne stane u džep radničkih hlača. No, Europa obećava uzvrat: Liga prvaka i – sedam milijuna eura. Fina lova. Čak se nose i  tri boda iz gostiju. S danskih ravni. Kraljevine, koja je još četrdesetprve, priznala Nezavisnu Državu Hrvatsku.

CEREK ZLIH DUHOVA

Aalborg i nije – baš nekaj. U Maksimiru, koji je trebao pružiti deblji dekor,pune tribine, onih deset tisuća, kako kažu Španjolci – y pico, i malo,.vjernici su. Čekaju se plavi golovi. A, njih – nema.  Sve su to ‘ pucketanja’ koje imalo dobar golman,a ovaj, Larsen, to jest, lovi s jednom rukom. A cajti bežiju. Lete. Jure. Što više, Jacobsen 1:0. Šok!.

Ajmo, plavi, bacati bar karte produžetaka. Pa, ne daj Bože, elvera. Plava pucnjava se nastavlja. Ali, to su patrone za dječje puškice. Za flobertice. S njima se ne ubijaju slonovi. A Aalborg, sad se to vidi, ima debelu kožu. Kožurinu. U velikom iščekivanju – razočaranje. Šok –2:0. Jacobson. Rašlje! Loptu, koju Eduardo nije ni vidio, a naš Zvonko Monsider, moj Trešnjevčanin Concordije, lovi, lakoćom .Počinje glavinjanje. I, čeka se kraj. Kakav? Nikakav. Ja ga dobro znam. Od prvih dana obnovljene nezavisnosti, ja pišem – demoni!I, ponavljam, iz jedne godine u drugu, treću, petu, desetu. Očito, u tom betonu Maksimira nekaj se gadno kuha. Ovo je cerek. Zlih duhova. Onda, davne devedesetprve, druge, pisao sam: ‘Velečasni Kuhariću, dođite, blagoslovite ovo igralište. Puno je demona. Samo ih sveta vodica može razjuriti. Napunimo stadion, do vrha. I dignite svetačku ruku. To je jedini Amen.’ Čekam.

No to je moj, jasno, pucanj u prazno. U izrugu. U medijsku komediju. No, ponavljanje – a ono je majka znanja –  podržava moje vidike. Hoću mačetu. Hoću  sasjeći to prokletstvo.Ono je – sigurno – tu. Ovaj Aalborg nije Real Madrid s Di Stefanom no Honved s Puskasom. Ni Barcelona  s Messijem. Jedan od tolikih, običnih, klubova diljem Kontinenta, koji bi spadao u ‘ domaću ligu’, v nedelu, posle obeda. Uz gemištece i štrudlu. Domaću, od jabukov. U tri. I da nije tog ‘prokletstva’, mi idem dalše. Prokletstvo je tu i –  mi gubimo šlager jeseni – Ligu prvaka.Tko zna, po koji put. One, zvlečene na svijetlo dana, broje se na prste jedne ruke. Drugo je pitanje, kaj delati?

PROMJENA IMENA

Gdje leže ti zečevi-Dugih ušiju? U kojem grmlju? Vrijeme koje je bez kraja i konaca pokazat će jednog dana svoje nacereno lice: Pa, probajmo s promjenom imena. Ja ga imam. I uvijek ga ponavljam: Gradjanski. Prvi hrvatski Gradjanski športski klub. Zašto? Jer,on je nastao u zagrebačkoj birtiji, Dinamo u – partijskom komitetu. Tu ste. Birajte. Mislite. Glasajte. Jer, ovo strovaljivanje,  ide u beskonačnost. A, kako kažu Rusi, ne ovi, anti-ukrajinci, spasonjiih njet. Možda je i to ludorija. No, niš’ nas ne košta. Probajmo. To je najlakše. U takvom  razmišljanju, još će biti debelih voda  ispod željeznih mostova. Sic! Tako.