Piše: Janko Bučar

Na kavi s Branimirom Pelcom i Juricom Olujićem uoči polaska za Osijek, radi hodočašća od Osijeka do Vukovara povodom Dana sjećanja 18. studenoga na žrtve fašističko – komunističke agresije Srpske ili jugoslavenske vojske, rečem kako pripremama knjigu o Winstonu Churchillu, te napomenem da je dr. Slobodan Lang pristao napisati ocjenu, predgovor ili pogovor.

– Ili nalaz ili dijagnozu – dobaci Branimir Pelc.

– Pa, nije on psihijatar – odgovorim.

Na odmorištu na pola puta između Zagreba i Osijeka, smo se željeli osvježiti, pa nas konobarica upita:

– Što žele gospoda?

– Hvala na pitanju. A što nam preporučate?

– Ono što sami izaberete, ja ne želim utjecati na vas.

– Hvala, lijepa, ali mi ne bismo jednako tako željeli utjecati na vas – odgovorim.

– Dobro, onda ćemo se gledati – uzvrati konobarica.

– I tu ćemo biti jednaki, vi ćete gledati nas četvoricu, a mi buljiti u vas – zaključim.

Kad smo nakon toga ipak naručili četiri kave, koje sam odmah poželio platiti pružajući skroz potrgani novčanik, riječima:

– Je li možemo na ovaj novčanik dobiti malo popusta. Molim Vas!

– To je samo varka. Imate sigurno unutra puno novaca. Znam ja takve!

– Hvala na povjerenju, ali znam ja i  takve i onakve koje su izvana lijepe, a iznutra samo bogate – odgovorim.

Pri davanju novaca dam konobarici jednu kunu napojnice riječima:

– Jedna kuna za vas, jer se niste uplašili, a da se jeste dobili biste i više.

U dolasku u Osijek u Udrugu dragovoljaca Domovinskog rata, pozdravimo se s poznatima i nepoznatim braniteljima. Predsjednik  UHDDR-a Vlado Božićević nas upita:

– Što želite popiti?

– Što nam nudite?- upitam.

– Pa imamo, vino, pivo, travaricu, čaj, kavu, sok… odgovori Božičević.

– Izvrsno. Dajte nam sve, da ne moramo miješati – uzvratim.

Pri upoznavanju  s tajnikom Darkom Galićem, rečem mu:

– Znam dosta Galića!

– Ima nas posvuda – uzvrati Darko.

– Znam ja i dobrih ljudi kao vi, ali i četnika fašista, pa četnika komunista i četnika prvoboraca! – zaključim.

– Ali su svi isti – nadoda Darko Galić.

U razgovoru s Jasminom Hrvat došli smo i do teme Vukovara i Dana sjećanja. Jasmina primijeti:

– Tako mi je drago, da ste došli čak iz Krašića za Dan sjećanja.

– Što se mene tiče, ja bih morao dolaziti svaki dan!

– Zašto? – upita Jasmina.

– Pa jer sam napisao stih:

– Svaki dan je dan sjećanja,

Svake noći duša je nemirna,

Od Dunava do plavoga mora

Neka uvijek bude zora.

Branka Čulu koji je hodočastio pješice do Knina, Bleiburga, Haaga… upita Branimir Pelc.

– Hoćeš li i ti ići s nama pješice u Vukovar?

– Ne. Neću moći – odgovori Čulo.

– To je prekratak put za njega – dobacim.

Za vrijeme hodočašća iz Osijeka do Vukovara na kojem smo kao predstavnici Udruge branitelja INA NAFTAPLINA KVIN, krenuli s tristotinjak hodočasnika iz Osijeka, ali i cijele Hrvatske, desetak kilometara pred Vukovarom pored nas prođe prazan kombi s vozačem koji otvori prozor i upita Juricu Olujića, Branimira Pelca  i mene:

– Vi ste među starijim hodočasnicima. Hoćete li sa mnom u kombiju? Uđite, vidim da vam je teško hodati.

– Ne, hvala, Nema predaje – uzvratimo u jedan glas sva trojica i nastavimo hodočašće kako smo ga započeli pješice.

U prolazu kroz Trpinju primijetili smo sve prozore zatvorene, sa spuštenim žaluzinama, pa za razlog upitam tri hrvatska pravoslavca za razlog tome. Oni uglas odgovore:

– Srame se toga što su počinili u Vukovaru, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini njihovi sunarodnjaci.

Kako je počela padati kiša na polovici puta, a imao sam ljetne cipele koje su bile još i potrgane, te sam ih uzeo da ih nakon toga bacim, pa su mi se natopile vodom, što mi je davalo neugodan osjećaj u daljnjem hodanju. Kad sam se požalio Branimiru Pelcu i Juri Olujiću, Branimir reče:

– Tebi možda i smeta. Ali nam ne da zaspati ovo tvoje šljapanje s vodom u cipelama.

Razgovarajući o novcu, rečem prema Branimiru Pelcu i Jurici Olujiću:

– Novac je veliko prokletstvo!

– Daj ga onda meni – primijeti Pelc.

– Čekaj, nisam završio rečenicu do kraja, novac je veliko prokletstvo, posebice ako i kad ga nemaš!

U restoranu Vrške u Vukovaru za susjednim stolom do Jurice Olujića, Branimira Pelca i mene, sjedili su hrvatski branitelj Vukovara sa suprugom s kojima smo se sprijateljili i porazgovarali uz kavu, prije svega o Vukovaru, tragediji i Danu sjećanja. Nakon tužnih priča o padu Vukovara i stradanju nedužnih ljudi nakon završetka Drugog svjetskog arta, među kojima su i oni kao i desetine tisuća drugih imali žrtve, kao i u agresiji istih i sličnih 1991. godine, zaključim:

– Zato ne dopustimo da se povijest ponavlja! A te zločince i njima slične, upišimo u prvi razred osnovne škole, i neka nju doživotno ponavljaju.

Nakon kava naručili smo i Vukovarsko pivo. Začuđeni konobar upita:

– Je li pivo dobro ovako rano?

– Nije baš pivo tako dobro, ali mi to pijemo zbog naljepnica, one su jako dobre- dobacim.

Dvije boce sam stavio u vodu da se naljepnice mogu namočiti kako bi se lakše skinule, ali ih ipak nisam uspio skinuti već samo potrgati.

Na to se požalim vlasniku:

– Ne daju se, kao što se ni mi ne damo. Dajte nam donesite još tri naljepnice!

– Ove si uzmite doma – reče vlasnik donoseći nam tri piva.

– Može, ali prazne – odgovorim. Lakše ih je nositi u sebi nego u boci – nadoda Jurica Olujić.

Na objedu u ribljem restoranu Srijem u Vinkovcima naručili smo pivo, kavu i mineralnu vodu. Prilikom naručivanja kapučina, upitam konobaricu:

– Imate li kakao?

– Nemam – odgovori konobarica.

– Ništa zato. Ja već jesam – odgovorim.

Na odlasku  rečem šapćući na uho konobarici Mariji:

– Molim Vas,nemojte plakati zbog našeg odlaska!

– Zašto? – upita iznenađena Marija pitanjem.

– Pa, zato da ne plačemo zajedno – uzvratim.

Po povratku u Zagreb sreo sam se s Vladom Šimencom i Marijanom Urlijem Rinom, oni me nakon što sam ispričao da sam bio na hodočašću pješice od Osijeka do Vukovara, povodom Dana sjećanja na žrtve Vukovara, upitaju:

– A u kojoj koloni si bio?

– U svima, osim u petoj – odgovorim.