Piše: Janko Bučar
Za Božić sam posjetio Ota Reisingera Domu za starije i nemoćne osobe, koji je tamo završio nakon što mu je supruga Pavica završila u bolnici zbog moždanog udara, darovao sam knjigu Susreti s velikim Otom Reisingerom, a u posveti napišem, sljedeće riječi:
– Poštovanim i dragim djelatnicama i djelatnicima Doma za stare i mlađe osobe od 200 godina, sa željama za svako dobro za božićne i novogodišnje blagdane, kao i sve najbolje u svakoj novoj godini. Zagreb, 25. prosinca 2014.
Na to nadopiše Oto Reisinger na lijevoj stranici knjige:
– Slažem se s Jankovim nebulozama.
Pročitavši to nadopišem:
– I ja!
Sestru Andrijanu koja je tražila povrat upaljača od Ota Reisingera, kako bi si zapalila cigaretu. upitam:
– A zašto pušite?
– Zato – odgovori Adrijana.
– Baš zato Vas i pitam – uzvratim.
Kako su nam sestre ponudile kavu i kolače, kad sam pojeo prvi kolač, Oto primijeti:
– Opet si uzeo najveći!
– Kad većih nije bilo – uzvratim.
Kod sljedećeg kolača koji sam uzeo, Oto reče, primičući svoje prste prema tanjuru:
– Daj da malo popravim, da ne vide koliko si pojeo!
U zanimljivom razgovoru s Otom Resingerom, puno sam se glasno i preglasno smijao, zadržavši se preko dva i pol sata, a sestre prokomentiraju naš razgovor, poprilično, glasno:
– Gospodinu Otu došla je vesela terapija!
– Ne samo njemu, već i vama i meni – uzvratim.
Vlado Šimenc mi u druženju s Marijanom Urlijem Rinom ispriča sljedeći događaj:
– Sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća u dolasku na Božićni i Novogodišnji domjenak u Društvo hrvatskih književnika, gdje se obilno nudilo dobro jelo i piće, pozdravio je prijatelje i kolege Dragutina Tadijanovića i Sašu Meršinjaka, koji su bili u potpunosti predani uživanju hrane, pa ga nisu ni primjećivali, a niti odzdravili na njegov pozdrav.
Na to primijetim:
– To je oduvijek bilo tako. Čovjek mora biti svinja, da bi ga se odmah primijetilo i pozdravljalo, bez potrebe odzdravljanja!
U dolasku u agenciju Last minute centar u Zagrebu kod prijatelja Gorana Ratkovića, sa Zlatkom Rebseljom radi ugovaranja putovanja, naišla je jedna djevojka, pa joj djelatnik Vinko Milić reče:
– Bok, Ana, dugo te nisam vidio!
– Dobar dan, želim. I ja još duže – dobacim.
U kupovini u jednom tekstilnom centru s Ivicom Previćem naišli smo i na odjel s hlačama gdje je pisalo na reklami:
– Svaki dio 79,90 kuna.
Kad je prodavačica prolazila pored nas i tog odjela, upitam ju pokazujući na natpis:
– Je li svaki dio toliko? Jedan, džep, drugi džep, treći džep, jedna nogavica, druga nogavica…
– To krivo piše – odgovori pomalo ljutito prodavačica.
– Nema veze, važno je da mi dobro čitamo – uzvratim.
U prolasku pored Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu s Josipom Minksom rečem mu:
– Vidiš ovdje sam ja studirao i završio studij prava.
– Znači tu si ubijao dane! – primijeti Minks.
– Točno, da bi me kasnije prisilili ubijati s diplomom i godine! – uzvratim.
U dolasku do Hrvatskih veterana Domovinskog rata, tamo sam zatekao Antu Matića i Stanka Patekara, kojim pokažem najnoviju karikaturu, “In vino Caritas”, koju je po mojoj ideji nacrtao Dado Kovačević, a Patekar pogledavši ju prokomentira:
– To je vrijeđanje Caritasa!
– Kakvo vrijeđanje. To je humor, a vino je pomoć, naravno ako je umjereno, pa čak i kada se malo i ponekad pretjera – odgovorim.
– Ali, ovdje si ti pretjerao – uzvrati Stanko.
– Točno, dok sam došao do ove ideje morao sam popiti preko desetak hektolitara vina u ovih više od 60 godina života – odgovorim.
S Antom Matićem sam u dolasku kod Hrvatskih ratnih veterana u razgovoru o Churchillu, gdje sam spomenuo njegovu izreku i anegdotu, kako najviše voli svinje jer su najsličnije čovjeku, sreo jednog znanca, koji je najvjerojatnije bio udbaš, pa ga upitam:
– I kako si?
– Pa ne baš najbolje. Bole me ramena, boli me ruka, bole me noge – požali se ovaj.
– Nije to danas ništa strašno. Ima toliko pričuvnih dijelova u mesnici! – dobacim.
U susretu na Dolcu s Antom Matićem, prije odlaska na piće kupio sam tri kilograma banana za 10 kuna kod prodavačice. Matić, gledajući i slušajući moj razgovor oko kupovine banana dobaci:
– Pa, što će ti toliko banana?
Na to se požalim prodavačici:
– Gospođo, jeste li ga vidjeli? I on me podcjenjuje, misli da sam mali majmun!
Žarko Marić mi ispriča sljedeći vic:
– Razgovaraju dva hrvatska profesora lingvistike, te će jedan od njih naprasno:
– Zaboga, i Srbi kažu Hrvat, morat ćemo pronaći novu riječ.
Na to odgovorim:
– Ali, oni pod time misle Srbin, odnosno ustaša!
Kad sam Ivanu Boždaru ispričao sljedeći vic o Wolfgangu Amadeusu Muji.
Mujo se pripremao za održavanje svog prvog klavirskog koncerta. Stao je pred glasovir okrenut prema gledateljstvu, odnosno slušateljstvu, te se predstavi:
– Ja sam Wolfgang Amadeus Mujo!
Jedna gospođa iz prvog reda dobaci mu:
– Oprostite, ali otvoren vam je rasporak na hlačama!
Na to će Mujo:
– To je samo uvertira u “Čarobnu frulu”.
Ovaj mi reče:
– Ti si isti!
– Zašto? – upitam iznenađen
– Pa, imaš skoro stalno otvoren rasporak – uzvrati Boždar.
– A što mogu kada i ja obožavam „Čarobnu frulu“ – odgovorim.
Prijateljica s Facebooka Marijana Miller napiše uz fotografiju motivacije:
– Jači ste nego što mislite.
Na to nadodam:
– I jači smo nego što to drugi misle, jer jako malo misle!
U izlasku iz Hrvatske poštanske banke primijetim sredovječnog čovjeka, kako teško hoda zabrinut. Pridržim mu prva vrata, a onda otvorim druga i rečem:
– Izvolite!
On prođe pa se zahvali:
– Zaista ste ljubazni!
– Kako neću biti, kad sam primijetio da ste opterećeni novcem i brigama – uzvratim.
U susretu s prijateljem Stjepanom Molnarom, ovaj mi reče:
– Pogledaj, koliko ljudi vode psa.
– A možda psi vode njih? – primijetim.
– Kako to misliš? – upita Molnar.
– Pa, lijepo. Vidite da je kod većine pas naprijed – odgovorim.
Nakon toga upitam Stjepana Molnara:
– I što radite? Čime se bavite?
– Idem sada doma gledati televiziju – odgovori Molnar.
– I je li se ljuti ako ju ne gledate? – priupitam.
– Ne. Ne ljuti se ništa – odgovori Molnar..
– Onda ju nemojte gledati – zaključim razgovor. 
4 komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.