KORUGA: MARIA JOÃO PIRES I GUDAČKI KVARTET “ARES” OTVORILI KONCERTNE SEZONE

KORUGA: MARIA JOÃO PIRES I GUDAČKI KVARTET “ARES” OTVORILI KONCERTNE SEZONE

5. studenoga, 2020.
Print Friendly, PDF & Email

 

Piše: Igor Koruga

 

Praktična misao poprimila je oblik stvarnosti još prošle sezone, 2019/2020, kada je Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika (HDGU) odlučilo preseliti Tribinu Darko Lukić iz Lisinskog u Hrvatski glazbeni zavod (HGZ). Vjerujem da to nije bila ona misao na koju je netko svakodnevno pomišljao, nego prije ona misao koja se iz nekog razloga redovito vraćala i zaokupljala čelnike HDGU-a, zaslužne za pedesettrogodišnju skrb o mladim glazbenicima, njihovim vrijednim koncertnim iskustvima i možda prvim javno objavljenim kritikama. U tom smislu, tijekom svake godine nagrade i buduće nastupe priželjkuju novi solisti, dueti, kvarteti i najrazličitiji komorni sastavi te svi oni koji se s manjom količinom prošlosti mogu vrlo precizno baviti procjenom, izmjerom i razdiobom vlastitog životnog vremena. Prema propisanom pravilu, sudionici Tribine publici se predstavljaju sa cjelovečernjim (jednosatnim) nastupom, bez zadrške, pred Stručnim prosudbenim tijelom sastavljenim od eminentnih hrvatskih glazbenih umjetnika.

S Jukićem prema naprijed

Na prvom ovosezonskom koncertu 54. Tribine Darko Lukić, održanom u primjerno akustičnoj Maloj dvorani HGZ-a u ponedjeljak 2. studenog od 20 sati, skupili su se violinisti Ivo Jukić i Val Bakrač, violistica Tajana Škorić i violončelistica Iva Ilakovac kako bi u formi Gudačkog kvarteta Ares na svoj način protumačili Beethovenov Gudački kvartet u F-duru, br. 16, op. 135, Papandopulov Gudački kvartet br. 3 i Šostakovičev peterostavačni Gudački kvartet u c-molu, br. 8, op. 110. Impresije su se mogle podijeliti na dvije vrste, ovisno o tome tko je bio na čelu kvarteta. Za opis Beethovenovog djela, nakon impresivnog početka ali i s puno toga u nastavku za što se trebalo previše raditi, bio je zaslužan Val Bakrač, za nijansu nesigurniji violinist od svog prijatelja i kolege iz kvarteta. To se moglo primijetiti već u uvodnoj Papandopulovoj Idili koja se pod Jukićevim vodstvom ocrtavala s puno sigurnijim, smjelijim, napose točnijim potezom gudala. Jukić je, dakle, ponudio izlaz iz komunikacijskih nesmotrenosti unutar ansambla, ponajprije djelujući na agilnu violončelisticu, malne ravnu sebi glede uvjerljivosti, sigurnosti i intonacije. Stvar se, s Jukićem usmjerena prema naprijed, nastavila pri iznošenju razvojne teme Šostakovičevog uvodnog Larga (iz njegove Pete simfonije), u nesigurnom i nestabilnom osjećaju oživljenom uz pomoć kromatike i svojevrsne tonske dvosmislenosti. Skupni svirački zanos prešao je granicu prosječnog i u nastavnom tonu g-mola (Allegro molto) i citata židovske glazbe, pak, iz posljednjeg stavka skladateljevog Drugog klavirskog trija u e-molu, op. 67, sve do finala (Largo) i maestralne fuge koja je naglasila bešavni protok kontrapunkta i harmonije, uzorno zapisan od početka do kraja kvarteta. Sve je to odreda mlada publika nagradila nesebičnim pljeskom kakav bi se mogao očekivati i 30. studenog nakon nastupa baritona Jurice Jurasića Kapuna i klavirista Viktora Čižića, odnosno nakon svršetka drugog koncerta 54. Tribine Darko Lukić.

Maria João Pires

Žustar pljesak pronio se i sutradan u tek otvorenoj Velikoj koncertnoj dvorani Lisinski kada je nešto poslije 19:30 na pozornicu stupila ponajbolja klaviristica svih vremena, Maria João Pires (Lisabon, 1944). Neovisno o tome što je očekivano savršeno odsvirala dvije posljednje Beethovenove Klavirske sonate; u As-duru, br. 31, op. 110, i, dakako, u c-molu, br. 32, op. 111; te četverostavačnu Debussyjevu Suitu bergamasque, Pires je najšire općinstvo, u dvorani i putem dostupnog linka, uspjela podsjetiti na negdašnju umjetničku elitu, raznovrsnu i neopterećenu isključivo natjecateljskim uspjesima i neljudskim nužnostima bez kojih, na žalost, današnji mladi umjetnici ne mogu niti pomisliti (pre)živjeti. Pripremivši se munjevito, za samo dva dana, za svoj drugi zagrebački nastup, Pires je misleću većinu do suza ganula sa svojim nevjerojatno lakim i odmjerenim slikanjem Beethovenovih tripleta, sinkopiranih ritmova, varijacija, kontrasta i polariteta (op. 111). Sukladno svojoj tjelesnoj građi, sve je (u)činila promišljeno, s dodirom koji je nad svakom notom i tipkom uzdizao jedino smisao i estetiku. Nesvakidašnju virtuoznost publika je šutke upijala, što je u svakom trenu bilo moguće budući da je Pires ostala jedna od onih koja svoje opipljivo glazben(ičk)o meso nikada nije pomislila zamijeniti za mrljastu sjenu zabavljača žednog ponajprije materijalnog uspjeha. Povijesnu kontroverziju o odnosu uma i tijela, pa i materijalizma i idealizma, Pires je tako hotimice, sa svojom izvedbom, dovela do apsurda. Isto je učinila i rječju, pojašnjavajući u intervjuu tijekom pauze proces transformacije vrhunskog svjetskog pijanizma, svoj zazor prema koncepciji kulturne proizvodnje i potrošnje kao i prema općem trendu prosječnosti i trivijalne zabave. A vezu banalnosti i popularnosti u svom je aforizmu i prije stotinjak godina spomenuo Stanislav Šimić, brat našeg poznatog pjesnika i vrli književni kritičar. Nije li to značilo da je već (ili tek) tada započeo taj poražavajući, zloslutno osmišljeni trend? T

 

 

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<