Piše: Janko Bučar
U ponudi na sniženju bio je krumpirov kruh. Prodavačicu zamolim:
– Molim Vas dva krumpirova kruha! Jedan za mene, a drugi za moju Zlaticu!
Na kavi s Nikolom Uremovićem nakon pozdrava s konobaricom Anom, predstavim Nikolu riječima:
– Ovo mi je prijatelj Nikola koji je najpoznatiji po propasti one ćevabdžinice.
– Kako to? – upita Ana.
– Pa, pojeo je sve ćevape – uzvratim.
Pri kupovanju namirnica u Konzumu blagajnica me upita:
– Imate li karticu za bodove?
– Imam, ali ne mogu ju naći – odgovorim, pa nastavim. Nije mi žao, jer ionako Dinamo više ne mogu stići!
Na kavi s Branimirom Pelcom i Zdravkom Kocijančićem radi dogovora oko tiskanja knjige Molba nad molbama, naručili smo kapučino, kojeg sam si malo stavio po nosu, a prije toga prigovorio konobarici:
– A zašto tako malo pjene?
– Zar nije dosta?
– Vama je dosta, ali moj nos je velik pa ga ne mogu s ovako malo pjene sakriti – odgovorim.
– A zašto ga skrivate?
– Da se ne vidi da ga posvuda zabadam! – odgovorim.
Razgovarajući o knjigama i književnicima i ostalim umjetnicima, predstavim se kao čovjek koji voli humor, na tuđi računa, ali i na svoj, pa Zdravko Kocijančić primijeti:
– Na svoj je najbolje, nitko osim vas ne plaća radi toga.
– Ali, najviše plaćam onaj na tuđi račun, ali mi to pričinja najveće zadovoljstvo, nakon onog na moj račun.
U razgovoru s Tomislavom Ožanićem, Ožanić me upita:
– I kako si ti?
– Pa dobro, ne znam ni sam kako!.
– Jesi li odsutan duhom?
– Uvijek, ali, nažalost, tijelom to ne mogu biti – uzvratim.
– Kakvo pitanje, takav odgovor primijeti Ožanić.
– Dobro pitanje, dobar odgovor – nadodam.
Nazove me Josip Šarić i upita:
– Kako ste gospodine?
– Mi smo dobro, a kako ste vi – uzvratim.
– Vi meni kao i ja govorite vi – dobaci Šarić.
– Pa kad sam tako odgojen da i samome sebi govorim vi, kako onda ne ću drugima – zaključim.
Pri pokazivanju slika s jednog putovanja, gdje su me fotografirali s majmunom, Oto Reisinger pogleda sliku s majmunom u naručju, pa prokomentira:
– A to ti je prijatelj?
– Ne! To mi je rođak – odgovorim.
Ivona Šantek upri sklapanju ugovora o osiguranju kod Allianz osiguranja, upita me:
– Jeste li zdravi?
– Mislim da jesam. Pred neki dan sam darovao krv 222. puta.
– Čestitam – reče Ivona Šantek.
– I ja na ozdravljenju onima koji su krv primili, a ako još nisu da što prije ozdrave, bez obzira čije osiguranje imaju ili nemaju – uzvratim.
U susretu s braniteljima INA NAFTAPLINA KVIN Branimir Pelc je pokazivao moje slike iz Japana s puno mladih Japanki oko mene i uz mene. Na to primijeti Željko Lukić:
– Pa jednu bi si mogao dopeljati u Hrvatsku!
– Ali ne mogu si izabrati od preko 65 milijuna Japanki, pa sam samo dvije nosio na nogama – odgovorim.
– Njemu nisu dovoljna jedna Japanka – nadoda Branimir Pelc.
– Zato i hoda sa dvije – primijeti Jurica Olujić.
Kod branitelja INA NAFTAPLINA KVIN-a, popio sam kavu sa Željkom Lukićem, Branimirom Pelcom i Šteficom, koja nam se pridružila, ali poslavši kao prethodnicu kolica na kojima je bilo nekoliko kutija materijala za posao. Vidjevši to dobaci mi Pelc:
– Janko, ovo je za tebe!
– Pa nisu mrtvačka – uzvratim.
Štefica me upita:
– A gdje su ti one hlače s rupama?
– Pa imam i na ovima, samo su malo prikrivene – odgovorim , pokazujući dio koji ima rupu.
– Pa možeš si kupiti hlače za 10 kuna – dobaci Željko Lukić.
– Ali, treba imati 10 kuna! – primijetim.
– A za bombicu imaš 10 kuna – dobaci Štefica.
– Kad je prazna – odgovorim vadeći praznu legendarnu bočicu konjaka iz desnog džepa.
Kako se dugo vremena nisam šišao, a malo kose što imam bilo je razbarušeno, pa me Štefica upita:
– Kad ćete se šišati? Dođite sutra ovdje, ja ću vas ošišati. Bolje da date meni 40 kuna nego nekome drugom.
– Onda radije otputujem u Indoneziju. Tamo je šišanje samo 12 kuna – uzvratim.
Kad me i Melita Majstorović upitala, kad ću se ošišati, primijeti:
– Izgledaš kao Albert Einstein!
Na to odgovorim:
– Kad me prestanete zvati Einsteinom!
Nakon skupštine Hrvatskog društva karikaturista, bio je pripremljen dobar domjenak s dosta raznoraznih bezalkoholnih pića, ali i piva. Josip Minks uzme bocu piva od litre, a Zdenko Puhin mu prigovori:
– Pa to ti je za dvije osobe!
– Na to dobacim:
– Ali, JosIp vrijedi za najmanje četiri!
Dok se Josip Minks mučio držeći skoro punu veliku bocu piva priđem mu sa praznom čašom:
– Josipe, daj pomogni nama. Natoči Darku Paviću, Dadi Kovačeviću i meni, da ne budeš mislio da smo ti neprijatelji.
– A što ste mi kada me tražite da odvojim od usta za vas – uzvrati Minks.
U susretu s Darkom Pavićem u Kavaliru, Darko me upita:
– Gdje si bio sinoć? Josip Minks je slavio rođendan. Bilo je piva u potocima!
– Drago mi je da nisam bio zbog tebe – odgovorim.
– Zašto? – upita začuđeni Pavić.
– Pa zbog piva – zaključim.
Darko Pavić me ponovno upita:
– Gdje si bio? Zašto nisi došao?
– Pa, bio sam tamo – odgovorim.
– Gdje tamo? – upita znatiželjni Pavić
– Pa, došao mi Simo, pa sam morao ići tamo – odgovorim.
Pri kupovanju pečenog pileta, prodavačica mi pripremi narezano pile i preda riječima:
– 28 kuna za vas!
Plaćajući dao sam joj novčanicu od 200 kuna, a ona mi vrati razliku od cijene, pa uzimajući novac prokomentiram:
– U pravu ste. 28 kuna za vas, a ostatak za mene.
Petra iz Črnja Toursa nazove me telefonom i ponudi mi putovanje za London.
– Kada je planirano putovanje?- upitam.
– Za 1. svibnja – odgovori Petra.
– Znači za praznik lošeg rada – uzvratim.
U dolasku na kavu sa Slavomirom Nikolićem on mi se požali na virozu, pa zaključi:
– Nisam trebao doći. Dugo sam razmišljao doći ili ne, pa sam se sjetio tebe i samo zbog tebe sam došao.
– Da mi predaš virozu – dobacim.
Nikolić mi reče:
– Ti si sretan čovjek!
– Jesam, ali samo zato što nastojim druge ljude učiniti sretnima! – odgovorim.
Nedugo nakon toga je u restoran ušla jedna kolegica koja je brzo otišla, pa dobacim:
– Vidiš, i nju smo učinili sretnom, jer je pobjegla od nas dvojice.
Damir Bradarić mi pošalje ovu poruku:
Zašto je pile prešlo preko ceste na drugu stranu? Evo što su odgovorili neki hrvatski političari:
Zoran Milanović:
– Da se skloni od gluposti!
Radomir Čačić:
– Da mi napravi siguran prolaz!
Franjo Tuđman:
– Jer je bilo na krivoj povijesnoj strani!
Vladimir Šeks, Peđa Grbin…:
– Da se otrijezni.
Andrea Zlatar Vilović:
– Jer je bilo na drugoj strani.
Stjepan Mesić:
– Da bi postalo antiflašist!
Na kraju poruke upita me:
– Što ti misliš tko je dao najbolji odgovor i zašto je pile stvarno prešlo ulicu?
Na to odgovorim sljedećim riječima:
– Najbolji odgovor dao je svatko, jer je to učinio netko u njihovo ime, a ja mislim da je prešlo preko ceste na drugu stranu, da bi se moglo vratiti natrag u svoj kokošinjac – odgovorim.
Upita me Zlatko Rebselj na kavi u Kavaliru:
– Jesi li vidio kako su za karneval spalili lutku s likom onog novinara?
– Nisam, ali sam čuo da ju nisu uspjeli spaliti jer su ju drugi polijevali s kantama po glavi! – odgovorim. 
