ANEGDOTE O JANKU BUČARU

PAMETNIJI SAM OD CHURCHILLA

25. kolovoza, 2014.

Piše: Janko Bučar

Slavomiru Nikoliću ispričam nešto o Winstonu Churchilu, te na kraju rečem:

– To je bio veoma pametan čovjek, iako je pred samu smrt izustio ove riječi:

„Koja sam ja bio budala.”

Na to će Nikolić:

– Stvarno je bio pametan!

– Kako ne bi bio, kad je ipak za života zaključio da je bio budala, a ja sam to zaključio kao veća budala, već s nepunih deset godina života – primijetim.

Churchilla je u poznim godinama života jedan novinar upitao:

– U čemu je tajna vaše dugovječnosti?

-Vrlo jednostavno: hranom unosim mikrobe, cigarama ih razmnožavam, a alkoholom ubijam.

Na kraju rečem dolijevajući iz bočice od konjaka vodu u kavu:

– Vidiš ja sam pametniji od Churchilla. Jedem bakterije i uništavam ih, ali ih ne razmnožavam.

Slavomir Nikolić mi reče:

– Ti si pametniji i od samoga sebe.

– Lako je biti pametniji od budale – zaključim.

Na kavi s Josipom Miksom dvije djevojke su razgovarale o poslu, pa jedna spomene:

– Naš šef je paranoičan!

Na to dobacim:

– Djevojke, ne bojte se nas. Mi smo bez para!

Na kavi s Mirjanom Ivančić dođe konobar i upita što želimo popiti, pa Mirjana naruči kavu, a ja kapučino i nadodam:

– Mi smo članovi! Moram pronaći člansku iskaznicu!

– Vjerujem vam imam ja karticu – reče ljubazni konobar pokazujući ju.

– Ali moram je pronaći zbog mene, da bih i ja mogao vjerovati sebi da sam član – uzvratim.

U posjetu sestri Barbari Tomašić sa Zlatkom Rebseljom ona nam ponudi vino, pa popijem čašu.

– I je li dobro vino?

– Ja ne pijem, pa mi je svako dobro – odgovorim.

U društvu filatelista Ivan Kos spomene knjigu o meni 10 godina objavljivanja, 50 godina otpora, 60 godina života i 200 darivanja krvi Janka Bučara, pa kad je došao do otpora upita me:

– Otpora kome i čemu?

– Pa, najviše fašizmu – uzvratim.

Na kavi s Nikolom Uremovićem u Zagorki dolazi do nas mladi prosjak, te reče:

– Bolesna mi je mama. Dajte mi kunu, ili barem 50 lipa.

Na to izvadim iz džepa dvije kovanice od 50 lipa i stavim najprije u lijevu ruku jednu, pa onda u desnu ruku drugu kovanicu, riječima:

– Evo i za drugu ruku, da se jedna ne optereti previše!

U dolasku na susret s Borisom Nazanskim nosio sam platnenu vrećicu punu knjiga, kao dar za čitatelje Kvizorame. Iza mene se pojavila jedna gospođa koja mi priđe riječima:

– Gospodine, idem iza vas i vama puca vrećica. Ispast će vam knjige.

– Oštre su? – dobacim, pa trgaju vrećicu.

– Nisu valjda tako oštre? – prokomentira gospođa.

– Jesu, ja sam humorist, i veoma sam oštar na jeziku i peru, pa su mi i knjige jako oštre – uzvratim

U susretu s Borisom Nazanskim u Tomislavu konobarica upita :

– Što želite popiti?

– Meni kavu s mlijekom – naruči Boris.

– A meni bocu s pivom – nadodam.

Na kavi s Damirom Bradarićem u Zagorki, nazove me Oto Reisinger koji me upita:

– Koga sam dobio?

– Ovdje Dalay Lama.

– Pa gdje si?

– Evo na Tibetu. Popeo sam se svima na glavu – uzvratim.

U gostima kod Ota Reisingera koji je slušao radio na čijem programu je jedan novinar razgovarao s jednim akademikom koji je pričao toliko besmislica, praveći se da sve zna. U jednom trenutku reče:

– Ja sam Hrvat, ali ja sam i stari Ilir, stari Bizantinac, stari Rimljanin, stari Slaven….

– I stara budala – dobacim prema Otu i njegovoj Pavici.

Na proslavi rođendana nećaka Marijana Bučara Josip Minks me upita pokazujući na tek otvorenu bocu piva između njega i mene:

– Je li to moje pivo?

– Pa naravno. Da je moje već bi bilo prazno – odgovorim.

U razgovoru o problemu žeđi rečem:

– Danas sam se toliko namočio na kiši kao nikada.

– I to izvana! – dobaci Zlatko Rebselj.

– Točno, pa sam došao ovdje zbog ravnoteže, da budem mokar i iznutra – nadodam.

U ponovnom spominjanju šetnje po kiši i vodi po kojoj sam hodao primijetim:

– To mi je bio najsretniji dan zbog mokre braće!

– Zašto? – upita me šogorica Lucija.

– Bio sam sretan, misleći na njih, jer nisu nikako mogli ostati žedni – uzvratim.