NAJNOVIJE NA PORTALU

SAMO SU MRTVI VIDJELI KRAJ RATA

SAMO SU MRTVI VIDJELI KRAJ RATA

20. veljače, 2015.

Piše: Janko Bučar

 

U dolasku u Udrugu branitelja INA NAFTAPLINA KVIN, pozdravio sam djelatnice i djelatnike osiguranja, koji mi pripreme karticu za ulaz, a dok su ju pripremali ispričam ove dvije anegdote:

Prateći Ota Reisingera do doma, koji je jako teško hodao, prolazili smo polagano pored dva mlađa policajca koji su imali znakove STOP u rukama na raskrižju, zaustavljajući automobile. Kad smo došli do njih, rečem im:

– Dobar dan, želim. Oprostite, možete li nas malo zaustaviti. Teško hodamo da se malo odmorimo!

Jedan policajac se nasmije, a drugi se namršti, a Reisinger mi na to reče:

–  Imaš sreću da je i kod njih podjela vlasti!

 

Na susretu sa Josipom Šarićem, Darkom Pavićem i Dragutinom Kovačevićem konobarica me upita:

– Što želite popiti?

– Ja bih bijelu kavu – naručim, pa nastavim: Ali molim Vas, sa crnim mlijekom.

Kako su se svi slatko smijali zajedno sa mnom, pokušam ući povlačeći dobivenu karticu na ulazu, ali vrata se nisu otvarala, pa dobacim prema djelatnicama i djelatnicima:

– Vjerojatno ne može raditi od smijeha!

 

U posjetu Udruzi branitelja Ina NAFTAPLINA KVIN dan uoči Valentinova, otišao sam po kave za Branimira Pelca, Darka Ćorkovića i Zvonka Rutara u restoran, pa naručim:

– Molim vas tri obične kave i jedan neobični kapučino!

 

Pregledavajući fotografije gdje sam u neobičnim pozama i s neobičnim ljudima, Branimir Pelc gledajući fotografiju na kojoj držim u naručju majmuna, primijeti:

– A gdje si našao ovog majmuna?

– To ne zna ni on, a kamoli ja – odgovorim.

 

U prelasku preko pješačkog prijelaza na zeleno svjetlo na semaforu, s lijeve strane naiđe automobil s velikom brzinom, tako da sam se jedva trkom maknuo da me ne pogazi, a vozač prikoči, otvori prozor i poviče:

– Majmune, jedan!

– Oh brate, kako si me samo prepoznao, a tako dugo se nismo vidjeli – odgovorim, pa nastavim: – Imam i ja kao za krivog brata i kompliment za vas: Idiote za deset!

 

U dolasku na pogreb Pavice Reisinger s Josipom Minksom tamo zateknemo kolege iz Hrvatskog društva karikaturista, Zdenka Puhina, Davora Trgovčevića. Milana Lekića i Đurđu Serdarević, koje pozdravim, a Josip Minks upita:

– I tko je sljedeći?

– Misliš na smrt? – odgovorim protupitanjem.

– Mislim na život. Tko će platiti sljedeću rundu? – zaključi Minks.

 

Na piću kod Hrvatskih ratnih veterana s Antom Matićem ulijevao sam travaricu u kavu, a njemu nadolijevao u čašu od popijene travarice. Kad je prolazila pored nas konobarica Nina, dobacim joj:

– Jaka Vam je kava!

– I dobra – nadoda Matić.

– I najbolja, jer je pomiješana s vodom, kavom i veseljem – dobacim.

– A nekima i tugom, zbog našeg veselja – zaključi Ante Matić.

 

U dolasku uplatiti kombinaciju kladionice za 2 kune predao sam i listić na kojem sam imao dobitak  od 3, 94  kune, pa mi je prodavačica trebala isplatiti razliku od 1,94 kune, na što joj rečem:

– Molim Vas, dajte mi 2 kune, a ja ću vama uzvratiti, kada dobijem 2 milijuna s 1 milijunom.

 

Damir Bradarić pošalje mi ovu poruku sa sljedećom šalom:

Razgovaram  ja s prijateljem:

– Nećeš vjerovati što mi se jučer dogodilo!
– Što?
– Uđem u stan i dočeka me nasmijana i zadovoljna žena!
– Kako to?
– Pogriješio sam vrata!

Na to odgovorim:

– Sad mi je jasno zašto se meni žene toliko raduju. Uvijek pogodim kriva vrata, ali prave žene. Pozdrav, Janko Krivovrati

 

Nikoli Uremoviću pošaljem poruku preko elektroničke pošte da pogleda na Tjedno.hr anegdote u kojima se i on spominje. a on mi odgovori:

– Selektiraj adresu i pošalji, ne mogu se snaći u Dnevno.hr. Pozdrav, Nikola

Nije Dnevno.hr, već Tjedno.hr., iako anegdote nastaju dnevno. Ukucaš anegdote o Janku Bučaru ili ideš na kolumne i tamo to nađeš. Pozdrav, Janko

Nikola uzvrati:

– Čestitam.   Ukucaš anegdote… Mislio si utipkaš anegdote… Pozdrav,Nikola

Na to dobije sljedeći odgovor:

– Mislio sam upucaš! Janka…

 

U prolazu kroz Marićev prolaz pozdravim uličnog svirača Vilka, a on me upita:

– Ako završim u Vrapču, budete li me došli posjetiti?

– Evo došao sam – odgvorim.

– Ali, ovo nije Vrapče! – uzvrati iznenađeni Vilko.

– Za mene je posvuda Vrapče. Recite mi tko nije normalan?- zaključim.

 

Na kavi s Damirom Bradarićem, konobarica Mihaela Kelečić upita:

– Što ćete popiti?

– Ja bih jedan gem – naruči Damir.

– Meni je gem premalo. Dajte mi cijeli set – dovršim narudžbu.

 

Darko Pavić, pohvali mi se kako je sa članovima Hrvatskog društva karikaturista Zdenkom Puhinom, Anom Gezi, Ivanom Haramijom, Milanom Alaševićem Huseinom Huleom Hanušićem, Slobodanom Butirom, Mojmirom Mihatovim, Božidarom Vukelićem Bobom, Borislavom Hegedušićem i Marijanom Pavečićem na trećem međunarodnom festivalu karikature Sisaco 2014. u Južnoj Koreji dobio posebnu nagradu, pa nastavi:

– Već mi je doma došla poštom poslana diploma.

– A ima li i novčana nagrada? – upitam.

– Ne znam – uzvrati Pavić.

– Nije važno. Prodaš diplomu nekome od političara ili ostalih moralno-politički podobnih – zaključim.

 

Na kavi s Ivicom Previćem dođu dvije kolegice i jedna pozdravi Ivicu koji je došao raditi nakon dužeg bolovanja, pa se meni ispriča:

– Oprostite, gospodine Bučar, on mi je zemljak.

– A zar i ja nisam neki krumpir? – priupitam.

 

U razgovoru sa Đurom Glogoškim oko pisanja recenzije za knjigu Anegdote i misli Winstona Churchilla, on se požali na situaciju u svijetu i ratove koji se vode i opasnosti od novih sukoba i ratova, pa zaključi s Platonovom misli:

– Samo su mrtvi vidjeli kraj rata.

Na to odgovorim:

– A mi moramo učiniti sve da ga vidimo za vječnost, svi živi.

 

U razgovoru s japanskim prijateljem o Katsuyasu Maseom o njegovom posjetu Egiptu s plovidbom Nilom, upitam ga:

– I je li bilo nešto posebno?

– Pa, bilo je uz puno povijesnih ruina i prekrasnih znamenitosti i puno onih koji su tražili po dolar! – odgovori Mase, pa nastavi s aferom oko dvoje talaca za koje su teroristi tražili otkupninu od japanske vlade 10 milijuna dolara.

Na to primijetim:

– Ti si onda imao sreću. Tražili su samo po jedan dolar.

– Ali, ih je bilo na milijune – odgovori Mase.

 

U susretu sa Željkom Lukićem razgovarali smo i o hrvatskoj politici, žaleći se na političare i njihov nemoral i kriminal.

– Oni su takvi! Što ćeš? – primijeti Željko.

– Mijenjati ih na izborima, ali i kritizirati – odgovorim.

– Onda si moralno-politički nepodoban – zaključi Lukić.

– Ali, samo moralan – nadodam.

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code