ANEGDOTE O JANKU BUČARU

SLAVILI SMO PORAZ DRUGA JOSIPOVIĆA

21. siječnja, 2015.

Piše: Janko Bučar

Na proslavi dočeka Nove godine Josip Trbović mi ujutro prije odlaska doma ispriča sljedeći vic:

Zaustavi prometnik čovjeka koji se vraćao sa dočeka Nove godine i pita ga:
– Jeste li pili, gospodine?
– Mmma nnnissaaam!
– Izvolite puhati u balon.
Puše on, a policajac mu pokaže na aparat:
– Pogledajte koliko imate.
Ovaj pogleda, pa će:
– Auuu, zzzar je već ppola četiri?!

Na to dobacim:

– Imao je sreću da se nije vraćao u sedam, kao mi!

U jednom kafiću na Iblerovom trgu, tri dan uoči predsjedničkih izbora u društvu s Josipom Minksom, Slavomirom Nikolićem i Marijanom Pavečićem, glasno smo razgovarali i smijali se što je prihvatilo i susjedstvo oko nas, u jednom trenutku upita nas jedan od gostiju:

– Društvo, vi nešto slavite?

– Da, slavimo pobjedu gospođe Kolinde Grabar Kitarović. Na to se jedan drug iz kuta namrštio i otišao do konobara te se požalio, pa nas konobar upozori:

– Dečki, tiše!

– Dobro, promijeniti ćemo razlog slavlja. Slavimo poraz druga Ive Josipovića – dobacim.

Upita me nakon objave konačnog rezultata izbora i pobjede Kolinde Grabar Kitarović Marijan Mjastorović:

– I jesi li zadovoljan?

– Jesam, zadovoljan i sretan što je Kolinda pobijedila, ali sam još sretniji što je Ivo Josipović izgubio.
Na odlasku s proslave pobjede Kolinde Grabar Kitarović, s Anđelkom Felja i Zlatkom Rebseljom pored reportažnih kola HRT-a, upitam jednog novinara koji je tamo čekao kolege:

– Je li bio i štafetar?

On pogleda s iznimno tužnim pogledom punim prijezira, na granici mržnje, pa dobacim:

– Sigurno se doma drži za štafetu!

Nazove me Nikola Uremović i prokomentira pobjedu Kolinde Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima. Pri tome spomene tugu u stožeru protukandidata Ive Josipovića, pa nastavi:

– Jedan od njih je skoro plakao!

– Pa kako si ga mogao vidjeti? – upitam.

– Pa na televiziji – odgovori Nikola.

– Ali to je nemoguće on je stalno u stražnjici!

– Pa, malo je izvirio – uzvrati Nikola.

Na kavi s Dubravkom i Davorom Lacković pružim novčanicu od tisuću kuna konobarici, a ona primi i vidi da je papirnati rupčić pa me začuđeno pogleda, bez riječi. Na to dobacim:

– Oprostite, to je samo za brisanje suza, jer nije prava!

Kad smo Ota Reisingera pratili u sobu koje nismo znali broj ušli smo u dizalo, pa Oto upita:

– A u kojoj sam ja sobi!

– Soba 201 – odgovori medicinska sestra.

– Lijepi broj. Neka svatko od nas zapamti jednu brojku i snaći ćemo se, pa i pronaći – dobacim.

– Čak nas je i previše. Mogla bi biti i s sedmeroznamenkastim brojem – nadoda Oto Reisinger!

U razgovoru s Otom Reisingerom za vrijeme posjeta s kolegama i prijateljima Josipom Minksom, Marijanom Pavečićem i Slavomirom Nikolićem, Oto me upita:

– A gdje se ti hraniš?

– Janko jede parizer – dobaci Marijan Pavečić.

– Nemoguće. On ne zna francuski jezik – uzvrati Oto Reisinger.

Nazove me Katsuyasu Mase iz Istanbula, pa ga upitam:

– I kako je bio današnji dan u posjetu Turskoj?

– Pa danas sam bio u Istanbulu. Posjetili smo Plavu džamiju i Aju Sofiju!

– I je li pitala za mene Aja Sofija? – priupitam.

Maseu napomenem kako mi u Hrvatskoj sutra u nedjelju biramo novog predsjednika, a u stvarnosti predsjednicu, pa napomenem:

– Svi trebamo promjene, uključujući mene i tebe.

– Kakve promjene trebaš ti, a kakve ja? – upita Mase.

– Ja trebam novu predsjednicu države, a ti nakon Turske odlazak u Egipat a i ja odlazak negdje kako bih sanjao o povratku doma i sanjao nove promjene čekajući novo putovanje – odgovorim.

U razgovoru oko terorističkog napada na novinare satiričnog lista Charlie Hebdo

i općenito o terorizmu i osudi svih zala Svijeta, Katsuyasu Mase mi se požali uoči odlaska u Egipat:

– Strahujem od terorističkog napada!

– Ne boj se. Ja ne ću biti tamo – izvalim.

U posjetu sestri Barbari Tomašić s nećakom Zlatkom Rebseljom, pridružila nam se i njezina kćerka Dragica Mihalić sa sinom Nikolom. Kako je bio uključen televizor, 12 godišnji Nikola reče baki:

– Bako, gledaj prema televizoru!

– Nikola, ja nikako ne gledam televiziju, zašto meni ne narediš da se okrenem glavom prema zidu!

– To se ti možeš i sam – uzvrati Nikola.

– Ali nemam potrebe, jer uopće ne primjećujem televiziju!

– A zašto? – upita Nikola.

– Jer ne želim manipulaciju, pranje mozga, ispiranje savjesti i nametanje gluposti – uzvratim.

Kad sam Nikolu Mihalića upitao kako je u školi, on odgovori:

– Dobro je.

– Možda će ponavljati razred – dobaci mama Dragica.

– Pa, ako je tako dobro, onda se isplati ponavljati – zaključim.

Na kavi s Nikolom Uremovićem pri plaćanju izvadim plastičnu vrećicu sa sitnim kovanicama, te upitam konobaricu Mihaelu Kelečić:

– Mogu li platiti?

– Oh, koji novčanik? – uzdahne Mihaela.

Vadeći punu šaku kovanica, dobacim:

– A je li Vam ruka dovoljno jaka?

U susretu s Andreom Bosak kod Hrvatskih ratnih veterana, ona naruči kavu, dok sam ja razgovarao sa Zvonkom Sesarom. Obratim joj se naručujući svoj kapučino:

– Andrea! Mogu li Vas počastiti kavom?

– Kako ne? Hvala lijepa – uzvrati Andrea.

Na to pružim novac za svoju i njezinu kavu, riječima:

– Ali, molim Vas platite Vi!

U dolasku do Želimira Kosovića radi novog broja “Kerempuha”, sretnem i mog profesora međunarodnog prava dr. Božidara Bakotića, te nakon čestitke s dobrim i najboljim željama, upitam i za kolege Budislava Vukasa… na što Bakotić odgovori:

– Najbolje je još Vladimir Ibler.

– Bio sam na proslavi 100. rođendana – pohvalim se.

– I još ga je nagazio bicikl – nadoda Bakotić.

– I nije bilo ništa biciklu? – dobacim.

U kupovanju bureka, platio sam s novčanicom od 200 kuna, a prodavačica je jedva našla ostatak novca za vratiti, pa mi dajući novac reče:

– Trebate li vrećicu?

– Ne hvala, ali vreću ovakvih bi rado primio, pa čak i podijelio pola-pola s Vama.

– Dajte vi meni, pa ću ja dijeliti – uzvrati prodavačica.

– Ali, ja moram dobiti barem malo više, jer je to bila moja ideja – zaključim.

U dolasku u Dom za starije osobe na Medveščaku, htjeli smo se informirati o mogućnosti preseljenja Ota Reisingera u njihov dom. Socijalna radnica nam reče:

– A je li gospodin Reisinger pokretan ili mu je potrebna pomoć i njega?

– Potrebna mu je pomoć.

– Oh, to je za stacionar, a tu se čeka tri godine.

– Da barem poživi toliko. On bi izabrao i deset godina čekanja, ali samo ako jamčite da će toliko poživjeti – odgovorim.

Nakon toga zapanjen odgovorom kako se čeka tri godine, upitam socijalnu radnicu:

– Oprostite, vi ste dobar dom, kada vam tako sporo umiru stanovnici!