GLAVNE TEME PRIČA

TRIJEŽNJENJE NA SISAČKOM BERDU S PREPORUKOM ZA POPOVAČU

7. veljače, 2024.

Zemljak i cimer je bio jako raspoložen, nudi novac za piće. I pazi ovo, ja njega tada upozoravam da alkoliziranje po sobama može biti opasno, treći put sam u Topuskom preko HZZO-a, zadnji put su me zamalo izbacili što sam s tadašnjim cimerom majstorom Danom iz Karlovca pio pivo u baru, kako je to govorila sestra do 11 navečer, a što bi tek bilo da su znali da i u sobi imamo kruškovače. Dane me častio domaćom rakijom jer sam mu pomagao obući tenisice što on nije mogao samostalno. Za uzvrat dao mi je trenerku s kapuljačom i častio me kruškom koju je ponio od kuće za pokloniti doktorima. Svog posljednjeg cimera Antu sam kad me ponudio rakijom upozorio da odmah poslije ispere čaše jer se rakija posebice šljivovica lako namiriše. A spremačice po sobama i to prenose dalje. Posebice je opasna jedna ogromna iz Cetingrada

Napisao: Dražen Stjepandić

Snimio: Josip Frković

U Sisak sam dolazio autom, autobusom, auto-stopom, s kombi fićom, vlakom, a eto doživjeh i da me dovezu kolima hitne pomoći. Treslo me kao da sam u situ. Vožnja na prikolici, stočnom vagonu ili marici bila bi daleko ugodnija. Ne znam znaju li nadležni medicinari koliko se bolesnici na ležajima u sanitetskim vozilima tresu dok se prevoze ili to znaju, ali ih nije briga. Dobro da sam se samo ispovraćao, „bio upovraćan“ , kako su napisali u prijemnom nalazu.  Vozili su me iz Topuskoga u Sisak na bolnicu na berdu, kako Bolnicu dr. Ivan Pedišić naziva Joža, izvršni urednik našega portala Tjedno. Razlog etilizam, po narodski pijanstvo.

Huk sova

Taj  dan  je za mene počeo dok je još nije razdanilo. Mrkli mrak, prošlo šest, a ja iz pekarnice-dućana  u Topuskom idem s prve dvije bombice. Prvi put u životu  uživo sam čuo glasanje sova  i to tri odjednom. Jesu li to bili policajci ili migranti koji su jedni drugima dojavljivali moju pojavnost i kretnje na staroj kaldrmi kaldrmi u Topuskom ili zaista prave sove razmišljao sam dok je u mraku sauondtrack jutra bio hu-hu-huuuu-hu…

Rano ustajem. Ne treba mi sat. Programiran sam da se probudim oko pet ujutro. No, do šest ujutro vrata na lječilištu su zaključana, pa nisam mogao do auta gdje sam držao većinu ponesenih stvari. U šest sam se uputio do auta, pa do dućana-pekarnice. Radi od šest, a u njemu je zaposlena jedna moja simpatija, pekarnica je otvorena, ali nema moje poznanice, dok im blagajna radi tek od pola sedam, pa mi mlada djelatnica nije mogla ništa prodati. Kažem joj neka mi da dvije bombice votke, neka uzme novac, a kasnije provede to kroz kasu. Pristade i ustupi mi dvije bomcice, a ja joj ostavih tri eura i nešto. Doma ujutro obično iza šest znam popiti koju čašicu jer doručkujem tek oko 11, ali u Topuskom sam najraspoloženiji za aperitiv tek prije ručka. Ipak, dvije votkice uzeh tek tako da nisam đaba dolazio.

Vraćam se u sobu. Cimer Anto Andrić iz Ođaka, nekadašnji pitomac vojne akademije JNA, sudionik Domovinskog rata, sada nastanjen u nekom selu pored Duge Rese, bavi se grobnim klesarstvom, do tada se probudio, još je u krevetu, ali upalio je televiziju. Konkretno BN 2 iz Bijeljine, na programu su narodnjaci. Pita me budući nosim dugu kosu, pretpostavlja da sam roker, kako izusti, smeta li mi folk? Odgovaram mu da meni ni jedna glazba ne smeta. Na techno i te derivate sam u tom odgovoru zabaravio. Premda se radilo o narodnjacima moram konstatirati kako dugo nisam čuo nešto ruralnije. Jedna pjesma je bila „Ja sam seljak veseljak“, a iza nje drugi pjevač je doslovno pjevao „Ja sam seljak u srcu i duši“… I cimeru bi malo neugodno pa ugasi televizor.

Ponudih mu jednu bombicu i prihvati s veseljem. Nazdravljamo. Prethodno kad sam tek došao on je mene prvi ponudio rakijom. Nismo antialkoholičari niti jedan. Kaže da kad radi po grobljima ljudi ga znaju, posebice Srbi, dobro počastiti. Onako  kao bratu povjerio sam mu da se spremam na liječenje jer na poslu pod stalnom prijetnjom alkotestiranja. Jednom sam već napuhao 1,75, istina tek od treći put, ali dovoljno  da se dobije otkaz što sam ja nekim čudom izbjegao jer su zaštitari pogriješili u proceduri. S tim alko-metrima je jako nezgodno jer ne mogu utvrditi jeste li pili na poslu ili prije. Alkohol u krvi ostaje 24 sata, pa ako ste pili u nedjelju u ponedjeljak ste jednako krivi kao da ste konzumirali alkohol za radnoga vremena. Tolerancija je 0,00 promila. Brojni su tako dobili otkaz, a piju gotovo svi, samo je pitanje koga će alkotestirati. Anto se požali da je njegov brat tako ostao bez posla.

Bombice smo brzo strusli, pa mi predloži da odem u dućan po litru žestice. Nudi mi 10 eura, kažem mu da imam novaca, da ću ja počastiti, ali da mi je još rano već biti nacvrcan u sedam ujutro, više mi odgovara aperitiv prije ručka ili večere negoli ranog doručka. I te dvije votke sam uzeo reda radi, jer jer od šest do sedam kada počinje doručak nisam imao što raditi, a moje ljubimice da popričamo na sabaha nije bilo.

Po dolasku u sobu odmah sam mu predao apsolutnu kontrolu nad daljinskim, televiziju ni doma ne gledam prečesto. Postala mi je nekako dosadna, tu i tamo pogledam neke utakmice, važne vijesti ako počne neki rat ili se dogodi neka druga katasrofa. Ne pamtim kada sam do kraja odgledao neki film, posebice novijeg datuma. Prebacio sam se na Internet i Youtube. Nisam pušač, trebali bi se slagati, ali primjetio sam da me cimer gleda malo podozrivo, ako sam spomenuo neki problem na poslu, on odgovori: „Ako te netko neće, onda te neće…“ Što mene ima netko htjeti ili ne htjeti, ne radim kod privatnika, mislio sam se u sebi. Spadam u razgovorljivije ljude, ustalom i glavni posao mi je dugo bio pričanja priča. Šutljive osobe mogu mi biti naporne, a znam kako su često i prazne. Anto nije bio od tih. No, da skratim u dan i pol koliko smo bili skupa, stigao sam u utorak popodne, a to jutro je bilo u četvrtak, primjetio sam da mi nemamo mnogo toga zajedničkog osim zavičaja odakle sam otišao s 11 i pol godina, davne 1978. Tako da sam pazio da s pričom i mojim temama ne pretjeram što mi se zna dogoditi kada cugnem.

Votka Moskva

No toga jutra nisam još stigao otvoriti nekome manje zanimljivu temu ili nešto što bi nekoga naljutilo. Uostalom vidim da mi je zemljak i cimer jako raspoložen, nudi novac za piće. I pazi ovo, ja njega tada upozoravam da alkoliziranje po sobama može biti opasno, treći put sam u Topuskom preko HZZO-a, zadnji put su me zamalo izbacili što sam s tadašnjim cimerom majstorom Danom iz Karlovca pio pivo u baru, kako je to govorila sestra do 11 navečer, a što bi tek bilo da su znali da i u sobi imamo kruškovače. Dane me častio domaćom rakijom jer sam mu pomagao oblačiti tenisice što on nije mogao samostalno. Za uzvrat dao mi je trenerku s kapuljačom i častio me kruškom koju je ponio od kuće za pokloniti doktorima. Svog posljednjeg cimera Antu sam kad me ponudio rakijom upozorih da odmah poslije ispere čaše jer se rakija posebice šljivovica lako namiriše, a spremačice po sobama i to prenose dalje. Posebice je opasna jedna velika i jaka iz Cetingrada, pa kad je predložio da kupimo bocu žestice predložih votku jer je najneutralnija po pitanju mirisa. Novi cimer prihvati sugestiju, a ja  prihvatih njegovih deset eura i skoknuh do prvog dućana tik do lječilišta. Prođe sedam sati i taj dućan je bio otvoren. Uzeo sam bocu votke Moskva, za točno 9,99 eura. Bila je to tamo najjeftinija litra žestice. Ponio sam platnenu vrečicu i u nju strpao piće. U dućanu osim mene i prodavačice nije bilo nikoga. Dućani znaju biti obavještajni centri. Poslije sam sumnjao i na tu trgovkinju jer uz moga cimera samo je ona znala za litru Moskve. Jedna medecinska sestra me prateći pogledavala, ali nije mogla znati što nosim u vrečici. Mogao je biti sok ili knjiga kao što je prethodno u vrečici bio podeblji zadnji roman „Narukvica“ od Ivana Aralice.

Otvorili smo bocu i uskoro smo popili trećinu moskovače. Otišao sam na doručak, a cimer nije ni toga jutra, premda sam mu ispričao priču o jednom gospodinu iz Ogulina, koji je preskakao obroke i samo se jednom na terapijama strovalio u nesvjest. Hrana u Topuskom je dobra i potrebna za izdržatiterapije strujom, posebice je obilan doručak. Švedski stol. „No limit“, kako sam objašnjavao jednom drugom cimeru Indijcu koji prije toga nije znao što je to švedski stol. Swedish table. Tom Indijcu sam također savjetovao da na stolu pored kreveta na drži bocu konjaka. Nego da je negdje spremi. Nije čuo za Sandokana, a jako je nalikovao Sandokanu. U Hrvatsku je došao na rad i drugi dan doživio je saobraćajku, polomili su mu obje noge, tako je dospio na rehabilitaciju u Topusko.

Poslije doručka vratio sam se u sobu, donio sam i druge plastične čaše, nasuli smo još poneku. Onda smo otišli svako na svoje terapije. Čovjek je jako djelovao raspoložen, jedino mi je nekako zasmrdjelo kad me pitao zašto se od dolaska još nisam tuširao? Stigao sam u utorak popodne, u srijedu sam imao terapiju u kadi gdje vas cijelog dobro isperu jakim šmrkovima, kao u autopraonici, poslije podne u dva čekale su me terapijske vježbe u bazenu, preporuča se tuširanje prije ulaska u bazen, a on mene ujutro pita zašto se poslije toliko kupanja nisam tuširao još u sobi?

Upoznao sam ljude koji ne vole vodu, što ne znači da su neuredni, jednako kao što mačke nisu prljavije od žaba premda ne vole vodu. Ne spadam među one kojima je voda mrska, a pitanju tuširanja veliku pozrnost posvetio sam u svome još neobjavljenom romanu, između ostaloga primjetio sam ako vas netko tako nešto upita, pozdan je znak da vam nije previše naklonjen. Vuče na zlobu. No, ni na kraj pameti mi nije bilo da se još prije ručka dogoditi da će me buditi policija.

Prije terapija nešto prije deset u sobu je ušla spremačica, pitala me hoće li mi smetati ako sobu malo prozrači? Ljubazno sam odgovorio:“Gospođo samo izvolite“. Za njenog pospremanja to je bila jedina primjedba. Na terapijama sam sreo cimera i htio sam se našaliti rekavši da je čistačica rekla da smrdimo, a što nije bilo točno.

Nekoliko  sestara i policajac

Po povratku s terapija slušao sam malo glazbu na mobitelu, neke moje  omiljene pjesme. Bio sam dobro raspoložen i takav sam zaspao prije ručka u 12 sati. U krevetu sam bio i kad je u sobu ušlo nekoliko sestara i policajac. Probudili su me govoreći da moram u Sisak na vađenje krvi. Sanitetsko vozilo je već čekalo. Znao sam da to nije ružan san, da što se to zaista događa, a ne da ružno sanjam. Sjećam se kad sam ležeći na podrhtavajućem krevetu u kombiju povratio. U bolnicu na berdu u otpusnom pismu piše da su me dovezli iz Topuskog u sisak u 14 i 35. Sjećam se kad sam na hitnoj primljen i odmah su mi izvadili krv. Ležao sam na pokretnom krevetu, ponio sam sa sobom torbicu s novčanikom i mobitelom. Na krevetu sam samo u majici kratkih rukava jer sam trenerku poklonjenu od majstora Dane ispovraćao. Dok ležim dobro čujem  kako mladić koji mi je vadio krv nekome preko telefona govori da su mi izmjerili 3 promila, te da bi me trebali voziti u Popovaču. Nije prošlo dugo, opet je netko zvao i njemu su rekli za tri promila, ali da me ne mogu proslijediti u Popovaču, ako ja to odbijem. Tko to može zvati, tko zna da sam na hitnoj u Sisku osim nekoga iz Topuskog? Sjećam sekad sam se požalio da mi je hladno. Pokriše me nekom smeđom dekom. Dali su mi gusku da se prvi put pomokrim što sam samostalno obavio i gusku stavio u njeno kučište.

Na krevetu su me odvezli na drugi kraj odjela hitnog prijema. Svega se dobro  sjećam jedino se ne sjećam da sam bio drzak i bezobrazan prilikom dopremanja u bolnicu. Što ću uskoro moći pročitati u prijemnom listu. Taj list mi po izlasku nisu dali, a u otpusnom pismu piše da je izmjereno 3,3 promila.

Ubrzo ću vrijeme tek malo kratiti pregledom portala. Baterija na mobitelu mi je pri kraju. Okružen sam mahom nepokretnim pacijentima. Jedini od njih ja mogu ustati i sam otići na wc za muške pacijente. U gusku se ne može kakati i kad sam zatražio da to obavim pokazaše mi gdje je zahod.

Po povratku iz zahoda sam čak uspio zaspati nešto prije ponoći. Probudio sam se u pola tri. Ustao sam iz kreveta i one iz noće ljubazno pozdravio i pitao koliko je sati. Vratio sam se u krevet i čuo sam komentar da sam se već otrijeznio te će me teško takvoga proslijediti u Popovaču, a nekome je  očito bilo stalo da se i to dogodi. Više nisam mogao zaspati, a vrijeme kao da je potpuno zablokiralo.

Stalno si mozgao tko me mogao prijaviti? U sobu su mi ušli na sigurno. Osim mene samo su dvije osobe znale za bocu votke. Najviše sam sumnjao na onu iz dućana. U istom dućanu kupuju i brojni policajci, također smješteni u sklopu lječilišta. U mojim razmišljanjima ne mogu vjerovati da bi to napravio upravo čovjek s kojim sam pio, premda znam da takvi to često naprave da prikriju sebe. Je li me možda prijavio netko iz susjednih soba? Premda glazba s moga mobitela nije glasnija od primjereno pojačanog televizora, a znam da neki stariji pacijenti zbog gluhoće znaju stalno imati jako glasne televizore i da ih nitko zbog toga ne opominje i ne špota.

Do jutra sam još nekoliko puta čuo da sam odbio da me voze u Popovaču. Ujutro ću upoznati doktora. „Doktore što ću ja u Popovači?“, pitam ga. Kaže mi da su mi izmjerili tri zarez tri promila i onda takve pacijente po automatizmu šalju po terapiju u Popovači. Kad vam alkoliziranost utvrđuju vađenjem krvi to je i do deset puta manje od stanja utvđenog puhanjem u dreger, što znači da sam puhao napuhao bih i preko pet promila. Dakle u takvom stanju trebao sam se valjati, biti u alkoholnoj komi, a ja sam eto bio na nogama. Od kada sam pored svoga kreveta ugledao policajca, nisam više  sanjao, stalno sam pri svijesti što piše i u nalazu. Dugo nisam spavao, ako sam zaspao prije 12, a već su me dovezli u Sisak na hitnu u 14 i 35. Primjetio sam to liječniku, reče mi kako sam dobro baždaren.

Ujutro je stigla druga smjena, stalno otvaraju vanjska vrata, a tada zaključujem da mi je krevet odmah pored tih vrata. Pa kada se otvore ne pomaže ni dekica. Ujutro  više nisam mogao ležati pa šetam po odjelu. Otišao sam na WC i oprao gornji dio trenirke od vlastite rigotine. Danetovu trenerku sam stavio na krevet da se suši. Ponudili su i doručak, šnitu kruha, čaj, mali maslac i med za kafiće. Uzeo sam samo čaj. Nije bio ni mlak.

Pokušavam s nekim razgovarati oko onoga što piše u mojim nalazima, a na ono kako sam bio drzak i bezobrazan jedna sestra mi je rekla kako se možda ja toga ne sjećam. To da se ne mogu svega sjetiti od tada ću često čuti.

Prenijeli su mi da su zvali Topusko i da će me sanitet natrag vratiti. U otpusnom pismu piše da sam puštem u 7 i 49., a bilo je već pola dest kad sam pitao kada će doći po mene? Rekoše da će doći najkasnije do pola dvanaest. Rezervirali su tri sanitetska vozila. Prvi na redu su pacijenti za dializu, pa onda dolaze po nas najkasnije do pola dvanaest. Tih „pola dvanaest nikako“ da dođe i onda u pola dvanaest stvarno dođoše i odvezoše sve koje su trebali osim mene.

No, šutim, ne bunim se. Negdje iza 12 ponovno pitam kada će taj doći, sada već potpuno drsko čak nekoliko sestara u glas odbrusiše da će doći kad dođe. Onda kad ga vidim znat ću da je došao. Primjećujem jučer kada su me dovozili u Sisak  onda nije bio nikakvog čekanja. Postaše još bezobraznije. Upitah moram li ja čekati dok taj netko ne dođe po mene? U papirima  stoji da su me pustili u 7 i 49, zašto sam onda u jedan još uvijek na odjelu? Moram čekati. A zašto? Zato. I neka im ne dosađujem. Pitam ih jesam li ja osoba lišena slobode? Nisam. Jesam li ja tražio neka me tu dovezu? Tada rekoše ako imam nekoga da dođe po mene neka ga nazovem. Ovi iz jutarnje smjene su bili mnogo neljubazniji od onih iz noćne.

U mokroj trenirci i natikačama

Premda sam bio u majici kratkih rukava, a gornji dio trenerke i da je suh nije baš za zimsko vrijeme. Na nogama imam tanke čarape i plastične natikače. Ipak, unatoč svemu tražim da me puste. „Ja sam slobodan čovjek, do sada bih već pješke stigao u Topusko“.

I izvedoše me s odjela, ali samo u čekaonicu. Rekoše mi da se javim na šalter da mi daju papire. Na šalteru mi bi slagano da s odjela još nisu stigli papiri. I dalje sam morao čekati sada u još nepovoljnijim uvjetima, a nema kioska, da kupim novine, nema ni automata s napicima. Golo čekanje.

Nakon nekih pola sata ponovno pitam jesu li iz susjedne sobe došli papiri rekoše još nisu. Kažem da ću onda otići bez papira. Ponavljam da bih od sedam sati prije stigao pješice. „Ako hoću pješice onda neka idem“, ta na šalteru pokaza mi vrata. Bila je još otresitija od onih sestara s odjela iz jutarnje smjene.

Izlazim van, a iza vrata samo nekoliko sanitetskih vozila. Nije to pravi izlaz iz bolnice. Vraćam se u čekaonicu i pitam gdje je glavni izlaz? Ljudi mi pokazaše dizalo, uputiše me na drugi kat i dok sam tražio dizalo zalutao sam i ovoj na šalteru dospio sam s leđa. Tek tada kada se uvjerila u moju odlučnost, pa se smilovala i dala mi je moje papire. Naravski, da su bili kod nje na šalteru, ali nisu mi ih htjeli dati, željeli su da još čekam Godoa, točnije sanitet, a njemu se baš nije žurilo.

Dizalom sam se dignuo do drugog kata, zapravo prizemlja i dospjeh do pravog izlaza, ali još nije značilo da je to ulica nego ogromno prljavo dvorište. Veliki dio bolnice na berdu je ogromno gradilište, baš kao i veliki dio Siska. U papučama i mokroj trenirci koračam po Sisku baš kao neki pobjegao iz ludnice.

Na našemu portalu objavili smo da bolnicu obnavljaju Međimurci, tvrtka Međimurje gradnja. Objavili smo i da je obnovljen Frkovićev most. Na svakom koraku susrećem se za Jožinim foto-vijestima. Prelazim Kupu, idem uz drugu obalu, ali na zidovima su skele, šutasta platna, pa rijektko koju zgradu prepoznajem. Asfalt je preblatnjav za hodanje u papučama, no ipak pićim prema autobusnom i željezničkom kolodvoru. Mislio sam naletit ću na neki kafić, naručiti piće i nastavit se sušiti. No, putem kojim prolazim nema kafića, tek jedan s druge straane obale Kupe, a tada sam već bio blizu komande, prije rata JNA, a za vrijeme rata Zapovjedništva operativne zone Sisak. Još samo par koraka  pored benzinske i eto me na cilju.

U koodvorskom bifeu naravno da me čudno gledaju, to se meni događa već zbog same duge kose. „A stvarno su jebivjetar“, glasili su Jožini kometari. Konobarica se premišlja je li dobro natočiti mi piće? Pravdam se da sam izašao iz bolnice. Skidam trenirku, po rukama mi flasteri i vata na mjestima gdje su me boli. Naručujem prvu votku, a ruke mi se tresu kao uvijek kada dugo ništa ne popijem. S drugom votkom već je bilo nešto smirenije, ali tada već sjedim za stolom pored radijatora, pa je to manje uočljivo. Blizu je čekaonica kupio sam kartu, autobus za Topusko polazi za nekih sat vremena. Karta košta 4 eura, eto za što sam se ja maltertirao čekajući sanitet. U čekaonicu je ušla policija, imao sam osjećaj da mene traže, no nisu mi se obratili. I u čekaonici sam pored radijatora.

Autobus Čazmatransa je kasnio nekih 45 minuta, ali to je sitnica prema čekanju saniteta. . Za volanom žena, staje na svakoj stanici sve do Petrinje, kada pored Gavrilovića prelazimo u drugi bus, a sve sam to već prolazio kad sam prvi put dolazio na liječenje u Topusko. Samo sada nisam na štakama i  nemam dvije torbe.

Nesretna Svijećnica

Petak je drugi, drugoga, Svijećnica, dan koji je za mene najbolje prespavati, a što mi se zamalo i dogodilo. U mojoj obitelji znalo se svašta ružnoga događati još od kada su mi prabaka, baka i djed bili živi. „U Drugome svjetskome ratu mom djedu, majčinom ocu, po majci porijeklom Dunavskom Nijemcu na kuću je pala bomba i to iz našega, kako su kod njih u kući govorili za njemačke avione. Nije bio ni napad, bombardiranje, njemački zrakoplovi su preljetali iznad Bijeljine prema nekamo, a iz jednoga se otkvačila samo jedna bomba i pala je baš na kuću moga pradjeda i prabake, djeda i bake. On je bio dimnjačar i kad se predvečer vratio s posla na mjestu gdje je u centru Bijeljine bila njihova kuća zatekao je samo krater i okupljene susjede. Djed Janika, kako smo ga zvali, jer je imao i mađarske krvi, je tada imao četrdeset i neku, a u životu do tada gotovo da nije popio kap alkohola, poslije toga do kraja života se više nije trijeznio…“

Još sam napisao: „Kako djed kao jedini sin u obitelji nije bio ni u Prvom svjetskom ratu, jedan bakin brat bio je partizan, išao je u školu s Titovim drugom s robije Rodoljubom Čolakovićem, dozvoliše mu da proda karter od bombe u centru Bijeljine, te tada na periferiji u Račanskoj kupi kuću ćerpićaru, kako se to nekada govorilo. Pa opet na Svijećnicu u toj drugoj kući im se jednostavno srušio zid od ćerpića. Usred zime moji ostadoše bez zida na kući i to s ulične strane. Na Svijećnicu brat i ja smo bili uhapšeni u Offenbachu, pa od strane njemačke policije, kojoj sam naravno ja glupan ne sluteći što nas može potrefiti, odao gdje smo odsjeli, da bi potom bili pokradeni u hotelu Meingau na Saksenhausenu u Frankfurtu…“

Napisao sam to u petomu poglavlju „Kolega nemojte dosađivati kolegici“ moga još ne ukorićena romana „I U Bruxellesu prodaju djecu“. U tome poglavlju opisujem moj izlazak pred bankino Povjerenstvo za povredu ljudskog dostojanstva upravo na Svijećnicu. Ista ta kolegica me u prthodnom poglavlju kritizirala što se po dolasku u Neum nakon osam satne vožnje nisam prvo istuširao, pa kad me netko upita za tuširanje u meni odmah prorade zle slutnje. No, po povratku u Topusko nisam još znao zbog koga sam završio na trežnjenju u Sisku, s preporukom za Popovaču.

Vratio sam se u sobu, a stvari od moga cimera i zemljka Ante više nije bilo. Jesu li i njega odvezli? Boca je bila u ormaru gdje sam je sakrio još prije dolaska čistačice. Nije bila prazna, ostalo je trećina prozirne tekućine. Zakasnio sam na ručak, a ništa nisam jeo od jučerašnjeg doručka. Otišao sam u restoran, odnosno bar kako je to govorila ona sestra, koja me prva pozvala na raport. Popio sam još jednu votku, pojeo odlične filete smuđa i poručio gemišt na kraju. Platio i vratio se u sobu. Znao sam da će to oni sve doznati. Tako je i bilo, znali su da sam se vratio i opet dok sam ležao došli su, samo ovaj puta bez policajca. Vrata sobe su ponovno bila otključana. Umjesto policajca bio je neki mladić i on je govorio da sam otpušten s liječenja, doktorica je već napisala otpusno pismo. Pitam tko me prijavio? Nije bilo odgovora. Pitam gdje je Anto? Odgovori da su nas razmjestili. Imam jako visoku dioptriju, noću gotovo ne vidim voziti. Dozvoliše mi da prenoćim. Od prisutnih sestara njih tri-četiri tek je jedna pitala kako sam se vratio iz Siska?

Ujutro po povratku s doručka, a doručak je u sedam, jedna druga sestra mi je prišla s otpusnim pismom. Nikad je prije nisam vidio, a ona je znala kako se zovem. Nosila je otpusno pismo. Odbih ga uzeti: „Pozdravite doktoricu Davorku, i recite je da pacijenta treba na odlasku pregledati, pa tek onda napisati otpusno pismo. To je za mene presuda, a ne nalaz.” Nabrojio sam kako su mi prekršena prava na po nekoliko osnova: prava pacijenta, povrijedili su ljudsko dostojanstvo, pravo alkoholičara na ljudska prava, u Hrvatskoj se alkoholizam tretira kao bolest, a napravljena je stigmatizacija bolesnika… Naveo sam proživljeni stres i duševne boli. Pitao sam gdje policijski zapisnik, ako su napisali da je intervenirala policija? Najavio sam savjetovanje s odvjetnikom i tužbu protiv lječilišta. Po povratku iz Siska sam se otuširao i rekoh kako bih već otišao da mi je kosa bila suha. Ključ od sobe 104 sam predao toj sestri u sobi za medecinsko osoblje u prizemlju.

Bila je subota, u nedjelju ujutro čovjek koji mi je pomogao svaki put kada sam dolazio u Topusko kada sam mu ispričao što se dogodilo poruči mi da se vratim natrag, da odustanem od tužbi i podjele svoga negativnog iskustva s javnošću. Nije dobro vlastiti medij koristiti kao vlastitu medijsku batinu. Kažem mu da ne ovisi sve o meni, da su me i prošli put htjeli izbaciti jer me opanjkala jedna čistačica, ne znam joj ime, ali znam da je iz Cetingrada na Kordunu. Prepričavam mu kako znam da je iz Cetingrada. Bih prisutan kada joj se obratila jedna njena mještanka tražeći da joj pomogne oko bolesnog supruga, kojeg je svakodnevno dovozila autom na terapije, a čistačica se te kao ne može sjetiti. Njena sumještanka nabraja pretke, gdje njihova kuća bila, gdje je sada, kako joj se zove brat, ujna i druga rodbina a ta čistačica koja je uzgred i mene pokušala istući nikako da je se sjeti. „Sjećaš li se kad smo bili u izbjeglištu u Karlovcu? Išli smo u auto-školu i sjedili smo jedna pored druge?“

Čistačica tuče pacijente

Eto ta pokondurena spremačica jednog je dana kad je u našu sobu stigao majstor Dane iz Karlovca, a ja mu napomenuh da je na njegovu krevetu prethodno ležao onaj gospodin iz Ogolina i od njegova odlaska nisu promijenili posteljinu. Dane je zatražio da mu promijene posteljinu i nakon toga je u sobu bez kucanja ušla ta zaboravna čistačica iz Cetingrada. Bez pozdrava je s gađenjem otvorila balkonska vrata, zimi razumljivo zatvorena, a mene je pitala na koliko kreveta spavam? Toliko ljudi dugo čeka krevet u toplicama, a meni je jedan krevet premalo. Ljutito je s toga krveta skinula posteljinu bacajući je na pod. Ustao sam i zatvorio balkonska vrata i pitao je zašto bih spavao na dva kreveta posebice još na tuđoj nepromjenjenoj posteljini. Tada je krenula prema meni da me udari, na što sam joj preporučio da to nikako ne čini premda je veća, ali to ne mora značiti i da je jača od mene. I zastala je u nevjerici, začuđena kako se to ja usuđujem njoj suprostavljati. Ostavila je onu posteljinu na podu i izašla je na hodnik urlajući: „Kakvih sve na svijetu ima budala. Kakvih sve na svijetu ima budala“, ponavljala je. Odšutio sam to i otrpio. Nisam uzvratio, a kakve sve na svijetu ima stoke. Suretao sam osobe s fakultetskim diplomama, u vrijeme nedavne nezaposlenosti radile su kao spremačice, ali kladim se kako je ovoj iz Centingrada auto-škola najviša stručna sprema. Nakon toga ona sestra koja me pozvala na raport jer sam do 11 bio u baru, ali zapravo nije to bio problem, nego postoje svjedoci, a i ta sestra je među njima da sam pri povratku u sobu vikao po hodniku. Međutim taj put se nekako izgladilo, pa kad sam tu istu damu iz Cetingrada vidio ne samo da se izderava nego i udara neke nepokretne pacijente, redom starice, nisam se miješao, a i ona je mene izbjegavala. Do kraja toga drugoga moga boravka više nije dolazila ni na treći kat.  Dakle pacijnte u Topuskom ne samo da vrijeđaju nego i tuku što sam i vidio i čuo i zamalo osjetio. Pričao sam to i Anti ne sluteći da mi je on možda i podmetnut od istog klana spremačica i sestara.

Nažalost, ti koji su me prošli put zaštitili, ovaj put nisu. U nedjelju pred večer sam još jednom provjerio kako stoje stvari s povratkom? Nešto mi se nije išlo natrag, nije to više bilo to, posebice kad se sjetim kako onoga jutra sa sovama sve do podne bijah nekako naivno sretan. Rečeno mi je da mi je ravnatelj poručio da se svakako vratim. Imam još nekih zdravstvenih problema, otkrili su mi sjenu na mozgu, misle da sam proživo lakši moždani udar. Trebao sam početkom studenoga biti hospitaliziran u Dubravi. Izašao sam na vlastitu odgovornost. I ruke i noge mi se tresu, pretpostavka je zbog bolesti krvnih žila, na snimanje abdomene treba čekati šest mjeseci, do tada trebam izbjegavati svaki stres. Nadmudrivanje s ekipom u Topuskom nije mi najavljivao mir. Ipak vratio sam se. U ponedjeljak ujutro cesta je bila prazna, a ja sam se jedva dovezao. To što mi se događalo svakakoga jutra po prvi put me uhvatilo u vožnji. Titra mi pred očima. Do Žažine sam stao tri puta. Dalje sam bio najsporiji na cesti nekako sam uspio stići jer jer je prije Gline bio veliki zastoj, duga kolona, čekajući da se promet normalizira nekako sam došao sebi. Pojeo sam jabuku i dovukao se do Topuskog.

Na recepciji izjavim da su mi poručili da se vratim na liječenje, a oni me čudno gledaju. Gospođi kažem neka ona bez moga prisustva, na miru, sve iskomunicira, a ja ću doći za pola sata. Odlazim ponovno do one pekarnice-dućana. Na kaldrmi sve je pusto. Nije hladan dan, ali ni ispred lječilišta nema nikoga. Pacijenti su na terapijama ili se spremaju za ručak. Na povratku iz dućana ugledah nekoga sa štakom, ali brzo hoda s pogledom oborenog prema tlu. Ne gledajući ispred sebe ide ravno na mene. Što mislite tko je to bio?

Kad je došao do mene ukipi se i reče mi da sam mu psovao oca i majku. Njegove štake sam bacao po sobi i htio sam se nared sobe pomokriti. Morao je zatražiti premještaj. Ako se to doista dogodilo bili su to krajnje zaumni trenuci. Opet sam čuo ono ti se ništa ne sjećaš. Ne vjerujem da je to bila istina, ali, ipak sam mu se ispričao, pružajući mu ruku, a Anto ode hitro kao što je naletio na mene i ne okrećući se dobaci da je policajac tražio da protiv mene krivičnu prijavu, a on me nije želio prijaviti. Valjda prekršajnu, ali ni ja nisam pravnik. „Idem u kladionicu“, doviknu odlazeći. Ne znam koju kladionicu, u Topuskom nema kladionice, nego tek kladioničarski automati u kafićima. Žurio je na piće, neće priznati da ide lokati.

Sumnjam u njegovu priču možda sam ustao i bez naočala slučajno idući na WC zapeo za njegove štake. Zašto bih mu psovao oca i majku? Tko zna što sam promrmljao, a on je to sebi protumačiona svoj zlobni način. Pitomac vojne akademije, iz pretežito ustaškog kraja, tu i tamo je netko bio domobran, a u partizanima nitko, nije mi stigao ispričati zašto nije završio vojnu akademiju. Reče samo  da je bio u Srbiji, a mogao je diplomirati vojne znanosti, dvije godine je stariji od mene, bivša Juga se još nije bila raspala. Mnogo je kod toga čovjeka ostalo je mutno i prijevarno. Nisam znao za sebe jedino dok sam bio s njim. Daleko mu bio krevet od moga. Ne svjedoči lažno je jedna od Božjih zapovjedi, posebice ako si pio s istim i platio to sporno piće. Ovisnost se prije ili kasnije otkrije vratit će se to njemu ako je lagao ili pretjerao na recepciji.

Vratio sam se na recepciju, rekoše da će mi glavna sestra sve objasniti. Ista ona koja je samnom razgovarala prošli put. Djeluje prijazno i pametno. „Ravnatelja nema, do njega ne mogu doći, a u njegovu uredu ništa ne znaju o mome povratku“, pazatim i: „čistaćice su se žalile na vas.“ „Zar čistaćice upravljaju ovim lječilištem?, pitam. „Imali ste tri promila“, za to eto zna i glavna sestra. I da skratim, soba je popunjena, nema slobodne, a trebala bi i nova uputnica. Kažem da mi to moja liječnica može poslati. „Treba i novo odobrenje od HZZO-a“… Pa eto čak su me pustili da prespavam još jednu noć, a ponovno sam bio alkoliziran. „Jesam li sada alkoliziran?“, pitam je. „Niste“, odgovori. Glavna sestra nije bila neljubazna, ali ne može i ne može.

„Daj Bože da se više nikada ne sretnemo u životu“, kažem joj na kraju. Oni s recepcije traže da uzmem otpusno pismo. Tada me čekalo u koverti. Odbijam, kažu da će mi ga poslati poštom. Izjavim da to neću primiti.

Izlazim van i gledam da se što više udaljim od kompleksa lječilišta. T