Piše: Igor Koruga
Nije mi prvi put da sam doživio neugodnost zbog svoje sklonosti prema praćenju živih koncertnih nastupa s unaprijed pripremljenim notnim predloškom. Nekada su to bili neznatni prigovori zbog tihog šuma listanja partiture, nužnog u slučaju djela zapisanih na više listova papira. Nikada, dakle, prigovori zbog uobičajenih otvaranja plastične ambalaže bombona, grickalica, pastila, ili nedajbože zvonjave telefona i točno tempiranog kašlja, uzroka suzdržanih, tihih negodovanja i kolutanja očima. (I) tada sam bio jednini s partiturom, pa sam, shvativši to, uložio nemali novac u kupnju Kindlea, specijaliziranog digitalnog alata samo za čitanje knjiga i nota. Začudo, jer nažalost živim i radim u zemlji zalazeće uljudnosti, ta mi je korisna igračkica, bešumna i najnužnije osvjetljena, osigurala bezbrojna spontana uživanja i poželjna neisticanja. Sve do ovoga petka navečer, kada je jednoj nemirnoj gospođi, u prepunoj Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog, zasmetala svjetlosna upadljivost mog uređaja, i to do te mjere da mi ga je, došavši odnekud, unezvijereno i bešćutno zatvorila, pljunuvši ustranu i prekorivši me, urlajući, za ¨neoprostivi bezobrazluk¨. U svoj toj zbunjenosti reagirao sam, mislim barem, na određeni način sabrano, sućutno i terapijski, zanemario svoje note i Kindle, pretrpio dodatne uvrede u vezi sa službenim mjestom koje sam razložno zauzeo (a ona nije mogla, niti smjela) i nastavio pratiti izniman koncert iz Plavog ciklusa Zagrebačke filharmonije na kojem je, sada službeno, 27. listopada od 19:30 sati, nastupio slovenski dirigent Simon Krečič (1979) u pratnji sopranistice Lidije Horvat-Dunjko, altistice Martine Menegoni, tenora Domagoja Dorotića, basa Tonija Nežića i Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić.
Odlične vokalne dionice
Pred blagdan Svih svetih, umjetnici su odabrali umnogome najzahtjevnije, ali i najljepše djelo, Mozartov Requiem u d-molu, KV 626, višestavačnu misu kojoj se i danas pripisuju romantične i kontroverzne predodžbe o naručitelju, tekliču, umirućem geniju, ali i o izvanrednoj glazbenoj koheziji te enormnoj emocionalnoj snazi. Kontroverze su se vodile i oko Mozartovog i Süssmayrovog dijela, jer se dovršenje nakon autorove smrti povezivalo upravo s Franzom Xaverom Süssmayrom (1766-1803), očitim slabostima u unutarnjoj arhitekturi određenih stavaka (Sanctus, Benedictus/Osanna) i detaljima orkestracije. No, unatoč svemu, taj je Mozartov učenik ostao jedina priznata figura koja je, suštinski poznavajući austrijskog genija i bitne elemente njegove glazbene kulture, dovršila do danas najpoznatiji Requiem. Glede zagrebačke izvedbe i Mozartova stila, najupečatljivija činjenica bila je povezana sa četiri odlično otpjevane solističke (vokalne) dionice koje nisu bile odveć izdvojene, već organski integrirane u zborsko tkivo (čulo se nekoliko brzih promjena tekstura, na prijelazu stavaka i unutar njih). Obrnuto gledano, to je i zborskim linijama davalo življi karakter u odnosu na ostatak izvođača, na način na koji se to činilo i u zborskoj glazbi sedamnaestog i osamnaestog stoljeća (J. S. Bacha i G. F. Händela).
Matematički otisak
Ujednačene soliste predvodila je iskusna i vidljivo nadahnuta sopranistica Lidija Horvat-Dunjko, tijekom cijele izvedbe spontana, precizna i muzikalna u frazi, tonu i naglasku. Nadahnut i precizan bio je i gostujući slovenski dirigent, Simon Krečič, koji je od dvije mogućnosti vođenja Zagrebačke filharmonije, Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić i uglednih solista odabrao onu jednostavniju i sigurniju, odnosnu na gotovo matematički otisak djela, prepunog kontrapunktskih vještina, imitacija i sinkopa. Razlog tome vjerojatno su bile objektivnosti unutar struke, ograničene probe i/li neki drugi rizici, opravdavajući za ovacijama nagrađenu Krečičevu predodžbu. Nešto bolje i zahtjevnije, u korist dodatne potankosti opisa Requiema i teško shvatljivog Mozartovog dara, zahtijevalo bi bez sumnje mukotrpnije uvježbavanje ljuljanja u ritmu instrumentalnih sinkopa, blagih pomaka zbora u odnosu na orkestar, ali i ustrajanje na škakljivom oslobađanju dugih zborskih legato dionica. Osim Requiema, iste je večeri bio predočen i manje poznati, šestominutni, Mozartov Te Deum, KV 141/66b, konstruktivno jednostavniji i harmonijski uzbudljiv (prema uzoru na istoimeno djelo Johanna Michaela Haydna, Josephovog brata), s dozom oštrije, južnonjemačke, rustikalne glazbene škole.
Poput jazz glazbenika
I dvije večeri kasnije, 29. listopada od 20 sati u velikoj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva, bilo je vrlo uzbudljivo, dakako, na prvom klavirskom recitalu, 8. sezone ciklusa Pleyel Svetislava Stančića 2023, međunarodno istaknutog i priznatog singapurskog pijanista Congyu Wanga (1992). Prije svega zbog neobično sjedinjenih programskih djela Frédérica Chopina (1810-1849), Franza Liszta (1811-1886), Sergeja Rahmanjinova (1873-1943), Georgea Gershwina (1898-1937) i Mauricea Ravela (1875-1937), a potom i zbog Wangovih interpretacija, prožetih vrsnim mijenama tempa, napetosti i zvuka. Stoga je očekivani tobogan emocija započeo već u uvodnom Chopinovom Nokturnu u c-molu, op. 48, br. 1, i popularnom Lisztovom Liebestraumu, br. 3, gdje je, uz vrhunski predstavljenu sveobuhvatnu Wangovu sviračku tehniku, ostao netaknut i podjednako promjenjiv karakter obaju djela (smiraj-snaga-smiraj). Oslonivši se (uglavnom) na tehniku, Wang se u nastavku okušao i s najispravnijim tumačenjem Rahmanjinovljevo-Wildove Vokalize i Rahmanjinovljevog Liebeslieda, u čemu je u većoj mjeri i uspio, premda s manjkom obzira prema projiciranju i odjeku skokovitih nota i perfektno umreženih glasova. Transkripcije američkog pijanista Earla Wilda (1915-2010) obilježile su i najneobičniji dio recitala, odnosan na odabrane tri Gershwinove Wild Etide: The Man I Love, Embraceable You i Fascinating Rhythm. Te, zapravo, usporedne studije Wildovih hrabro improviziranih Sedam virtuoznih etida i Gershwinovih transkripcija iz njegove Velike američke pjesmarice, Wang je obradio i odsvirao čarobno, zanosno poput glasovitog američkog pijanista Keitha Jarretta (1945), ili nekog sličnog, profinjenog i rafiniranog jazz glazbenika. Vrsno pedaliranje Wangu je dalo i punu paletu boja i dinamike, ovoga puta u složenoj Ravelovoj skladbi Gaspard de la Nuit, jednoj od onih koje su francuskom impresionistu osigurale besmrtnost u svijetu pijanizma. Za kraj formalnog dijela koncerta bila je predviđena duhovita interpretacija španjolski intonirane, Ravelove Alborade del Gracioso, a za dodatak i nekoliko kraćih skladbi poput Debussyjevog stavka, Clair de Lune, Chopinove Fantaisie-Impromptu u cis-molu, op. 66, i, također Chopinovog, Nokturna u Es-duru, op. 9, br 2. Sve, podsjetimo, na povijesnom Pleyelu iz zbirke Gašparović, na kakvom je svojevremeno svirao i sam Frédéric Chopin. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.