Piše: Igor Koruga
S kompozicijsko-povijesne strane počeci violinske virtuoznosti sežu u sedamnaesto i osamnaesto stoljeće, u povijest crkvene i operne glazbe, dakle, s jedne strane u monodiju i cantabile koji je gotovo izazivao virtuozno-instrumentalnu prilagodbu, a s druge strane u oblikovne koncepcije koje su toj sviračkoj formi dopuštale bitnu, a ne samo slučajnu funkciju. Nije stoga čud(n)o da je tridesetih godina devetnaestog stoljeća talijanski violinist i skladatelj Nicolò Paganini (1782-1840) publiku velikih europskih gradova dovodio do ludila sa svojim ¨vještičjim umijećem¨ kao i sa svojom impresivnom fizičkom pojavom: mršavim licem, orlovskim nosom, pogrbljenim leđima i predugom, tamnom odjećom. Njegove sugestivne interpretacije priskrbile su mu čak usporedbe s đavlom, tobožnjim izvorom neshvatljive (tehničke) spretnosti, i to do te mjere da mu je crkva zabranila pokop na posvećenom mjesnom groblju. Dakako, sve su to bile glasine, jer radilo se načelno o samoukom geniju koji je svoj stil i vještinu razvio zahvaljujući ne samo ogromnom talentu, već i upornosti, izdržljivosti i snažnoj individualnosti. Sviranje mu je krasila bravurozna vještina, uzavreli temperament, savršena intonacija, imitacija, jasan i mekan ton te očaravajuća kantilena (raspjevana melodijska linija). U svojim kompozicijama stvarao je nove zvučne boje, začeo širu upotrebu flažoletnih tonova, uveo izvođenje dvostrukih pasaža, pizzicata lijevom rukom i gudalom (spiccato), osmislio kromatska glissanda te razradio nekoliko gitarističkih efekata poput sviranja na G žici, ili sviranja na tri žice (kad bi jedna pukla). Bio je inspiracija kritičarima, karikaturistima, krojačima, kiparima i kovačima, Schumannu, Brahmsu, Lisztu, a do danas je ostao uzor svim violinistima, pogotovo onim najambicioznijim, pobjednicima međunarodnih natjecanja i miljenicima velikih dirigenata i uglednih orkestara.
Nastup vrijedan divljenja
Na svu sreću, i Zagreb je ovih dana posjetio jedan takav, pobjednik Međunarodnog violinističkog natjecanja L. Kogan Bruxelles 2017, Međunarodnog violinističkog natjecanja A. Postacchini 2016, Međunarodnog violinističkog natjecanja 36º Valsesia 2018 i Međunarodnog violinističkog natjecanja Nicolò Paganini 2021, kraće, talijanski virtuoz Giuseppe Gibboni (2001). On je, sudjelujući na posljednjem ovosezonskom koncertu Zagrebačkih solista, u subotu 17. lipnja od 19 sati u koncertnoj dvorani Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji, maestralno odsvirao Paganinijev Koncert za violinu i orkestar, op. 6, br. 1, u obradi Sretena Krstića (1953), zaslugom institucija i pokrovitelja, na violini Auer, Benvenuti (1699, Cremona, Antonio Stradivari). Aura i karizma briljantnog đenovskog violinista, orkestratora i autora svevremenskog komada, mogla se osjetiti već u pozamašnom, belkantističkom uvodu jedanaestorice domaćih gudača, spremnih za vatromet, ili violinistički monolog kojem gotovo da u nastavku i nije trebala pratnja. Počev od posturalnih stavova i pokreta, ritmičkih osciliranja cijelog Gibbonijevog tijela (alteranze di appoggio), koji su rezultirali osobitim vizualnim dojmom, ali i izražajnom zvučnom estetikom, do besprijekorne tehnike lijeve ruke, čistoće intonacije i muzikalnosti u najširem smislu. Sve je, naime, bilo izvan svake kritike i neupitno vrijedno divljenja. I živo prikazane aluzije na Rossinijeve operne duete, uobličene u oktavno udaljene (dvije) teme drugoga stavka (Adagio espressivo), koje su i prije kraja koncerta, skupa s prvim stavkom, bile sasvim dovoljne za zaokruženi kompendij virtuoznog violinizma. Međutim, čarolija se nastavila (i) u plesnoj i opernoj buffo melodiji, još jednoj posveti Rossiniju, oplemenjenoj ponavljanjima i nevjerojatnim sviračkim dosezima mladog Talijana koji je, nekim čudom, diplomirao sa superiornim ocjenama na Konzervatoriju Martucci u Salernu u dobi od samo petnaest godina. Dakle, punih šest godina prije svog premijernog nastupa u Zagrebu, na kraju kojeg je, bez pretjeranog i/li uočljivog napora, zanesenu i zahvalnu publiku počastio dodatnom, atraktivnom i lepršavom izvedbom još dva Caprica iz neponovljive Paganinijeve zbirke 24 Caprica za solo violinu, op. 1.
- sezona Zagrebačkih solista
Ostatak koncerta bio je posvećen norveškom skladatelju Edvardu Griegu (1843-1907), njegovom jedinom Gudačkom kvartetu u g-molu, op. 27, br. 1, odnosno još jednoj obradi Sretena Krstića i natprosječnoj izvedbi Zagrebačkih solista. Šteta što je sve to ostalo u sjeni Gibbonijeva nastupa i Paganinijevog bisera, jer se ipak radilo o vrsnom tumačenju i pravoj motivaciji za upis pretplatnika u iduću, još zanimljiviju, obljetničku, 70. sezonu 2023/2024, u kojoj će se Zagrebačkim solistima pridružiti, redom, kontrabasist Roman Patkolo (1982) i gitaristica Miriam Rodriguez Brüllová (1979), harfistica Isabelle Moretti (1964), violinistica Amia Janicki (1997), bariton Krešimir Stražanac (1983), oboist Ramon Ortega (1988), violončelist Julian Steckel (1982), klaviristica Martina Filjak (1978) i violinist Ilya Gringolts (1982). T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.