OGROMNE SVOTE JAVNOG NOVCA TREBALI BI DOBIVATI SAMO ONI KOJI SE ODAZIVAJU NA HUMANITARNE KONCERTE
22/11/2026Ako je doista tako lako pronaći sponzore za dvosatno pjevanje na trgovima, postavlja se logično pitanje: zašto ti isti lokalni čelnici ne pokucaju na vrata sponzora kada treba pomoći umirovljenicima koji jedva spajaju kraj s krajem, hrvatskim braniteljima koji žive u teškim uvjetima ili bolnicama kojima kronično nedostaju osnovni medicinski aparati?
Posebna je priča samohvala domaćih zabavljača. Nakon besplatnih nastupa na gradskim trgovima, društvene mreže i mediji preplavljeni su njihovim objavama o “nikad viđenom spektaklu” i “desecima tisuća oduševljenih ljudi”. Prava bi se slika njihove popularnosti, međutim, vidjela tek kada bi se za te iste koncerte naplaćivale ulaznice, makar i po najskromnijim cijenama
Napisao: Mladen Pavković
Svake godine u vrijeme adventa, Božića i dočeka Nove godine u Hrvatskoj gledamo isti, već pomalo mučan igrokaz. Gradovi, općine, pa čak i najmanja mjesta, ulaze u besmislenu utrku tko će više novca potrošiti na organizaciju blagdanskih programa i koncerata na otvorenom. Za dva sata pjevanja na gradskim trgovima, bez prodaje ulaznica, domaćim se izvođačima isplaćuju basnoslovni honorari kao da je riječ o najvećim svjetskim nogometnim zvijezdama. Novca za zabavu uvijek ima – koliko god treba.
Istodobno, kada tim istim gradonačelnicima, načelnicima i županima na red dođe briga za one najranjivije, odjednom nastupa štednja. Tada se pred kamerama ponosno hvale kako su umirovljenicima za blagdane udijelili po pedesetak eura božićnice ili kakav skromni prigodni paket s nekoliko konzervi.
Logično pitanje
Iz gradskih i županijskih uprava redovito stižu ista opravdanja: visoki troškovi koncerata i astronomski honorari zvijezda većim se dijelom pokrivaju novcem sponzora. Ako je doista tako lako pronaći sponzore za dvosatno pjevanje na trgovima, postavlja se logično pitanje: zašto ti isti lokalni čelnici ne pokucaju na vrata sponzora kada treba pomoći umirovljenicima koji jedva spajaju kraj s krajem, hrvatskim braniteljima koji žive u teškim uvjetima ili bolnicama kojima kronično nedostaju osnovni medicinski aparati? Očito je da za kupovanje jeftinih političkih bodova kroz “kruha i igara” volje i novca uvijek ima, a za stvarne životne probleme građana kesa ostaje čvrsto zavezana.
Posebna je priča samohvala domaćih zabavljača. Nakon besplatnih nastupa na gradskim trgovima, društvene mreže i mediji preplavljeni su njihovim objavama o “nikad viđenom spektaklu” i “desecima tisuća oduševljenih ljudi”. Prava bi se slika njihove popularnosti, međutim, vidjela tek kada bi se za te iste koncerte naplaćivale ulaznice, makar i po najskromnijim cijenama. U središtu Zagreba dovoljno je da dvoje ili troje uličnih svirača uzme gitare i zapjeva, pa da se oko njih u trenu okupi gomila prolaznika. Besplatna zabava na ulici uvijek privlači ljude i nema nikakve veze sa stvarnom tržišnom vrijednošću izvođača. Tko želi zabavu i koncerte, neka kupi ulaznicu i plati ih iz vlastitog džepa, umjesto da političari javnim i sponzorskim novcem glume velike mecene.
Ono što u cijeloj priči najviše bode u oči jest potpuni izostanak stvarne solidarnosti onih koji od ove države i njezinih poreznih obveznika desetljećima najbolje žive. Kada se u Hrvatskoj organiziraju humanitarni koncerti za branitelje, stradalnike ili bolesnu djecu, na pozornicama se gotovo uvijek pojavljuju jedni te isti ljudi – poput Ivice Pepelka, Mirka Švende Žige, Dražena Zečića, Ninčevićevih Hrvatskih ruža i nekolicine drugih – koji bez puno pompe i bez honorara daju svoj doprinos. Sjetimo se i velikog humanitarnog koncerta Marka Perkovića Thompsona u Vukovaru, na kojem je za potrebite i vrijedne projekte prikupljeno više od milijun eura – više nego što su svi ostali razvikani hrvatski pjevači skupili zajedno u posljednjih dvadeset godina.
Skupa kulisa i društvena nepravda
S druge strane, one estradne i glumačke veličine koje redovito pune vlastite džepove iz gradskih proračuna u pravilu ostaju po strani. Jedan dio njih na humanitarne će se koncerte odazvati isključivo ako su ondje nazočne kamere – i to ne lokalnih televizija, već isključivo HRT-a – kako bi njihova “dobrota” dobila besplatnu reklamu u udarnom terminu. Bez nacionalnih reflektora, njihova solidarnost naglo nestaje.
Najbolji primjer takvog dvostrukog mjerila je Rade Šerbedžija. Više od dvadeset godina njegovo kazalište Ulysses gotovo besplatno, uz simboličnu naknadu i obilatu logističku potporu države, koristi brijunsko otočje, jedan od najljepših i najvrjednijih nacionalnih bisera, pretvarajući ga u svoju ljetnu pozornicu i izvor zarade. Unatoč svim privilegijama koje uživa, javnost još uvijek nije čula da je taj isti umjetnik na tim istim Brijunima organizirao veliki humanitarni nastup za hrvatske branitelje, stradalnike Domovinskog rata ili da je iz vlastitih prihoda nekome od njih konkretno pomogao. Slično je i sa Kalemberom, koji je već godinama omiljeni gost srpskih pozornica i medija. Kad ga pitate za neki humanitarni nastup, odmah kaže- nemojte me za to više zvati! Prije svog zadnjeg koncerta u zagrebačkoj Areni, Brenu su godinu dana besplatno na ovaj ili onaj način propagirali i na najvećim zagrebačkim tv postajama, a riječ humanitarno i za nju ne postoji, a da bi se „odužila“ Hrvatima na svakom nastupu izvodi pjesmu „Jugoslovenka“!
Sve vrijeme u kojem se javni novac, državni resursi i sponzorski budžeti budu trošili na financiranje povlaštenih pojedinaca i preskupih trgova, a umirovljenici i branitelji budu svedeni na milostinju od pedeset eura i paket konzervi, blagdanski sjaj na našim ulicama ostat će samo skupa kulisa iza koje se krije duboka društvena nepravda. T
