Piše: Janko Bučar
Nazove me Ivica Prević i reče:
– Evo, tu sam na ovom trgu najvećeg…
– Najvećeg zločinca – nadodam.
Na to nastavi Prević:
– Hoće ga preimenovati u Kazališni trg, a tu je i Muzička akademija, Pravni fakultet… Zašto se ne bi zvao Trg pravde?
– Trg Kazališne pravde – zaključim.
Na kavi sa Zlatkom Rebseljom pridružio nam se i Jimmy prodavač hlača. Kad sam nakon dugog pregovaranja i nagovaranja kupio hlače pustio sam ih da padnu na pod, pa mu se rečem:
– Pale su mi hlače. Niste mi dali remen!
Na kavi s Nikolom Uremovićem upita nas izdakelka konobarica Mihaela Kelečić:
– Što ćete danas?
– Ja bih ono po nosu – odgvorim pokazujući prstom po nosu.
– Znači kapučino – primijeti Mihaela.
– I vode za oprati nos – mandodam.
Kad sam sa žličicom stavio kapučina po nosu, Mihaela me upita:
– Janko, kada ćete vi presati biti dijete?
– Kad mi ovo s nosa poližete – uzvartim.
S Marijanom Majstorovićem sam došao u Školsku knjigu, gdje je Marijan predavao knjige za prodaju. Prodavačicu upitam pokazujući na knjige Ive Andrića:
– Je li se Andrić dobro prodaje?
– Pa i ne baš – odgovori prodavačica.
– Kada se prodao – dobacim.
– Razumijem – odgovori prodavačica.
– Ali, i „naši“ su zaslužni, jer su ga gotovo potjerali iz Zagreba – zaključim.
U druženju s braniteljima Zlatko Brozinčević Mačak požali se na probleme s kičmom, pa i mene upita Josip Minks:
– Janko, imaš li i ti probleme s kičmom? Kako je tvoja kičma?
– U redu je. Ja sam beskičmenjak – odgovorim.
U razgovoru o kretanju rečem Slavomiru Nikoliću:
– Najzdravije se kretati.
– I Ivica Prević svaki dan ide pješke na posao i s pola.
– Točno to preporučaju svi. Sve je u kretanju.
– I meni je liječnik preporučio pješačiti barem 10 kilometara na dan – reče Nikolić.
– Točno je ti kao i ja radiš samo sjedeći i ležeći – zaključim.
Razgovarajući o primanju u Društvo hrvatskih književnika, spomenem i svoju knjigu “Molba nad molbama”, a Slavomir Nikolić primijeti:
– Tebe prešućuju, ali će te spominjati nakon tvoje smrti.
– Daj Bože da i to doživim – odgovorim.
Dok sam šetao s Dragutinom Dadom Kovačeviće, Josipom Minksom i Antom Matićem, nazove me Darko Pavić Dajka i reče:
– Molim te daj mi pronađi 20 kuna, pa mi donesi!
– Evo, baš ih tražim s Josipom Minskom, Antom Matićem, Dadom Kovačevićem i Otom Reisingerom i čim ih nađemo dolazimo da nas počastiš s pićem.
U čekanju Nikole Uremovića na Branimirovoj tržnici prošetao sam unaokolo tržnice i primijetio ispred jednog kafića reklamu za kavu: Sve kave 7 kuna! Na to priupitam pridošlog konobara:
– Oprostite, koliko vrsta kave imate?
– Imamo sve kave – odgovori konobar.
– Dobro, mogu li onda dobiti sve za 7 kuna? – upitam.
Na dolasku na Autobusni kolodvor u Zagrebu pozdravi me jedna mlada prosjakinja i upita:
– Mogu li vas nešto pitati!
– Nije potrebno. Sve znam!
Nakon odlaska od Ota Reisingera svratio sam na kavu s Nikolom Uremovićem, sreo Mehu Hadžisejovića i s njim otišao na pivo. Odmah pri ulasku u kafić konobar nas nakon pozdrava upita:
– Izvolite!?
– Oprostite, najprije moram napraviti mjesta za piće. Gdje Vam je ključ? – upitam u napetom stanju od fizioloških potreba.
– Tamo vam je na vratima! – odgovori konobar.
– Ali meni su već sva vrata otvorena – dobacim.
Dok sam bio na zahodu Meho Hadžisejović je sjeo za visoki stol skroz blizu zahodskih vrata. Vidjevši to u povratu sa zahoda, dobacim:
– Izabrao si dobro mjesto, da ne moramo gubiti vrijeme u odlasku i dolasku!
Pri plaćanju računa od 26 kuna, dam konobarici 30 kuna, riječima:
– Dvije za vas i dvije za mene- Dijelimo pola – pola.
Ona se zahvali, pa dobacim:
– A sada vi podijelite s kolegom opet pola – pola!
S Antom Matićem u kafiću sam sjeo za slobodni stol. Došla je konobarica Milica pozdravila nas:
– Što ćete vi sunce moje?
– A kako vi znate da sam ja sunce? – priupitam.
– Vi stalno sjajite – odgovori Milica.
– Jer sjedim s jajima – izvalim.
U odlasku na susret s Vladom Šimencom i Marijanom Urlijem Rinom sretnem kolegicu sa studija prava Radmilu Bonifačić s kojom sam porazgovarao nakon dugo neviđanja. Radmila me između ostalog upita:
– Je li radiš ili si u mirovini?
– Ja nikad ne mirujem – uzvratim.
– Znam, ti si uvijek u pokretu – primijeti Radmila.
– Točno, ali u pokretu otpora – zaključim.
Radmila me upita i sljedeće:
– Koje si ti godište?
– Ja sam rođen jako mali, pa se toga ne sjećam – odgovorim.
– Takav si uvijek bio – dobaci Radmila.
– Bio sam i ostao dijete, svojih roditelja- zaključim.
U razgovoru s Vladimirom Šimecom i Marijanom Urlijem Rinom razgovarali smo i o dobu i životu nakon Drugog svjetskog rata. Vlado reče:
– Mi smo bili gladni. Nije bilo ničega.
– Ja sam rođen 1952. godine, i ja sam bio gladan, ali sada sam sit svega – izvalim.
Kako na mobitelu nisam mogao pročitati uskrsne čestitke i poruke, to sam učinio nakon dva tjedna, pa se javim telefonom Zdenku Jambraku:
– Sretan Uskrs ti želim!
– Drago mi je ti si uskrsnuo – reče Jambrak.
– I ti – dobacim, inače ne bismo razgovarali.
Zdenko Jambrak na to primijeti:
– Ti si mi zadnji koji mi je čestitao Uskrs.
– Žao mi je, ali ću biti prvi koji će ti čestitati onaj dolazeći sljedeće godine. Taj ti želim sigurno prvi – odgovorim.
U dolasku u Kavalir pozdravim se sa Darkom Pavićem Dajkom i Stankom Patekarom, koji mi reče:
– Ovaj čovjek je nekada genijalac, a onda se pretvori u idiota:
– Samo se ponekad prilagođavam okolini – uzvratim.T
