ANEGDOTE O JANKU BUČARU

DOK JEDEM ODOJAK PONAŠAM SE KAO SVINJA

30. srpnja, 2014.

Piše: Janko Bučar

U dolasku na proštenje svete Ane u Gornje Prekrižje na sebi sam imao majicu s natpisom Diploma iz Acapulca i za alkoholna pića. Pogledavši unaokolo primijetim:

– Izgleda da sam ovdje ja jedini s diplomom!

– Ali ne s krivotvorenom – dobaci Zlatko Rebselj.

S Mijom Bučarom sjeo sam se na klupu gdje su dvojica Mijinih znanca jela pečenku. Pozdravimo, pa upitam:

– Je li to odojak?

– Ne janje. Janje je bolje – odgovori jedan.

– Meni je najbolji gemišt i janje s odojkom – uzvratim.

Pri kupovanju odojka s bratom Josipom i nećakom Zlatkom, Josip  je želio kupiti tri  kilograma, a prodavač ga upita nakon što je izvagao meso:

– Je li dobro 2, 20?

– Ne, rekao sam tri  kilograma – uzvrati Josip.

– Tri odojka,  za svakog od nas po jedan – dobacim.

U susretu s Mijom Vlašićem i Josipom Bogovićem, Mijo me upita;

– I ti si ovdje? Je li radiš?

– Točno ovdje sam, ali najradije bih išao da mogu nešto raditi – rečem.

– Imaš ti što i ovdje raditi – primijeti Mijo Vlašić.

– Imam, ali ne bez novčanika – uzvratim.

U razgovoru s jednim okorjelim komunistom upitam ga:

– Idete li na misu?

– Ne idem – odgovori komunist.

– Ali, tamo s objesili sliku Tita – dobacim.

– Da je Tita bilo bi više svita – odgovori ovaj.

– Mislite zbog zločina? – upitam.

– Pa i Franjo Tuđman je bio zločinac – primijeti nepopravljivi.

– Točno, čim je bio Staljinov i Titov učenik, ali puno, puno  manji i za sve se pokajao i od Tita i njegovih fašista bio dva puta u zatvaran i u tome je njegova veličina – odgovorim.

Na proštenju zaštitnice župe Gornje Prekrižje svete Ane, 27. srpnja , kad sam napisao sljedeću posvetu Ivanu Vičiću u knjigu „Pisma iz vedrine duha“:

„Poštovanom sumještaninu i susjedu iz Barovke, Ivanu Vičiću, sa željama za cijelo životnu vedrinu duha. Gornje Prekrižje nad Donjim, 26. srpnja 2014.“

 Ivan reče:

– Pa danas je 27. srpnja!

– Točno, ali stavio sam 26. radi svete Ane, a i ponajviše zbog toga što nismo fašisti.

U razgovoru Ivan Vičić nam reče kako mu je umrla mama Ana Vičić.

– Koliko godina je doživjela? – upitam izražavajući sućut.

– Pa imala je 94 godine – odgovori Ivan Vičić.

– Oh, to su lijepe godine. Mislim da bi svatko od nas bio sretan da to doživi.

– Ja odmah potpisujem – reče Ivan.

– I ja, pa čak i dvostruko više od toga – nadodam.

Za vrijeme objeda kod brata Josipa sa stola mi je u krilo pao tanjur pun salate i odojka. Sestra Katica, kroz smijeh reče:

– Kako ti je palo?

– Pa tako, jer se jedući odojka moram barem malo ponašati kao svinja – odgovorim.

Na kavi sa sestrom Katicom Rebselj i nećakom Zlatkom u Krašiću dođe konobarica i upita:

– Što želite naručiti?

– Ja bih nescaffe – reče Zlatko.

– Kakav? Je li klasik? – upita konobarica.

– Može klasik – uzvrati Zlatko.

– Može i meni ako je od Mozarta, Bethovena…, ali molim Vas samo ne od Josipovića – nastavim sa svojom narudžbom.

 Pri kupovanju kruha jedna djevojka s koferom me okrznula, pa reče:

– Izvinite!

– Vrlo rado, ali nemam žice, ali imam srce, razum i dušu za oprostiti – uzvratim.

Sa Suzanom Jovanović dogovorio sam susret na Trgu bana Josipa Jelačića, bez pobližeg određenja mjesta susreta. Kad sam došao točno na vrijeme, šetao sam unaokolo po trgu, misleći nakon 15-estak minuta u sebi:

– Ne znam gdje smo se dogovorili naći, ali izgleda ni vrijeme, a samo kad bih se mogao sjetiti s kime!

Kad sam sa Suzanom  došao do Ritma grada razmišljali smo hoćemo li ići gore ili ćemo nešto popiti na terasi u Gajevoj ulici. Kad smo se složili da je bolje vani, priđem djevojci koja je sjedila na stolu, pozdravim i upitam:

– A, vi nas čekate?

– Ja tu radim – odgovori djevojka.

– A mi smo došli da nešto radite – uzvratim.

Konobaricu Doroteu odmah nakon što je donijela kave, zamolim da naplati, riječima:

– Koliko smo dužni?

– Samo sekundu – odgovori ona.

– Dobro, ako je tako možete naplatiti najmanje dvostruko.

Nakon što sam se predstavio i predstavio Suzanu, upitam Doroteu:

– Je li tu gospodin Željko Doder? Ili je možda na godišnjem odmoru?

– Tu je on Vam je skuhao kavu – odgovori Dorotea.

– A ja sam m mislio da ste ju Vi skuhali – uzvratim.

– Zašto? – upita Dorotea.

– Pa jer je tako slatka, iako ju nisam zasladio.

Pri predaju dva broja za kladionicu od po pet kuna, prodavačica ukuca brojeve i reče:

– Za pet kuna?

– Ne za pet, već za najmanje 25 tisuća na oba listića – uzvratim.

Kad me je Slavomir Nikolić ponovno pozvao u Boku Kotorsku, rečem mu:

– Napraviti ću knjigu kao Ernest Hemingway za vrijeme ribolova. Njegova je Starac i more, a moja će biti Razgovori s ribama.

– I kakav će biti sadržaj? – upita Nikolić.

– Naravno, knjiga će biti bez sadržaja, naslov sve govori.

Na kavi s Antom Matićem i Stipom Čuićem, dolazi konobarica i upita:

– Što želite popiti?

– Ja bih 03 pivo – odgovori Matić.

– A ja 03…  kapučino! – zaključim narudžbu.

Stipi Čuiću i Anti Matiću najavim skoro objavljivanje knjige Molba nad molbama, vezane za DHK i cijelo društvo, s puno humora, satire i ironije. Na to će Stipe Čuić:

– Toga nam nedostaje!

– Ali gluposti i idiotizma je previše, a ovo je samo mali protuudar – odgovorim